Često se pitam šta ću mojoj djeci ostaviti u amanet.
Prečesto me strah da neće upamtiti radost koju sam željela da ponesu u svom srcu…
Kad sam rodila jedno pa drugo, moderna bajka se oslanjala na prve tri godine. Svakodnevno su nas obasipali s malih ekrana o dobrobiti naše djece u te prve tri godine. Jer, ako ih naučimo svemu i svačemu do treće godine života, poslije nećemo više brinuti o njihovom odrastanju.
Iako, poslije kad sam se odmakla od te prve tri, shvatila sam da je sve to premalo vjerojatno, jer ja pamtim samo slike.
Osjećaje, kratke fragmente i bljeskove onoga što je ostalo upečatljivo…
Ono što sam možda htjela zapamtiti, ostalo je prekriveno u nekoj ladici mog malog mozga. Možda ispliva ipak jednom. Do tad mi ostaju samo rijetke slike. I, sjećanja koja sam nastojala ne pogubiti usput…
Iz sulude trke za životom prenula me rečenica mog ženskog djeteta – Srami se, mama, po zidu ima puno paučine…
I, zasramih se…
Istog trena sam htjela propasti u zemlju.
Ne zbog paučine koja se ponosno kočoperila po rozikastom zidu naše kuće, nego zbog činjenice da ju nisam uspjela naučiti da je paučina odista i doslovno najmanje bitna u našim životima…
Kad se sjetim sebe u njenim godinama, pamtim svoju mamu i njeno beskompromisno i suludo čišćenje sve i jedne površine u našem stanu.
Svake bi subote bio red na veliko spremanje i čišćenje.
Kasnije sam, dok sam odrastala čula kako žene imaju zimsko i ljetno čišćenje kuće ili stana.
Promatrala sam ih u čudu. Kod nas nije bilo sezonskog spremanja.
Svake bi se subote spremalo sve. I, nije bilo nikakvih životinjica koje bi stigle spuzati sa stropa.
U tepih dnevne sobe bi se uranjalo kao u vodu do članaka… Tepih se nije usisavao, već bi se onako težak svake subote iznosio na terasu pa bjesomučno klofao do iznemoglosti…
Moja pet godina mlađa sestra i ja smo imale jasno definirane poslove u stanu.
Još i sad pamtim sredstvo s kojim smo morale brisati regal u dnevnoj sobi….
A, regal ko' svi socijalistički regali – bogat, velik, dugačak, od teškog i masivnog drveta koje se moralo sjati do besmislenosti…
Na rukama bih do ponedjeljka osjetila tekućinu, sklisku i smrdljivu… Taj fragment koji bih rado da zaboravim…
A, ja sam samo htjela otići na prvi autobus u 14 i 20, koji me, prašnjav vozio iz provincije u palanku…
Najljepšu i najdivniju.
U kojoj su stanovale najljepše zelene oči s najdužim trepavicama…
Drage i tople poput prve ljubavi…
Kad bih uspjela pobjeći iz čišćenja velikog tepiha, još u autobusu, koji je prolazio pored bakine i dedine kuće, usput bih vidjela kako baka iznosi svoj tamno zeleni tepih i čeka me s kloferom na kapiji.
Još i sad pamtim prašinu koja me obavija dok sumanuta udaram po plotu koji puca, ali nikako da se sruši…
Srušila sam se ja od oblaka prašine…
Sjećam se kako je deda dotrčao ispod brajde i počeo vikati da je Ljub'ca pala u nesvijest…
Deda me šamarao, a baka polivala hladnom vodom iz kante…
Poslije je struka naslutila moju žensku alergiju na prašinu i perje. Sve to i sve te alergije nisu me udaljile od svakodnevnih obaveza…
Kad je nešto kasnije na našim prostorima došlo do, onoga što se u rječnicima definira kao oružani sukob širih razmjera, sestra i ja smo se suočile s nekim drugim prašinama.
Nemanjima.
Tepiha nije bilo da se očisti. Često nije bilo niti struje. Prečesto nije bilo vode.
A, mama nas je učila kako se svakog dana ujutro i uvečer moraju oprati zubi, kako je red da se bude čist. Jer, čisto tijelo najljepše spava…
Gdje smo se i kada budile, manje je bilo bitno. Jer, u tom suludom bunilu koje ni dan-danas neki ne znaju nazvati pravim imenom, meni su prošle one najmlađe, najluđe sanjane godine.
U kojima nije bilo mjesta za sigurnost.
Od tih i takvih propuštenih godina, na brzinu, kao kad lupiš dlanom o dlan, trgao me mali glas o paučini na zidu u hodniku… Kao da je sve lijepo nestalo netragom. A, ono ružno ostalo urezano duboko u pogledu…
- Jel' da da sam jedinstven, mama, pitao me sa svojih velikih trinaest godina.
Jesi, kažem mu. I dodam da ću biti najsretnija ako takav i ostane.
Dok ne prizaboravim i dok me se opet ne opomene, pozovem mlađu seku u hodnik.
Kažem da neću obrisati paučinu. Nek' bude tu dok se ona ne bude udavala…
A, do tada, neka oboje pamte radost. I, moje priče o neodustajanju. O snovima za koje vrijedi živjeti.
Kad bi od mene u svojim džepovima ponijeli oslonac za budućnost, bila bih najsretnija. Da se znaju izboriti za svoje mjesto pod suncem.
Da vjeruju i ne posustaju. Da me ne poslušaju kad budem strahovala...
Da mi pomognu da očistim baš ono oku vidljivo...
I, da se u vremenu koje neoporavljivo i neoprostivo brzo prolazi smijemo. Glasno i dugo. Da se slušamo. I, čujemo. Volimo. Da ne brinemo.
To mi nekako biva važnijim od klofanja jednog tepiha, kojeg, i ovako i onako, odavno već nema...
Post je objavljen 05.02.2018. u 22:31 sati.