Uvod 
Vidim po komentarima da vam je sarma zamirisala. Ne, nisam kuhala ja, već dobrotom moje majke dobih ručka za preko nekoliko dana, između ostalih delicija i sarma je bila. A o hrani i u nastavku.
Baš jutros napisah dragoj mi Chaterici-prijateljici-blogerici da čisto sumnjam da će ovo sve netko imati živaca čitati..al na laktu bih pukla da ne zapišem..
Od srijede do srijede
Nevjerojatno što mi se sve izdogađalo u zadnjih tjedan dana. Od srijede do srijede. Već jučer post ovog radnog naslova čučao mi je u primozgu, al blog.hr se nije htio družiti sa mnom. Neka, neka. Ovo je vjerojatno zadnji lipanjski, veliko finale za kraj prve polovice godine. U srpnju samo sport i glazba, laganice. Nekoliko redaka svaki dan 
SRIJEDA, 20.6.2007. FANTA JE ŠOKATA, A ŠOKIRATA DVA
Šokirata, kao i oduševita ( to su sve izrazi koje je moja docimerica iz studoma Stjepan Radić ranih devedesetih imala u izričaju, draga curica iz okolice Daruvara. Ne, nije studirala hrvatski jezik nego kiparstvo…) oh, odoh ja u prošlo stoljeće…
Elem, šokirata i oduševita i svakakva još bila je vaša Dvica te srijede. Dan ranije nam je majstor u kasnim popodnevnim satima instalirao novi protočni plinski bojler. Do kasna sam čistila amper višanja za zimnicu, umorna malo zalegla pred tv, i tak na trosjedu dočekala jutro. Naravno da nešt nije štimalo, i da sam se na koncu ujutro tuširala u hladnoj vodi…ojoj, veselja…
Onda me malu i zbunjenu iznenadi bloger zlatnog oka i srcoliko-Kristolikog pogleda na svijet. Svi koji su se imali čast i priliku susresti s njim mogu pretpostaviti kako mi je vrijeme brzo proletjelo i kako mi do kraja i nije više bilo neugodno zbog toga što mi je kosa prljava, a nokti crni od čišćenja višanja. Ostala sam dirnuta njegovom željom za blogokavom i druženjem na zaista zamornih 30 u gradu.. svaka čast, prijatelju 
Ni popodne nije bilo ništa manje uzbudljivo. Zakoniti, Mali i ja stižemo kući, iscrpljeni i gladni. Špajz karta isplanirana: pureći odresci plus mlinci plus salata od krastavaca  … da, malo morgen. U mom slučaju malo tunajt. Nema plina..mislim, kak nema??? Nema. Zakoniti ide van na nemilosrdnih trideset i nešto, provlači se kraj lavande načičkane pčelicama, povlači neko izbočenje predviđeno za povlačenje «u slučaju…». Ah, ne vrijedi. Plina nema.  A u mene štednjak na plin, pećnica na plin, topla voda na plin… jedino mi mikrovalna na struju, i na svu sreću. Idem kod susjede, tj svekrve. Oni imaju tog dragocjenog energenta kolko treba, sve radi.. Nemrem bilivit. Račun sam platila, dakako. A niš', premještam lonac za kuhanje mlinaca u susjedstvo, Zakoniti iskopava neki skupo plaćeni a slabo korišteni elekrični roštilj i roštilja na kuhinjskom stolu. Milina. Idem zvati hepovsku distribuciju plina, da pitam zašt baš danas i zašt baš meni… Hvatam se za telefon, telefon ne radi. Račun sam platila, dakako. Ne, nije šala i ne pretjerujem. Ne radi. Zaglavilo se ono čudo, vilicom ga neki zovu. Ok, ima drugih telefona. Eee, sad još samo broj dežurne službe treba pronaći. Zovem informacije, nit oni nemaju broja. Imaju samo od dežurnih strujića. Reko, daj šta daš. I zovem strujiće, pitam ih za broj od plinovite službe… I tako .. prije mraka smo dobili plin u štednjak, toplu vodu u kadu i ručak u želudac…A vi ćete uskoro dobiti drugi dio posta..samo dok ga napišem
ČETVRTAK, 21.6.2007. OD JUTRA DO SUTRA
Bilo je vruće, to znate. Znate vjerojatno i da je bio prvi dan ljeta, zadnji dan škole… a ono što ne znate, imate ovdje priliku pročitati.
