Moon Maiden

24.01.2005., ponedjeljak

My lifeless Underworld












In the cold, black night
I san see throught the darkness.
Tears have burned my face
To show me illusion of brightness.
This is the place
Where I am roaming.
Like an outlaw
I dont mind stearing.
I can hear some cruel voices,
They are leading to the painless.
I know what to do for the first time,
Yust take it and became endless.

Some old dagger sparkles
While my rage is becoming anomaly.
I fall on the isolate carpet
And make it hapen.

Come and nail deeper,
Until my palpitation stops.
Do it with no feelings,
I dont want to live like all those lunatic crocks.
Left your mercy at home,
Deplorable dust is gone.
Im shouting with my mouth closed,
We are all alone.
Now I can feel thorns inside of me
And hear how petals are falling.
I have found myself unconscious,
my harbour is spliting.

- 23:18 - Jezik bez glave (0) - Isprintaj - #

16.01.2005., nedjelja

"Sloboda se rađa gdje autoriteti umiru"

Često ne podnosim ograničenja. Zapravo, mrzim ih. Ograničenja mene kao osobe. Ograničenja mojih razmišljanja, slobodnih stavova, izgleda… Jer ja uvijek nešto moram, moram biti pristojna, moram se odijevati dolično, moram se družiti onima koji se tako odijevaju, ne daj bože da se razgovaram s čovjekom druge rase, a još manje da se to sve dozna. Ma, iskreno, boli me za sve to! Nikad ne mislim dopustiti sebi da budem toliko površna, s toliko predrasuda i krivih procjena. I zašto da podnosim tuđu, nametnutu volju? Zašto da poštujem takve autoritete? Zato da bih i ja postala jedan od njih? Ne, ne želim to!
Ne želim šutjeti i time nositi teret kao trn u oku. Lomim vlastite kosti svojim neizrečenim razmišljanjima. Zašto se skrivati od toga? Zašto ne govoriti?
Ovo je moj trenutak istine.

Gdje je ta, svakom rođenom čovjeku dana, sloboda mišljenja, govora, odijevanja, ponašanja, djelovanja…? Ja ju ne vidim. Možda jer žmirim, ali ako žmirim kapci su mi prozirni.
Zakoni nam ograničavaju puno toga, ali ako malo bolje proučimo sam zakon slobode, tu nema ograničenja. Jer sloboda se odnosi na vlastito promišljanje i djelovanje. A uz to i promišljanje o tome kako će se to naše djelovanje odraziti na okolinu, odnosno da svojom slobodnom voljom ne ugrožavamo tuđu.
A što se događa? Postoje autoriteti, moćnici. Svoju volju nameću drugima, prisiljavaju druge da se prilagođavaju i prihvate tuđa pravila i stavove, makar se ti stavovi protivili vlastitim. A što ako netko u obitelji ne želi biti vjernik, jer ne vidi u tome smisao? Što ako netko voli drukčiju glazbu i odijeva se kako njemu paše? Što ako netko ima drugačije poglede i mišljenja o svijetu, politici, izborima, ili samom tsunamiju u južnoj aziji? I što ako ta individua odluči progovoriti?
U ovom svijetu punom diskriminacije i predrasuda ništa više nije moguće. Tehnološki totalitarizam je prevladao. Ma kakvi revolucionarni pokreti… zašto se uopće truditi kada će te optužiti za nered ili zločin? Uopće nije bitno o čemu se radi, da li je pokret moralan, da li netko šiti svoje interese i ne ugrožava tuđe, uvijek se radi na tome da se takvi pokreti što prije opovrgnu. A tko će ih opovrgnuti? Opet autoriteti. I čemu onda otpor?
I gle sad. Što će se dogoditi ako netko napadne jednog od predstavnika naše vlade? Pa to su moćnici, oni valjda zaslužuju pravo na obranu! Pa čak i ako je to pravo dovesti stotine policajaca da se obrane, jer treba učiniti sve samo da se jedan moćnik ne bi ugrozio. O tome bi se pisalo na svakoj naslovnici. A dok s druge strane grada nekoliko skinsa mlati maloljetnika koji izlazi iz Močvare. Samo jer mu na majici piše Ramones, hlače su mu uske i kockaste, a marte išarane. I dok tako stradava velika gomila, o njima se najčešće šuti, ne poduzima se ništa. Ljudi stoje dva metra od događaja i promatraju, ne usude se ništa. A neki će reći, pa tako im i treba, krivi su si sami. Zašto uopće hodaju po ulici tako odjeveni, odnosno unakaženi? Takav individua nije ni zaslužio nešto bolje, a sada, možda se opameti. Možda kupi novo odijelo, proda vlastite laži, stvori sistem svojih interesa, nametne ih drugima, ugrozi tuđe interese i uživa u prevlasti. Tada će postati netko. Tada će i njega cijeniti, tada će imati pravo na zaštitu od napada, pravo na obranu. Tada bi bio čovjek. A ne sada dok tako odjeven prkosi toj masi koja mu nameće volju, i pokušava izgraditi vlastitu slobodu čiji je cilj oslobađanje samih predrasuda. Sada je samo prljava atrakcija grada.

