Wollf.

Teškom se mukom probijao kroz snježne nanose prema vrhu brežuljka. Vijavica koja nije prestajala danima, zatvarala mu je kapke ledenim iglicama dok je propadao duboko u snijeg u potrazi za čvrstim, ledenim tlom. Boljelo ga je. Sve ga je boljelo, ali je nastavljao dalje, vođen instinktom i nemirom koji se usadio duboko u njemu, nemirom kakav još nije osjetio. Uspeo se zadnjim snagama do vrha i zastao. Nagli zapuh vjetra gotovo ga je vratio nazad no, uspio se održati snagom svojih napetih mišića. Toplina daha topila je snijeg pred njim, pretvarajući ga u maglu koja se odmah zatim ledila na krznu, sivom i gustom. Zimskom. Nije razgrtao snijeg oko sebe, samo je sjeo i podigao glavu, okrečući je i šireći nosnice. Osjetio je, na trenutak samo, miris nepoznat, tajanstven, miris koji je u trenu odaslao toplinu koja je jurnula njegovim venama, slatku bol koja je u njemu počela rasti poput plime, svi su osjećaji zatreperili duboko u njemu i on se, zaboravljajući i na hladnoću i vijavicu koja ga je nemilice šibala, prepustio onom iskonskom u sebi. Još je malo podigao glavu puštajući da iz njegova grla prostruji zvuk koji nije mogao ni želio zaustaviti. Nad snijegom i ledom okovanim krajolikom probila se njegova snažna pjesma, puna potrebe, puna žudnje. Zastao je. Negdje u daljini, iz srebrom obasjane ravnice, začuo je tihi odgovor. Još jednom podigne glavu. Do njegovih je nosnica sve jače dopirao miris...miris vučice...