Asfalt se topio i savijao i od mojih kineskih japanki, da sam imala štikle žuc (županijska uprava za ceste) bi me mogli tužiti za uništavanje imovine. I to dugotrajne nefinancijske proizvedene imovine, razred nula u kontnom planu…oh, da, i učila sam ponešto. Naučila nisam. Ili jesam, ali nedovoljno. Jesen čekam sa nepoložena dva ispita. Dva sa dva. K'o da sam se zacoprala s tim nickom, al šta bi bilo da sam se nazvala nekim dvoznamenkastim brojem..brrr
Daklem, vruć ljetni dan. Radim (il se pravim da radim) normalno, ništa skraćeno. Ok, preživjela sam. Još sam i bolid dobila od Zakonitog, tak da mogu Maloga iz vutića pokupiti. Veliki ionako cijeli tjedan nije išao u školu, neka viroza ga poharala. Bilo, prošlo, ozdravilo…
Navečer je u mom gradu tradicionalna svečanost. Paljenje Ivanjskog krijesa. Na glavnom trgu prigodni program traje od ranih popodnevnih sati. Zakoniti je u organizaciji pa otišao u vrelinu već u 17 sati. Dječica i ja mirujemo u carstvu hladovine. Pa počinje spremanje. Idem Malca istuširati, pofriškati, toplom vodicom, majstor bio i otklonio kvar. Rukom majčinskom sapunam dijete drugorođeno .. nešto se zezamo i pričamo..kadli…đenje!!!!! … naiđoh na stano tijelo u predjelu koji se kod malih slatkih bića nazivlje GUZA  Oh..ustuknuh osupnuta. Sva u aoristu, imperfektu, al i u čudu pažljivije pogledah. Nešto..hm..nalikovalo mi je na.. bolje da ne napišem što.. uperih mlaz tuša u čudno mi čudo, mali se smotao, oskliznuo, lupio.
Al muški to podnio … a na dnu naše kade… Lišće!!!! Nekoliko komadića tamno zelenog lista…Ok, mislila sam da je nešto smrdljivije u pitanju, al tek sad mi ništa nije bilo jasno.
- Dijete drago, pa zašto si lišće stavljao u gaće????
- Znaš, mami, bio sam u veceju…
- Da, i???
- Pa nije bilo papira…
- Da, i ???
- Pa sam u hodniku malo otkinuo od onog tvog cvijeta….
Oh, pile moje snalažljivo… fikus benjamin mi očerupalo da si guzu obriše… dobro da kaktuse ne uzgajam.
Nagrada za snalažljivost bila je krug na malom konjiću u centru grada. Pravom, živom, malom konjiću. A krug je besramno mal, cijena 10 kuna, al nije mama cicija. Naravno da smo morali kupiti i helijem napunjeni balon, obavezan maminovac pučkih veselica, a i đipao je po onom napuhanom čudu 7 minuta za deset kuna.. čudnih li ljudi, kakva im je to kalkulacija da mi je znati…
Prešetavanje po kafićima, paljenje krijesa i vatromet smorili su malo dijete, pa sam ga oko 22 sata odvela baki na primopredaju. Veliki je imao svoj đir i svoje društvo, također otpremljen doma do 23 sata. O glavnom gostu, zvijezdi večeri, estradnom umjetniku i macho liku razdrljene košulje ne bih ovom prilikom . Željela bih ostati na nivou… fine i pristojne blogerice, majke dvoje maloljetne djece, kojoj ne priliči beštimanje po blogu..heh
Ono što je trebalo biti vrhunac večeri pretvorilo se u fijasko. Ostalo je samo čekati nešto iza ponoći, da počne domjenak za izvođače i goste organizatora. Ića, pića i baš dobre svirke nekih golobradih mladića nije nedostajalo. I tako do četvrtog sata prazničkog petka, 22.6.2007.