I onda dok čitam konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne znam dal da se valjam od smijeha, puknem od bijesa ili da se raspadnem od plača. Lijepo je zamišljen taj svijet, ali samo na papiru. Mogao bi se prevesti i u pjesmu poput Imagine. Jer to nije ništa drugo, neko samo zamisao. Zamisao koja bi se trebala ostvarivati, ali naravno nije moguća u svijetu tolikih autoriteta, u svijetu prevladavanja mase i medija, u svijetu u kojem se trči za profitom bez obzira na kakve moralne vrijednosti, u svijetu rijetkih pojedinca koji se usuđuju suprotstaviti sistemu i radi toga bivaju mučeni…
I dok našim kontinentom doslovno upravlja najveći autoritet, odnosno najmoćnija Amerika, našom državom predsjednik i vlada, našim gradom moćne mase ljudi, nama samima svi osim nas samih, ne možemo govoriti ni o kakvoj slobodi. A to svi znamo, i znamo to reći i žaliti se krivim osobama, i pri tome nažalost biti licemjerni moćnici. Jer, "svi smo mi jednaki, samo su neki jednakiji".
- 22:29 - Jezik bez glave (3) - Isprintaj - #

12.01.2005., srijeda

Velika dizajnerska podvala

Evo, da se malo za promjenu pomaknem od rutine, odlučila sam predstaviti jednu «knjigu» naslova BOŽESAČUVAJ, urednika Albina Uršića i Borisa Kuka. Radi se o autobiografskim autorskim ostvarenjima poput običnih ili jumbo plakata, ulaznica za koncerte, ovitka za cd-e i razglednica.
Moj osobni dojam je odličan, ne samo radi dizajna koji odiše punkom, rockom i odličnom duhovitošću, već i radi same činjenice izdavanja nečeg drugačijeg što se suprotstavlja uobičajenim normama, nečeg o čemu se ne govori, a trebalo bi. Temelji se na iskazivanju životnih svjetonzora i same sudbine, na predrasudama, te samim činjenicama surovo prikazanih svakodnevnih situacija. Tako se može naći sve od nekog budalasto napisanog teksta koji odiše humorom ili vulgarnošću, pa do realnih, svevremenskih, sarkastično prikazanih slika. Tako su me se dojmile i one slike iz ratnih vremena, ne tako daleke nam prošlosti, kako i fiju briju reklame.
To se jednostavno treba vidjet!

Evo, budući da se sve temelji na samom dizajnu, više se prikazuje slikama nego samim tekstom. Ali naišla sam i na jedan plakat, gdje se radi o tekstu. To i nije baš neki primjer, budući da se knjiga jednostavno mora gledat radi svega gore nabrojanog. Ali za one koje vole neku vrstu vulgarnog humora, ovo je tekst za njih da se malo zabave:

