Petak, 01. travnja.U mojim mislima još uvijek to je “prviapril” iako se nikad nisam ni služila u svakodnevnom jeziku i pismu istočnom varijantom (ili internacionalnom) za nazive mjeseca u godini. Ali recimo PRVI MAJ, već spomenuti PRVI APRIL ili još pokoji dan u godini baš mi paše tako nazvati, pa onda i hoću. Dakle, neka zafrkancija vezana za prvi april je nekako iza mene, prerasla sam to, iako se još mogu i znam nasmijati. Ali, na lokalnoj radiostanici se to prijepodne vrtila obavijest da će u pješačkoj zoni moga malog grada, ispred kafića tog i tog u prijepodnevnim satima biti cijela glumačka ekipa “Ville Marije” i da će dijeliti autograme, fotkati se s obožavateljima, itd. Obzirom da ja uopće ne gledam spomenutu sapunicu, moji muški potomci također su nezainteresirani, itd uopće me to nije nešto tangiralo. Ali stvarno sam se od srca nakesila,(svejednako kraj moj radio aparata, za radnog vremena) kada je spikerica negdje oko 13 sati objevila da je to sve bila prvoaprilska šala. Mogu si zamisliti kako u to vjetrovito prijepodne bakice, tetkice, strine s pijaca, žure u svojoj najboljoj obleki da izbliza vide svoje heroine, a ono: figa!
Poslijepodne prolazi poprilično grozno. Pokvarila mi se perilica za suđe, mi navikli trošiti cijelo brdo čaša, tanjura i ostalog, a sad to sve preti, ispirati, cijediti, brisati, u neadekvatnim sudoprima...ma grozno. A grozno je i to što je Zakoniti objavio da majstora ne zovemo do njegove plaće, znači negdje za 10 dana. Koma. On je po običaju cijelo poslijepodne bio izložen na trosjedu, sa daljinskim dobro pospremljenim ispod stražnjice, i tako sve do dnevnika.
Ipak, jel grižnja savjesti (bezobrazno sumnjam u to, al se nadam da je) ili nada u neke aktivnosti koje bi mu mogle biti uskraćene od Zakonite Kvočke, uglavnom NEŠTO ga je natjeralo u subotu ujutro u kuhinju, i dok sam ja uživala što nam malo pile spava, pa otpalila do 8 i 30, Zakoniti je zgotovio ručak! I to ne bilo šta, nego njegov čuveni lovački ujušak, koji se sam izmislio, kombinirajući neke tehnike i sastojke, a koji svaki put ispadne fantastično i drugačije. Već su se mnogi naši prijatelji osladili njegovim ujuškom, a on ljubomorno čuva recepturu, kao da je to sad neznam-ti-ja-šta. Al, dobro, nek mu bude. Subotu sam iskoristila za posljepodnevnu generalku nekih dijelova kuće. Nisam za Uskrs sve stigla, Zakoniti je bio na putu do nedjelje navečer, malo pilence puno energije, a ja shrvana temperaturom. Pa sam lijepo to odgodila. Ma nije Uskrs sto vrsta kolača ( skromno priznajem, imala sam 3 vrste), niti oprani prozori i sve izribano ko u apoteci, već je to čista duša, radost Uskrsloga, potvda vjere...Navečer su nam došli izgubljeni kumovi. Ja ih tako zovem u sebi, i nadam se da će uskoro biti i ponovno samo kumovi. Dakle, skroz me u ovo pred, pa postuskrsno vrijeme kopkalo što je s njima. Ali kako sam ja ponekad (stvarno samo ponekad) tvrdoglava i ponosna kvočka, nekako mi se nije nazivalo njihov broj, a jako su mi nedostajali. a sve je u stvari započelo s time što oni nisu kumovi malom pilencetu, kad su već velikom. I eto, uvrijedili se ljudi. A bez veze. Zakoniti je rekao da će biti netko drugi, sve kroz zezanciju dogovoreno još prije začeće malog zlata. A ovi moji izgubljeni, ostali uvrijeđeni. I tako javili se oni nama u subotu, i meni odmah ljepša nedjelja. ne volim kad se netko na mene ljuti, mislim netko do koga mi je stalo. A njih volim, nerazdvojni su dio jednog prekrasnog dijela mog života. Studentskog, zagrebačkog. Sve one neprospavane noći zbog bele, kanaste, jamba, pa i spremanja ispita ponekad. sve one strepnje: šta će mi reći moji, trudna sam, udajem se, hoću li ja to završiti?, ili idemo nas 4 na more, najprije sami, pa sa potomcima, toliki dočeci Novih godina skupa, posuđivanje odjeće, jer nosimo isti broj.... Ma previše je toga da se odbaci zbog gluposti.
Papa nam je otišao u vječnost. Ne bih o tome, mnoge mudre glave reći će i napisati sve što treba. Nisam bila posebno tužna, njegova Zemaljska misija je završila, zaslužio je mir, susret s Kristom Uskrslim, plaću za svoja djela. Njegovo ljusko tijelo odveć je izmučeno parkinsom i svim ostalim boleštinama i tegobama, tako da moliti za njegovo ozdravljenje i/ili da ne umre je upravo smiješno. Odat ćemo mu dužnu počast tako da se prisjetimo njegovih riječi, poruka, molitvi, rada od 15 sati dnevno i pokušamo bar djelić toga primjeniti u svojim životoma, svatko na svom bojnom polju.
Nedjelja je dan za puuuuuuuno vremena za djecu, šetnju, vožnju biciklom, misu. Zasad bez Zakonitog, on nekako misli da je to dan za F1. za kaznu dobije skuhati (izroštiljati) ručak. I još nešto ne dobije. A valjda će shvatiti jednog dana.
|
