< | ožujak, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
emajliranu poštu primam na dvasina@gmail.com
- mama, mama, kad idem na Stjepanov rođendan? - preksutra, ljubavi. Sutra još moraš u vrtić. Koji je sutra dan? ( ne nadam se previše, ali pokušavam..) -petak (ljubi ga majka) - a onda, poslije petka, koji dan dolazi? - subotaK!!!! -aha..super, a poslije je nedjelja, i ne ideš u u vrtić. I kad ona prođe, dođe što? poooo....? - ??? - pa kak se zove onaj dan kad krećeš u vrtić? pooo...? - POOOO četak!!! jel je, mama? - poonedjeljak se zove, milo moje. I da, početak je tjedna...I onda poslije njega doše što? Uuuu ? - Uuuu vutić! jel tak mami? - ne, nego uuu to rak, utorak - a onda ti dođe ssss... - e, to znam! sssStjepanov rođendan!!!! |
za one koji se sjećaju..i koji pitaju kak je... dobro je, a bit će još bolje... peti dan... zaključak: budi dobar da ne budeš modar |
tko to uopće slavi? ne znam ja? da, ne, možda ovo je bilo objavljeno prije dvije godine KAD BIH MOGLA PONOVNO PROŽIVJETI ŽIVOT od Erme Bombeck (napisano kad je otkrila da umire od raka) Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna. Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu. Manje bih pričala i više slušala. Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio. Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu. Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost. Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž. Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena. Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave). Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život. Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju. Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života. Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je. Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala. Prestanimo se znojiti zbog malih stvari. Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole. Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno. Nadam se da svi imate blagoslovljen dan. |
Radni naslov je: mali potres mozga rezultirao malim živčanim prežderavanjem Dakle, dan nije gotov dok nije, i ja bih to već trebala znati. I znam, u stvari, ali, čak i mene ponekad iznenadi. Ukratko, Malo zlato je sinoć pao. I udario glavu. Jako. I na čelu iskočila kvrga. Velika. I sve se dogodilo tako brzo da mi se noge nisu stigle oduzeti, a ni pamet. Ali. Hematom je tko naglo izrastao. I bio je tako zastašujući. Veličine manjeg jajeta. Ne, nisam mogla samo ljubiti i mijenjati hladne obloge. Prestrašno mi je izgledalo. A nakon što se počeo žaliti da ga boli glava, ali ne čelo, već iza uha... već me panika počela loviti. I mislim si – kako će mu to proći. Što ako se stvori neki ugrušak i krene putovati. I tako, svašta nešta. Pa okrenem 94 i pitam za savjet. I vele mi da ipak odem na bolnicu da ga pogledaju. I bili mi. Te čekaj malo na hitnom prijemu. Te čekaj malo pred kirurškom ambulantom. Te na nas upute na rendtgen. Te čekaj malo tamo. Te snimaj malu glavu preko nekoliko puta. Te čekaj sliku. Te olakšanje jer ipak ništa nije puklo ni napuklo. Te se vrati natrag do kirurške sa svime time. Te opet malo čekaj. Te slušaj kirurška ispitivanja. Točno kužim da Malog ispituju gdje, kad, kako i zašto da bi utvrdili da nije zlostavljan, da mu nismo to mi napravili. Neka. Svega ima. A kako se sve dogodilo u stvari ni ne znamo. Jer su Mali i Veliki otišli kod bake. Koja je kuća da nas, i tam su na stepenicama jurili, i u mraku se pretepli jedan preko drugoga. I tako, veselo večer. A još dok smo čekali na red za slikavanje opet sam doživjela neugodu. Vezanu uz moj problem pamćenja lica. Čekamo mi, a dođe i čeka neka žena sa svoja dva sina. Starijeg vozi u onoj stolici sa kotačima, nešto je nogu potrgao. I pozdravi nas onak, sa bok, ko kad se znamo. I vidim da je moj Zakoniti kuži, al pozdravim je i ja. Ona, onak srdačna, sve ko znamo se...a ja ko tele, jer ne znam kamo bih je smjestila. A imala sam i prečih briga, pa blaženo zaključih da je to neka iz njegove firme. I tak, veli ona meni nakon nekog vremena – a ti mene stvarno ne prepoznaješ, jel tako? Pda, tak je, skrušena sam ja. I kaže mi svoje ime.... blože, pda, stvaaarno... Starija je od mene jedno dvije godine, intenzivno se družile jedno ljeto, ali davne 1984. Poslije sam je viđala da radi u jednoj cvjećarni. Kaže da tamo ne radi već 12 godina...i onda, jel čudo što je nisam skužila... Iako mi se činilo da svagdje predugo čekamo, sve skupa je trajalo sat vremena. Vratismo se kući. Na kvrgu stavljamo hladne obloge koje Mali ne voli, a i mažemo sa gelom od aloe vere, koji isto ne voli, ali trpi. Zaspao ko buba mala, a dok su mu se okice sklapale ispričao mi je što ga najviše muči: - mama, sutja me u vutiću nitko neće zvati Mali - ma, zašto, ljubavi to misliš? - Pa svi će me zvati Plavko, zbog ove moje kvrge..buaaaa (vatromet taštine..na koga li je samo) inače, jučer sam malo htjela ostaviti komentara kod mojih dragih blogera..negdje sam uspjela,a negdje baš i ne. Iako su remont najavili tek za vikend, već sad je teško ući u blogeditor, ai komentirati... ali ja sam 2 negdje, čitam vas kad uzmognem, a komentirat ću kad se skuliraju |