"E, KAK SAM SE JA DOBRO NAJEL I NAPIL

E… Ja mislim da sam popil šest litri konjaka… a još pive… E… a još smo jeli neki špek… E… sam kaj kruha ni bilo – pa smo s pivom… E… sve smo pojeli …joj, e… E…a da si vid`l ženske… jooo´ e…E…kaj smo im delali. Ja sam se na jednu zpovraćal…E da s` to vidĺ, e… Onak z špekom jooj… Mislim…ono…e… Onda su se one e… dole…sve su se zpovračale…e…Mali je riknul e… pa se je počel glasno zpodrigavat… tak da su one još povračale… a onda je mali htel srat… moral je… e… kak je bil janpi… joooj… ti, e… onda sam ga moral držat za ruke…e… a on je kenjal… E, onda su to vidle ženske pa jih je pol otišlo…e doma… kužiš. E a mali je fakat sral… e… a tak je smrdelo…e ono… jako je smrdelo, jebote. E a onda sam se ja opet zpovračal…e … dole po malom… e… a malog je peklo za oči pa mi je pustil ruke… e, jooeej,e… pa se sel dole u drek… još je puknul z glavom u parket…e. Onak kak je čučal, kužiš e… Onda mu je krv išla z vuha… van, e… pa je potčkaljil jednu žensku… Ne poznaš ju..e…ja ju znam s mora, iz Crikve…dobar komad…faca joj je bezveze, al` je dobar komad…e pa je ova opala s facom u drek… ja sam riknul, e… onda je otišla doma… negde u Siget…e… a onda je buraz našel kruškovac… skoro pol litre… e… badelov…hrvatcki…e, kužiš, -naš, kužiš. Nagde u špajzi… e… a onda smo ga mali i ja zeksali… celog…e… do kraja. Pa je mali z flašom pogodil od buraza žensku.. u glavu…e. Pa ga je buraz stukel. E… jako ga je stukel… z lancem…e… tu u glavu. Mali me zval da uletim…e… buraz mi je život na tekmi spasil…e…dva puta…e kužiš, ne kužiš…kak da uletim…e bi ti uletil, ha? Bi ti uletil? Kurac bi ti uletil…e…nisam ni ja učetil,e. A malom ni bila fora tak zajebavat… kaj ima zajebavat…e…a ovu je bolila bulja..e…pa je rekla burazu,e. Joooj kak ju je stukel…e… onda je otišla doma…prvo mu je dala nogu,e. Ti, e…kak je buraz plakal, jebote…ko onda,e…mali ga je htel ljubit…da mu pomogne…e…a bil je sav od dreka…buraz ni htel joooj,e…pa je mali zažvalil jednu žensku…htela je odma doma…e…a mali joj ni dal…e…pa ju je sporezal z nožem…po nogi joooj. E, onda je buraz donesel onaj špek…e…a mali mu ga je zel z ruke…e…pa smo jeli…špek, onaj kužiš. E, a bil je zmazan od dreka… od malog… špek…e, a sve su ženske otišle doma…e… zato kaj je buraz htel rigat a mali mu je gural prste… v zube…e jooooj da s` to videl..e… buraz ga je vrgizul…e…ja sam uzel pol zadnje pive…e…od one ženske iz Sigeta…e kak sam se dobro najel i napil…e."


- 22:31 - Jezik bez glave (3) - Isprintaj - #

10.01.2005., ponedjeljak

Eliminating myself

Oko mene hrpa ljudi, a ja sam sama.

S vremenom sam upoznala njihove stavove i razmišljanja. Približila se s rijetkim pojedincima. Postali su to prijatelji s kojima odem na kavu ili nešto slično. Volim ih slušati, baviti se njihovim mislima i problemima. Pratim što govore, uživam. Nakon nekog vremena postave mi pitanje kako sam. Sad se očekuje da napokon kažem nešto o tome kak sam i zašto sam tak. I dok mene u duši izjedaju muke, strahovi, dileme i pretpostavke, moj odgovor uvijek ostaje na istome "Dobro sam. Ne brini za mene". I znam da to nije način. Pretpostavljam da time automatski dajem atmosferu da je zbilja sve u redu. Ali to je valjda i cilj. A nema onih koji bi mogli prokužiti kako mi je zbilja. Očito nikom nisam dala priliku.
Ali sama to odlučujem. Baviti se njima, ne sobom.

Nedefiniran odraz lica. Nema smiješka, ni tuge. Ali samo izvana. Iznutra sam slomljena.

I am closing in my shells. This is like some kind of prison. But I´m not going enywhere. Here, I am alone.
I am not trying to find the way out. Because I am afraid of it. Is it exit through deep sea of broken illusions and felings, or way to the hell?

