O kiretaži, seksu, porodu ili ipak, samo i jedino o (ne)ravnopravnosti
Sjećam se svog poroda kao da je bio danas. I, prvog i drugog.
Prvi je bio lagan i na vrijeme. Drugi induciran. Ne daj Bože goreg zla, i nikome!
Sjećam se kako je čistačica došla u rađaonu – s vrata je pogledala u moje raširene noge i spavaćicu naguranu do ispod pazuha.
Da čistim to, ili da sačekam, pitala je babicu.
Nikad neću zaboraviti njen bezizražajan pogled, i moj stid, i sram i sve što stane u rečenicu u kojoj želim propasti u crnu zemlju. Što dalje i dublje od njenog pogleda i metle s kantom.
Nije ona ništa loše mislila, već je došla odraditi svoj posao – počistiti sve ono što nastane i ostane nakon poroda.
Moj muž me te noći zagrlio i šapnuo na uho da sam njegov heroj. Toliko smo dugo i pričali o porodu.
Kad sam se dva dana nakon porođaja rasplakala, ni sama nisam znala zašto, otac mog djeteta je pitao da zašto se derem k'o krava.
Bila sam daleko i od deranja i od krave, ali sve je, uostalom stvar percepcije. Netom sam nestala i kao heroj i kao mati tek rođenog mu sina jedinca.
O mom porodu, i prvom i drugom, nikad nismo pričali. Možda sam ja i pokušala pričati, ali sam sigurna da on nikad nije htio slušati, pod izlikom da STALNO pričam o tome.
Nikad svom mužu nisam ispričala kako je sve to izgledalo i koliko je bolno bilo. Nikad.
Inducirani porod je bio strahota. Za razliku od prvog, koji je bio spontan, lagan, brz i manje-više, bez-bolan.
Drugi puta sam s opravdanjem mislila da ću umrijeti. Doslovno.
Te noći je dežurni liječnik došao u sobu u kojoj smo bile Ninić i ja, i rekao da je došao vidjeti kako su ONA mama i ONA beba, nakon onako teškog porođaja. Ja nisam kontala da je došao k meni. Jer bol se podrazumijeva. Pogotovo kad rađaš.
I to da sve zaboraviš, i to se podrazumijeva. Jer, sve ono što dođe i biva nakon rođenja je važnije, ljepše i smislenije.
Zato sam ja priču o vojsci slušala bar 19 puta. Mislim da znam i boju očiju oficira što je mog đuvegiju pogledao poprijeko, dok su, nesretnici, zaduživali, neku manevarsku municiju. Sva sreća pa ovaj nije ni bio u pravoj vojsci, jer se više nije išlo u vojsku. Takva su bila pravila. Šta bi bilo da je bilo, ne smijem ni pomisliti.
Slušala bih o vojsci kao i o priči mog oca koji je o II Svjetskom ratu znao pričati kao da je, u najmanju ruku, bio na korak do Glavne komande. Tek kad bi ušao dublje u priču, mi, koji smo bili upućeni, znali smo da je rođen kad je rat već bio završio.
Ujak moje najbolje prijateljice je bio divan momak. Završio je čak dva fakulteta. I, kao takav, „smeran i veran, odmeren i proveren“, bio je san svake majke.
Ali, i noćna mora sve i jedne nesretnice s kojom je ovaj spavao, jer bi svakoj napravio dijete.
Ove nisu kontale šta ih je snašlo, a već su ležale raskrečene, sa svojih 20 i kusur na nekom ginekološkom stolu, na abortusu, bez anestezije. Ili sa anestezijom.
To je, sada, za, ovaj tekst, potpuno nevažno. Jer je uvijek nevažno.
Kad sam sa svojih 20 i kusur tražila posao, u džepu sakoa sam stiskala upaljač i cigarete. Tad sam znala zapaliti po jednu cigaretu dnevno. Moj tadašnji ispitivač na razgovoru za posao, a poslije toga i šef, pitao me tri najvažnija pitanja na svijetu: hoću li se ubrzo udati, hoću li rađati odmah poslije toga i pušim li. Nije ga zanimala niti jedna druga moja kvalifikacija.
Trebam li naglasiti da je pravilo firme bio da se baš ta tri pitanja ne smiju nikad pitati na razgovoru za posao.
