vic
Muškarac. Rane tridesete. U pomalo neudobnom položaju oslonjen
na šank. Svako malo gucne svoj dupli pelinkovac. Po odjeći, nogama koje u
ritmu muzike titraju po podu, po držanju tijela, prosto po svemu, može se
reći, stereotipni Bosanac.
Dva stola dalje, sama, mirno sjedi lijepa žena. Po vanjštini bi
se reklo da su generacija. Je li samo dobro očuvana
ili je stvarno ista godina proizvodnje, teško je reći, ali da dobro
izgleda je fakat.
- Mmmm, vidi one mace - pomisli naš glavni junak - baš dobro
izgleda. Kako bih samo rado pričao s njom ... Ali
šta da joj kažem? Tako sam prokleto stidljiv i svaki put kad pokušam
pričati s nekom ženom,valjam samo gluposti ... Hm ... Znam! Reći ću joj da
sam se u nju zaljubio na prvi pogled. Ma, ne ... Radije ne ... Ismijat će
me i izvaliti neki od ženskih fazona na tu temu. Možda da joj pošaljem
piće, a ostatak će doći sam po sebi. Pih, baš sam smotan.
U tom trenutku žena ustaje i odlazi.
- Eto ga sad ... Stvar se sama od sebe riješi.
Baš sam smotan. Kako mi fali hrabrosti svaki put. Toliko je tema o kojima
bi se dalo nešto mljeti. Pa i upucavanje je za ljude. Šta mi može
biti, da me odbije ili da pristane?! Ni od jedne od tih stvari se ne umire.
Mada bi u ovom drugom slučaju umro od sreće. Možda je i bolje ovako.Ko zna
kakve bi mi sve probleme ova lijepa žena donijela ...
Par minuta poslije, žena se vraća i sjeda za isti stol.
- Evo je opet! Vratila se! To je to! To mora da je znak! Mi smo
određeni jedno za drugo! Sad ću joj prići. Možda
ispričam nešto interesantno! Sad ili nikad!
Eksira svoj dupli pelinkovac da se okuraži, provuče ruku kroz
kosu, uvuče stomak, ispravi leđa, lagano odšeta do
stola za kojim lijepa žena sjedi, spusti se na slobodnu stolicu i dubokim
glasom upita: "Jes' ti to pišala?".
|