Najljepše je slušati i pomoći. I ne očekivati tu pomoć natrag. Ja ne očekujem više ništa. Tako izbjegavam razočaranja. Bar se trudim ne očekivati. Dok me neki glas iznutra nesvjesno potiče na suprotno.
Imagine. U moj mašti nema ničeg lijepog. Maštam o gorem, ne o boljem. Možda je to povezano s očekivanjima. Jer uvijek se nadamo onom o čemu maštamo. A ja se ne želim nadati boljem, jer ne želim izgubiti takvu nadu. Zato mi je lakše maštati o nečemu što bi me dokraja izjelo, o nečemu što bi me potaklo na vlastit kraj, ili bar blizu kraja.
Kad kad je teško odvojiti stvarnost od mašte. Jer moja iluzija, takva kakva je, često postane stvarnost.

Dođe mi da ne želim osjećati. Ne želim da drugi vide moje osjećaje. Jer što ako sam sretna, a netko radi toga nije? I opet, što ako netko vidi moj osjećaj tuge i zamara se s time? Ne želim to. Ne mogu to. Ne smijem.

Try to kill me, try to react. Try to forgive me.
My ocean is full of tears. Tears are becoming blood.
I just dont know what have I done so bad. This is corrusion of my soul. I do bad things only to myself.
I will be hurted , if you will feel better because of that. I will fought to feel pain for you, if you wont feel any of it. I need that to reast my heart.
And dont ask me anything. Answers could be lies.

Shvaćam… bitni su oni (frendovi u prolazu), ona (frendica za uvijek), on (smješten u dubini srca), drugi (koje svakodnevno susrećem)… ja nisam. Ne mogu si dopustiti da budem bitna. Jer ću se mrzit još više. I ako sam nekome bitna, ne želim da budem bitnija nego je ta osoba meni. Cijenit ću ljude kao do sad, ali rijetki su trenuci kada cijenim sama sebe.
I više ništa nije bitno.

I am spining in front of exit. My body hurts. That is place where my indefinite fantasy becomes reality. Every touch that you gave is pain. Every breath is disgrace.
Try to find me on the edge. Try to flow with me. Try to not drown. Just trying is enough.

- 11:57 - Jezik bez glave (10) - Isprintaj - #

04.01.2005., utorak

The Human Beeing...

Sama uživam sa slušalicama discmana na krevetu. Pjevušim "I feel it once again, it's overwhelming me, his spirit's like the wind, the angel guarding me, Oooh, I know, oooh, I know, he's watching over me...".
Aaaaw, dolazi mi stara u sobu. U ušima mi još odzvanja pjesma, dok stara počne govoriti nešto o školi, učenju and stuff (barem tako pretpostavljam budući da ju ne čujem). I tak me natjera da skinem slušalice, očito se nada da ju počnem doživljavati. Dovoljno je nabaciti umoran smješak i zakolutati s očima da shvati moju poruku -go away and leave me alone. I tak mene i staru u isto vrijeme (mene s još treštečim discmanom u ruci, a moju staru onak živčanu) prekida neka emisija na telki di je bila rječ o koncertu neke punk grupe. Prikazana je hrpa hard rokera i sl.
I sad... Okej bi bilo da je bilo kaj rekla, ali pitala me "A kakvoj grupi ti pripadaš? ha? Kaj si ti? Metalka? Punkerica? Di pripadaš?".
I to je trenutak koji mi je značio otprilike izljev mogza u pustinji misli...
Više mi nije do ničeg bilo i tiho izustim "Ja ne pripadam".
Okej, nije više ništ rekla. Samo je otišla. Uvijek otiđe kad kažem nešto na što nema odgovora ili komentara.
A meni je u glavi ostalo samo to PRIPADATI. Zar trebamo biti netko iz grupe, netko lažan a prihvaćen, da pripadamo? Zar trebamo radi nekog trenda slijediti stavove o kojima inače ne znamo više nego samo ih izreći? Kad smo prestali biti ljudi? Stara me pita tko sam ja, a ja joj samo oču reči "Ljudsko biće, kaj to nije dovoljno?" Zar trebamo imati neku etiketu ili oznaku da smo netko ili nešto? Danas se okrećem, i svi su etiketirani. Neki možda nose etiketu nečeg prividno moćnog pa ih oni ispranog uma slijede. Neki pak imaju etiketu koja je ofucana izvana te radi njene neprivlačnosti opet bivaju ne upoznati iznutra. Površnost... Predrasude... Gadi mi se svijet od toga svega.
Nisam više nitko. Nisam ništa. Moja etiketa je otpala? Nije je ni nikad bilo. Ne pronalazim se u tim masama. Ne pronalazim se u iskrivljenim mislima, ukradenim stavovima, sljedbenicima perverzija poput pranja duše i izbljeđivanja uma.
Možda ne vidim dalje od nosa, ali imam osjećaj da više nismo isti. Ljudi, više nisu ljudi. Ljudska bića su nešto drugo. Sebičnost, licemjerje, laž... postaju osnova svega. Bez toga ne pripadamo, bez toga smo nule u očima drugih.
Možda sam nula, ali nije mi žao.
Žao mi može biti samo nepovratnom putu svijetu ljudi koji su ljudi, a ne likovi i sjene ispijenih duša...