Na izlasku iz ureda sam zatekla muški dio kolegija, kako oslonjeni o tek kupljene kompjutere, pijuckaju nesicu i dime jednu za drugom. Vjerujem da njih nije pitao isto, jer je razlika bila očigledna. Oni su bila muškadija,a ja tek jedna piždra.
Moji svatovi su, kad realno sagledam, bili moja prva i posljednja „žurka“. Tu sam se naplesala, i napjevala, napenjala po stolovima, naplaćala muzikanata. Sve poslije je bila klasika. Trajno-trpna.
Dok smo stajali u crkvi, strašno su me boljele noge i zebla ramena, i nisam slušala svetu osobu koja je mantijala s koječim ispred mog nosa.
Moja najbolja prijateljica mi je poslije crkve rekla kako je pop, dok nas je vjenčavao, rekao mom mužu da je njegova ljubav sam Bog, a meni ljubav i sve na svijetu samo i jedino moj muž. Između mene i Boga je muž. Ako slučajno i ikad posrnem s puta, tu je muž da me pravilno i kvalitetno usmjeri.
Kvalitetno i domišljato nas svakodnevno usmjeravaju kojekakvi dokoni muškarci. Samo zato što smo žene.
Na učeničkim vijećima roditelja, gdje sjedi 27 žena, za predsjednika bude izabran jedini muškić. I potpredsjednik je muško. Koje i ne bude na sastanku, pa se njegova pozicija izglasa u odsutnosti. Zapisničarka obično bude ženskica. Neka plavušica koja zna dobro pisati.
Zašto su, mama, u vrtiću, sve tete? I zašto u školi, od prvog do četvrtog, imamo samo učiteljice?
Tako su mene svojevremeno pitala moja djeca.
Obično bih smislila neku pametnu stvar da ih oduševim svojim objašnjenjima.
A, zapravo se sve svodi na jednu – jedinu stvar: kad sam se ja rodila, stigao je telegram, i moj je ujak nespretno pročitao kako su – DOBILI UNUKA!
Pokojni pradeda je poskočio i pljesnuo rukama od sreće. Kad je siroti mladac skontao da je došlo do greške u rodu i padežu, promumljao je da je ipak STIGLA UNUKA.
A, nek' je živa i zdrava promrsio je starac, i stuštio se na šamlicu.
O toj se priči radi. To još nisam mojoj djeci pričala. Tek ću.
P.S.
Svi tekstovi su posvećeni mojoj djeci i mom mužu. Mom prvorođenom sinu i drugorođenoj kćeri. Koji su za mene NAJPRVIJI. I, jer ih najviše volim.
Mom mužu - jer se često pitam koliko bi mi (ne)ravnopravnost bila dio svakodnevice, da on nije takav kakav jeste. Uvjetno rečeno, normalan.
Oznake: ravnopravnost, abortus, odrastanje
18.10.2018. u 21:12 | 0 Komentara | Print | # | ^O paučini i čišćenju duše
Često se pitam šta ću mojoj djeci ostaviti u amanet.
Prečesto me strah da neće upamtiti radost koju sam željela da ponesu u svom srcu…
Kad sam rodila jedno pa drugo, moderna bajka se oslanjala na prve tri godine. Svakodnevno su nas obasipali s malih ekrana o dobrobiti naše djece u te prve tri godine. Jer, ako ih naučimo svemu i svačemu do treće godine života, poslije nećemo više brinuti o njihovom odrastanju.
Iako, poslije kad sam se odmakla od te prve tri, shvatila sam da je sve to premalo vjerojatno, jer ja pamtim samo slike.
Osjećaje, kratke fragmente i bljeskove onoga što je ostalo upečatljivo…
Ono što sam možda htjela zapamtiti, ostalo je prekriveno u nekoj ladici mog malog mozga. Možda ispliva ipak jednom. Do tad mi ostaju samo rijetke slike. I, sjećanja koja sam nastojala ne pogubiti usput…
Iz sulude trke za životom prenula me rečenica mog ženskog djeteta – Srami se, mama, po zidu ima puno paučine…
I, zasramih se…
Istog trena sam htjela propasti u zemlju.
Ne zbog paučine koja se ponosno kočoperila po rozikastom zidu naše kuće, nego zbog činjenice da ju nisam uspjela naučiti da je paučina odista i doslovno najmanje bitna u našim životima…
Kad se sjetim sebe u njenim godinama, pamtim svoju mamu i njeno beskompromisno i suludo čišćenje sve i jedne površine u našem stanu.