Don't know much about a science book Don't know much about the French I took But I do know that I love you And I know that if you love me too What a wonderful world this would be Don't know much about geography Don't know much trigonometry Don't know much about algebra Don't know what a slide rule is for But I know that one and one is two And if this one could be with you What a wonderful world this would be Now, I don't claim to be an "A" student But I'm trying to be For maybe by being an "A" student baby I can win your love for me hehe, to mi svira na rejdiju, ko naručeno... pokušavam, al je građa KATASTROFA, vjerujte mi... al što ću, nemam se pravo žaliti, sama sam si to izabrala. A i nema smisla prema Zakonitom, nek se još malo busa u prsa da spava sa studenticom A i velikom sinu sam uzor, čak me je opisao u školskoj zadaći. Tema je bila: osoba koja mi je uzor. Stvarno sam bila dirnuta. Jer da se mene pitalo, ja bih ko iz topa rekla da će pisati o 50 Centu, nekak mi se činilo da mu je on posve u glavi. Ali ne... Zlato moje, krvopija moj Malac ko malac, svaki dan iznova me oduševi nekom novom rječju, ili primjenom neke stare u novom kontekstu. Jučer smo se šišali. Neplanirano, iako već dulje vrijeme planiram, samo nikako uloviti cajta. Izašli nas troje u malu šetnjicu po kvartu sinoć, već iza pol 8. I Mali stao pred izlogom frizeraja, maše glavom ko pisarevićka u onom songu za europu (koji, baj d vej i nije neke lovorike pokupio..baš me zanima kad će ovogodišnji proći..). I sve govori: ajmo se unutra ošišati, pogle kolika mi je već kosa... I što ću. Pošaljem Velikoga natrag kući po novčanik i na šišanje. Toliko mi je sladak da bih se najradije i sama tako ošišala. Sva sreća da je frizeraj radio samo do 8. Možda bi se inače današnji post savim drugačije zvao. Ono... mila majko čiji j' ono sprovod... A sad odoh. Na sprovod. Stvarno. |
Poluradna subota. Dok čekam nekoga koristim priliku nešto i napisati. Hvala na pitanju, dobro sam. Kad tako kažem mojoj mami i ne bude baš nešto zadovoljna. Kaže- znači, za tri si. Ali ne, nisam sad za tri, za više sam. Jučer sam bila na jednom od mnogobrojnih ožujskih rođendana. Kod moje drage prijateljce i kume moga starijeg sina. Četiri je godine starija od mene pa je pala zeza na taj račun. Prekrasna večer. Dječica se odlično zabavljala, a nas dvije pretresle sve, uzduž i popreko. Tipično žemsko, to će vjerojatno pomisliti muški dio blogera. Ali ne, to mi puno više znači od običnog ženskog brbljanja. Jer poznamo se u dušu. Ja počnem rečenicu – ona je može dovršiti. I druženje s njom bolje mi je od bilo kakvih fensi šmensi izlazaka, zabava, ili tome sličnoga. Ne viđamo se baš često kao nekad. Ali nismo izgubile nit i to mi puno znači. Čekam kolegu, treba doći iz Zagreba. Nisam ga vidjela tri mjeseca. I mogu priznati da sam ga se baš zaželjela. Nije mala stvar kad s nekim radite gotovo sedam godina. Svaki dan, stol do stola. I pričamo o svemu. Zna sve što me muči, kak su djeca, šta ću skuhati za ručak. I ja o njemu, sve, ili gotovo sve. I onda odjednom, ode. Silom prilika i na njegovu sreću. I drago mi je zbog njega. Čujemo se gotovo svakodnevno, ili sms-amo ili chatamo. Ali ipak, pogled oči u oči (dobro, oči u oči preko njegovih naočala), to je ipak nešto drugo. Već sam nekih 20 minuta tu i čekam. I uzmem mob da ga nazovem, da ga pitam jel blizu. Pa odustanem. Ne volim ga zvati dok vozi. Pogledam malo zlato na zaslonu moba i pustim nek proradi screen saver. Nije. On me nazvao. Ima li slučajnosti. Ne znam, možda stvarno i nema. Možda je točno da nam ne trebaju aparati i tehnika da bismo bili povezani. Ako to želimo. U svakom slučaju, odgađamo susret za popodne. Nove okolnosti. Nema veze. Ne ljutim se. Bar sam post napisala. A i ured pregledala. Jučer se takva kišurina slila da sam imamla malu poplavu. Sva sreća da sam na vrijeme primjetila. Sad je sve pod kontrolom. Odoh kući pjevajući. |