Ritam Nereda - Sjećanja

Kome da vjerujem,
Ova vremena su zla.
Ne izlazim nikud,
Samoća me ubija.

A kome da kažem,
Da ne mogu vise ni dan,
Lome me, gaze me,
Ja osjećam.

Pun sjećanja, krečem sa dna.
Gde je sve počelo, moram da znam.
Pun nemoći i prezira,
Tragam za istinom,
Pokušavam.

Iz pepela opet,
Ja ustajem,
Jaci nego prije.
Uspeli nisu,
Da izbrišu sjećanje.

Okružen ludilom,
čekam da nestane sve.
Sjećam se prošlosti,
Sjećam se istine.

- 21:19 - Jezik bez glave (12) - Isprintaj - #

02.01.2005., nedjelja

Sreća ili jad?

Netko tko te ispunjava, osmijeh ti je na licu kad se pojavi, u srcu osjećaš nešto, i svi drugi nisu ti bitni. Nisu bitni oni koji govore suvišne riječi, oni koji te sputavaju u djelovanju, oni koji se protive svemu što misliš, radiš i znaš. Ostaješ svoj i nedaš drugima da utječu na tebe.
Proživiš prekrasne trenutke s voljenom osobom do koje ti je stalo više od svega. Kad je par dana nema u mislima vraćaš vrijeme i opet si s njom. Voliš i ne suzdžavaš se. To je istina, a sve je ostalo varka, priviđenje. Magla koja ti muti razum i neda ti disati. Dolazi i obrgli te svojim zlom. Nestaje... Daleko...
I šta sad? Opet ti ostaje ljubav. Nešto najdivinije na svijetu, sretan je onaj tko ju ima.
A jesam li ja sretna? Mrzim se, jer neznam dal jesam.
Jednog jutra se probudiš, nešto te zagrebe u duši, u srcu. Neznaš dal da sve pustiš. Dal da ti sve svojevoljno sklizne iz dlana ili dal da dopustiš da ti se dokraja usječe u srce. To mi je teret, kao teški okovi oko ruke iz kojih visi radnička kugla. Vučeš ju za sobom, i teško ti je kao nikad, i vučeš nju i sebe blatnim putem, ali na neko ljepše mjesto i to ti daje nadu. I sad... Jednako kolko želim ići dalje tim putem, želim i skinuti lance i okove i pobjeći u mračni kutak. I biti sama. I uživati u vlastitom jadu. Moleći da mi se oprosti za pogreške. I nije bitno dal će me svi mrziti, to nikad nije bilo bitno. I plakat ću slušajući stare zvukove gitare, koji će me podsjećati na sve. I možda jednog dana ponovo uronim u more sreće i sljedeći put udahnem dovoljno zraka.