Svake bi subote bio red na veliko spremanje i čišćenje.
Kasnije sam, dok sam odrastala čula kako žene imaju zimsko i ljetno čišćenje kuće ili stana.
Promatrala sam ih u čudu. Kod nas nije bilo sezonskog spremanja.
Svake bi se subote spremalo sve. I, nije bilo nikakvih životinjica koje bi stigle spuzati sa stropa.
U tepih dnevne sobe bi se uranjalo kao u vodu do članaka… Tepih se nije usisavao, već bi se onako težak svake subote iznosio na terasu pa bjesomučno klofao do iznemoglosti…
Moja pet godina mlađa sestra i ja smo imale jasno definirane poslove u stanu.
Još i sad pamtim sredstvo s kojim smo morale brisati regal u dnevnoj sobi….
A, regal ko' svi socijalistički regali – bogat, velik, dugačak, od teškog i masivnog drveta koje se moralo sjati do besmislenosti…
Na rukama bih do ponedjeljka osjetila tekućinu, sklisku i smrdljivu… Taj fragment koji bih rado da zaboravim…
A, ja sam samo htjela otići na prvi autobus u 14 i 20, koji me, prašnjav vozio iz provincije u palanku…
Najljepšu i najdivniju.
U kojoj su stanovale najljepše zelene oči s najdužim trepavicama…
Drage i tople poput prve ljubavi…
Kad bih uspjela pobjeći iz čišćenja velikog tepiha, još u autobusu, koji je prolazio pored bakine i dedine kuće, usput bih vidjela kako baka iznosi svoj tamno zeleni tepih i čeka me s kloferom na kapiji.
Još i sad pamtim prašinu koja me obavija dok sumanuta udaram po plotu koji puca, ali nikako da se sruši…
Srušila sam se ja od oblaka prašine…
Sjećam se kako je deda dotrčao ispod brajde i počeo vikati da je Ljub'ca pala u nesvijest…
Deda me šamarao, a baka polivala hladnom vodom iz kante…
Poslije je struka naslutila moju žensku alergiju na prašinu i perje. Sve to i sve te alergije nisu me udaljile od svakodnevnih obaveza…
Kad je nešto kasnije na našim prostorima došlo do, onoga što se u rječnicima definira kao oružani sukob širih razmjera, sestra i ja smo se suočile s nekim drugim prašinama.
Nemanjima.
Tepiha nije bilo da se očisti. Često nije bilo niti struje. Prečesto nije bilo vode.
A, mama nas je učila kako se svakog dana ujutro i uvečer moraju oprati zubi, kako je red da se bude čist. Jer, čisto tijelo najljepše spava…
Gdje smo se i kada budile, manje je bilo bitno. Jer, u tom suludom bunilu koje ni dan-danas neki ne znaju nazvati pravim imenom, meni su prošle one najmlađe, najluđe sanjane godine.
U kojima nije bilo mjesta za sigurnost.
Od tih i takvih propuštenih godina, na brzinu, kao kad lupiš dlanom o dlan, trgao me mali glas o paučini na zidu u hodniku… Kao da je sve lijepo nestalo netragom. A, ono ružno ostalo urezano duboko u pogledu…
- Jel' da da sam jedinstven, mama, pitao me sa svojih velikih trinaest godina.
Jesi, kažem mu. I dodam da ću biti najsretnija ako takav i ostane.
Dok ne prizaboravim i dok me se opet ne opomene, pozovem mlađu seku u hodnik.
Kažem da neću obrisati paučinu. Nek' bude tu dok se ona ne bude udavala…
A, do tada, neka oboje pamte radost. I, moje priče o neodustajanju. O snovima za koje vrijedi živjeti.
Kad bi od mene u svojim džepovima ponijeli oslonac za budućnost, bila bih najsretnija. Da se znaju izboriti za svoje mjesto pod suncem.
Da vjeruju i ne posustaju. Da me ne poslušaju kad budem strahovala...
Da mi pomognu da očistim baš ono oku vidljivo...
I, da se u vremenu koje neoporavljivo i neoprostivo brzo prolazi smijemo. Glasno i dugo. Da se slušamo. I, čujemo. Volimo. Da ne brinemo.
To mi nekako biva važnijim od klofanja jednog tepiha, kojeg, i ovako i onako, odavno već nema...
Oznake: paučina, čišćenje duše, odrastanje
05.02.2018. u 22:31 | 0 Komentara | Print | # | ^