Talk to me softly
There's something in your eyes
Don't hang your head in sorrow
And please don't cry
I know how you feel inside I've
I've been there before
Somethin's changin' inside you
And don't you know

Don't you cry tonight
I still love you baby
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
There's a heaven above you baby
And don't you cry tonight

Give me a whisper
And give me a sigh
Give me a kiss before you
tell me goodbye
Don't you take it so hard now
And please don't take it so bad
I'll still be thinkin' of you
And the times we had...baby

And don't you cry tonight
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
There's a heaven above you baby
And don't you cry tonight

And please remember that I never lied
And please remember
how I felt inside now honey
You gotta make it your own way
But you'll be alright now sugar
You'll feel better tomorrow
Come the morning light now baby

And don't you cry tonight
An don't you cry tonight
An don't you cry tonight
There's a heaven above you baby
And don't you cry
Don't you ever cry
Don't you cry tonight
Baby maybe someday
Don't you cry
Don't you ever cry
Don't you cry
Tonight

- 11:06 - Jezik bez glave (8) - Isprintaj - #

01.01.2005., subota

Nova godina... and stuff

Doček je bio supeeeeer. Uz zvuk rocka i savršenom dozom alkohola u krvi nemre ni biti drugačiji. Otišla od doma oko osam. Početak opijanja u bircu u kojem sam svaki dan, a onda na party u kuću od frenda. Ljudi je bilo dosta, većinom poznate face s kojima pijančevam svaki vikend. Došla doma oko pola četiri i pokušavala učiniti da starci ne primjete moje alkoholne pare. Sve je okej prošlo, čak sam se i izgegala iz kreveta prije ručka. I tak... sve u svemu, zveeeeeeer :)
Razmišljala sam o novogodišnjim odlukama i shvatila da ni ne trebam puno toga mjenjati. Čokolada mi ne šteti, alkohol mi pomaže, gitara me opušta... Samo možda da počnem malo manje razmišljati i analizirati stvari. I da ne radim sranja radi kojih bi požalila. Ali ovo zadnje mi je već danas palo u vodu. Ali nema veze, bu bolje :)
Trenutno me muče razna sranja i gluposti, ali s vremenom me bude i to prošlo. I hope so... Nikad do sad nisam bila previše zbedirani tip osobe, a danas možda i malo jesam radi svega, pa se pribojavam da se ovaj početak godine nebude odrazil na dalje...
I sad:
Svima vam žellim potok pive, rijeku komada i more sexa (ali malo dece)! ;) Uzivajte mi...
- 19:05 - Jezik bez glave (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

This is out of our rage... and it’s grown
This is getting to be outta control
I’m a negative creep and I’m stoned
Daddy’s little girl ain’t a girl no more
Yeah! droan! stoned!

The blogz

O meni

Ne volim, previše toga. Mrzim, po potrebi. Ne nadam se, osim podsvjesno. Ne uživam, niti ne pokušavam. Žalim, samu sebe. Slušam, ali rjetko što zbilja čujem. Izgubljena sam, u vlastitom labirintu. Ne živim, ali nisam mrtva. Želim umrijeti, ali se ne mislim ubiti. Ne želim privuči pažnju, ali pišem blog. Griješnik sam, kao i svi ostali. Moja najdraža pjesma, otpjevana je tišinom. Slika, nacrtana bez sredstava. Ljepota je svudgje, u malim stvarima. Slijepa sam, za male tvari. Sreća, pronalazim ju u nesreći. Ja, samo čovjek. Smisao, nema ga. Dobro došli.

ICQ: 305-452-219

1, 2, 3, 4
Singled out the kids who are mean to me
Get straight a’s but they still make fun
I don’t give a, I’ll laugh last

Stayed in every night
Do my homework so I’ll be smart
Girls all say I’m a little fucked

Mommy I’m a good boy
Mommy I’m a fuckin’ savior
Mommy I’m alive

Mommy, can I go out and kill tonight

Rip the veins from human necks
Until they’re wet with life
Razor-blades love teenage flesh
An epidermoty
I’ll bring back a souvenir
For it’s my mommy’s dream

Can I go out and kill tonight, kill tonight

Killed a girl on lovers’ lane
I kept her toes and teeth
Every night I stalk around until I find my keep
I’ll bring back a souvenir
For it’s my mommy’s dream

Can I go out and kill tonight, kill tonight

Killed a girl on lovers lane
I kept her toes and teeth
Every night I stalk around until I find my keep, mommy
I’ll bring back a souvenir
For it’s my mommy’s dream

Can I go out and kill tonight, kill tonight
Kill tonight, kill tonight, kill tonight, kill tonight
Kill tonight, kill tonight

Can I go out and kill tonight, kill tonight
Kill tonight, kill tonight, kill tonight, kill tonight
Kill tonight, kill tonight



Poems By The Chosen Ones


ODE TO A NIGHTINGALE

by: John Keats (1795-1821)
I.
MY heart aches, and a drowsy numbness pains
My sense, as though of hemlock I had drunk,
Or emptied some dull opiate to the drains
One minute past, and Lethe-wards had sunk:
'Tis not through envy of thy happy lot,
But being too happy in thy happiness,--
That thou, light-winged Dryad of the trees,
In some melodious plot
Of beechen green, and shadows numberless,
Singest of summer in full-throated ease.

II.

O for a draught of vintage that hath been
Cool'd a long age in the deep-delv?d earth,
Tasting of Flora and the country green,
Dance, and Provençal song, and sunburnt mirth!
O for a beaker full of warm South,
Full of the true, the blissful Hippocrene,
With beaded bubbles winking at the brim,
And purple-stain?d mouth;
That I might drink, and leave the world unseen,
And with thee fade away into the forest dim:

III.
Fade far away, dissolve, and quite forget
What thou among the leaves hast never known,
The weariness, the fever, and the fret
Here, where men sit and hear each other groan;
Where palsy shakes a few, sad, last gray hairs,
Where youth grows pale, and spectre-thin, and dies;
Where but to think is to be full of sorrow
And leaden-eyed despairs,
Where Beauty cannot keep her lustrous eyes,
Or new Love pine at them beyond to-morrow.

IV.

Away! away! for I will fly to thee,
Not charioted by Bacchus and his pards,
But on the viewless wings of Poesy,
Though the dull brain perplexes and retards:
Already with thee! tender is the night,
And haply the Queen-Moon is on her throne,
Clustered around by all her starry Fays;
But here there is no light,
Save what from heaven is with the breezes blown
Through verdurous glooms and windless mossy ways.

V.

I cannot see what flowers are at my feet,
Nor what soft incense hangs upon the boughs,
But, in embalm?d darkness, guess each sweet
Wherewith the seasonable month endows
The grass, the thicket, and the fruit-tree wild;
White hawthorne, and the pastoral eglantine;
Fast fading violets cover'd up in leaves;
And mid-May's eldest child,
The coming musk-rose, full of dewy wine,
The murmurous haunt of flies on summer eves.

VI.

Darkling I listen; and for many a time
I have been half in love with easeful Death,
Call'd him soft names in many a mus?d rhyme,
To take into the air my quiet breath;
Now more than ever seems it rich to die,
To cease upon the midnight with no pain,
While thou art pouring forth thy soul abroad
In such an ecstasy!
Still wouldst thou sing, and I have ears in vain--
To thy high requiem become a sod.

VII.

Thou wast not born for death, immortal Bird!
No hungry generations tread thee down;
The voice I hear this passing night was heard
In ancient days by emperor and clown:
Perhaps the self-same song that found a path
Through the sad heart of Ruth, when, sick for home,
She stood in tears amid the alien corn;
The same that oft-times hath
Charm'd magic casements, opening on the foam
Of perilous seas, in faery lands forlorn.

VIII.

Forlorn! the very word is like a bell
To toll me back from thee to my sole self!
Adieu! the fancy cannot cheat so well
As she is fam'd to do, deceiving elf.
Adieu! adieu! thy plaintive anthem fades
Past the near meadows, over the still stream,
Up the hill-side; and now 'tis buried deep
In the next valley-glades:
Was it a vision, or a waking dream?
Fled is that music: -- Do I wake or sleep?

------------------------------------

WRITTEN IN NORTHAMPTON COUNTY ASYLUM

by: John Clare (1793-1864)
I AM! yet what I am who cares, or knows?
My friends forsake me like a memory lost.
I am the self-consumer of my woes;
They rise and vanish, an oblivious host,
Shadows of life, whose very soul is lost.
And yet I am -- I live -- though I am toss'd

Into the nothingness of scorn and noise,
Into the living sea of waking dream,
Where there is neither sense of life, nor joys,
But the huge shipwreck of my own esteem
And all that's dear. Even those I loved the best
Are strange -- nay, they are stranger than the rest.

I long for scenes where man has never trod--
For scenes where woman never smiled or wept--
There to abide with my Creator, God,
And sleep as I in childhood sweetly slept,
Full of high thoughts, unborn. So let me lie,--
The grass below; above, the vaulted sky.

-------------------------------------

A DAUGHTER OF EVE

by: Christina Rossetti (1830-1894)
A fool I was to sleep at noon,
And wake when night is chilly
Beneath the comfortless cold moon;
A fool to pluck my rose too soon,
A fool to snap my lily.

My garden-plot I have not kept;
Faded and all-forsaken,
I weep as I have never wept:
Oh it was summer when I slept,
It's winter now I waken.

Talk what you please of future spring
And sun-warm'd sweet to-morrow:--
Stripp'd bare of hope and everything,
No more to laugh, no more to sing,
I sit alone with sorrow.

-------------------------------------

THE CHIMNEY SWEEPER: A LITTLE BLACK THING AMONG THE SNOW

By: William Blake
A little black thing among the snow,
Crying "weep! 'weep!" in notes of woe!
"Where are thy father and mother? say?"
"They are both gone up to the church to pray.

Because I was happy upon the heath,
And smil'd among the winter's snow,
They clothed me in the clothes of death,
And taught me to sing the notes of woe.

And because I am happy and dance and sing,
They think they have done me no injury,
And are gone to praise God and his Priest and King,
Who make up a heaven of our misery."

-------------------------------------

A DREAM

by: Edgar Allan Poe
In visions of the dark night
I have dreamed of joy departed-
But a waking dream of life and light
Hath left me broken-hearted.

Ah! what is not a dream by day
To him whose eyes are cast
On things around him with a ray
Turned back upon the past?

That holy dream- that holy dream,
While all the world were chiding,
Hath cheered me as a lovely beam
A lonely spirit guiding.

What though that light, thro' storm and night,
So trembled from afar-
What could there be more purely bright
In Truth's day-star?

-------------------------------------

THE DANCE OF THE DEAD

by: Johann Wolfgang von Goethe
The warder he gazes o' the night
On the graveyards under him lying,
The moon into clearness throws all by her light,
The night with the daylight is vying.
There's a stir in the graves, and forth from their tombs
The form of a man, then a woman next looms
In garments long trailing and snowy.

They stretch themselves out, and with eager delight
Join the bones for the revel and dancing --
Young and old, rich and poor, the lady and the knight,
Their trains are a hindrance to dancing.
And since here by shame they no longer are bound,
They shuffle them off, and lo, strewn lie around
Their garments on each little hillock.

Here rises a shank, and a leg wobbles there
With lewd diabolical gesture;
And clatter and rattle of bones you might hear,
As of one beating sticks to a measure.
This seems to the warder a laughable game:
Then the tempter, low whispering, up to him came:
"In one of their shrouds go and wrap thee."

'Twas done soon as said; then he gained in wild flight
Concealment behind the church portal,
The moon all the while throws her bright beams of light
On the dance where they revel and sport all.
First one, then another, dispersed all are they,
And donning their shrouds steal the spectres away,
And under the graves all is quiet.

But one of them stumbles and fumbles along,
'Midst the tombstones groping intently;
But none of his comrades have done him this wrong,
His shroud in the breeze 'gins to scent he.
He rattles the door of the tower, but can find
No entrance -- good luck to the warder behind! --
'Tis barred with blest crosses of metal.

His shroud must he have, or rest can he ne'er;
And so, without further preambles,
The old Gothic carving he grips then and there,
From turret to pinnacle scrambles.
Alas for the warder! all's over, I fear;
From buttress to buttress in dev'lish career
He climbs like a long-legged spider.

The warder he trembles, and pale doth he look,
That shroud he would gladly be giving,
When piercing transfixed it a sharp-pointed hook!
He thought his last hour he was living.
Clouds cover already the vanishing moon,
With thunderous clang beats the clock a loud One --
Below lies the skeleton, shattered.

-------------------------------------

Counters
Counters