Ah, to spada već pod slijedeći naslov.. uskoro
PETAK, 22.6.2007. PRAZNIK
Praznik. Bez brige i pameti. Od planiranog učenja ništa. Vrućina nesnosna. Ne bi se imalo što ni pisati da nije večernje oluje. Ko nekad kad smo bili mladi, Zakoniti i ja izađosmo u grad oko 22 sata. Tek da prošetamo, popijemo piće s prijateljima i usporedimo dojmove od prošlonoćnjih događanja. Baš smo se fino razvalili na terasi omiljenog nam kafića, kadli nas je na ogromnu konobarsku sreću kiša potjela kući. Ah, ok. Ima i u tom neke draži. Malo trčati po ljetnoj kiši. Pa zastati i polako hodati. Dopustiti daždu da ohladi vruće obraze …
Ali, petak ne bi zaslužio poseban naslov u postu da nije milih nam susjeda. I njihovog alarma. Ugradili ljudi alarm. U kuću u kojoj ne žive, nego samo rade. I to je u redu da nije blesavog sistema koji se svake večeri u 22 sata i 32 minute ne upali, aktivira i odarlauče svoje. Tako je još od travnja. Skužili mi da je to svaku večer u isto vrijeme. I navikli se na to. Ko vol na batine. Je da je Mali bio uznemiren. Taman uhvati prvi san kad ovo zatrubi. Al navikao i on. Čak smo jedno vrijeme antibiotik pili u 22 i 30 , pa nam zgodno bilo, kao podsjetnik. Eh, al alarm im je hipersenzibilan, suptilan ko žalfija, osjetljiv ko mimoza… 
Pa na svaki bljesak munje reagira. Tuljenjem. Koliko god tolerantna bila i trudila se i u domu svome špilati finu curicu…eh..ne da sam se ispsovala… i susjeda, i onog ko mu alarm montirao i instalirao i munjama nebeskim..
Preko, kod bakičice u kući djeca mi se uznemirila, probudila, prestrašila. Zamislite tutanj kišurine, sijevanje munja, udaranje gromova i uza sve to i neprestano zavijanje alarma. Sveki mi kaže da je brojala. Ne isprva, jer nitko ne bi to očekivao. Dakle, 93 puta se taj milozvučni drekavac oglasio… I taj tadrbal se odvijao od 1 do 2 sata iza ponoći…. Oh..pa to je već subota!
SUBOTA, 23.6.2007. 'KO NEMA U KARTAMA..DIO PRVI
Subota standardna. Kofi with sveki na zelenoj travi doma mog. Dobro, ne baš na travi, a nije ni doručak, već kofi u sjenici. Klinci se ganjaju okolokućnim poljevalima, loptama, biciklima, romobilima. Nas dvije pokušavao složiti po nekoliko rečenica bez upada pomaka nam. Ne ide. Standardno.
Nakon toga uobičajeni razlaz. Zakoniti u grad na espreso kofi  . Mali sa didom imenjakom u obilazak pijaca, parka i pješačke zone. Veliki s frendom do knjižnice, videoteke, igrališta. Sveki pred tv i pomalo u kuhinju. Ja mašinu veša nek se vrti, jednu na balkon nek se suši, a peglat samo ono što planiram odjenuti. Još malo poravnam po razorenoj kuhinji i boravku. I tak, obično prije 12 sati stignem u grad na svoju kavu sa prijateljicama. Vrućina nas ubila. Teme iscrpili, pa se razišli. Ringe raja se skuplja oko ručka, pa raspoređuje strateški po trosjedima. Popodnevni odmor, nešto zbog čega obožavam subotu i nedjelju .
Al savjest mi proradila. Ne mogah se opustiti. Pa ostavih moje blaženo pozaspale muškarce i povukoh se na učenje. Jedno sat i pol mira. Pametnome dosta. Meni nije bilo. Al o tome u utorak-pričici.
Ne mogu ne spomenuti večernje kartanje bele s kumovima Velikog nam sina. Kuma i ja potukli do nogu Zakonite nam muževe. Bez imalo srama. I ma koliko to zvučalo kontradiktorno, tješili se oni onom starom: ko nema u kartama, ima u ljubavi. I svi se grohotom nasmijaše… fajront je, već pogađate, zašao u nedjeljnji post.
NEDJELJA, 24.6.2007. 'KO SE ZADNJI SMIJE, POSLJEDNJI SE SMIJE ILI DRUGI DIO OD PRETHODNOG NASLOVA
Već mi pomalo dodijali praznici. A i vrućina. A i ispit mi se približavao, nervoza rasla. Mogu ja to..aha. Ne mogu ja to, premalo mi vremena..Antonio, vruće mi je… Izmjenjivali su se depresije i euforije u mojoj glavi.
Spomena vrijedna je gotovo incidentna situacija na cesti. Malac neki oduzeo mi prednost. Abs radi svoje. Navrat, nanos i na sreću, sve je dobro završilo. Oprošteno je malcu balavcu.
Al meni Zakoniti nije mogao oprostiti sinoćnju pušionu u beli, pa dogovori kartanac s drugim parom kumova. Kad s njima kartamo, onda smo mješoviti parovi, kuma i on, kum i ja. Kod njih, na brežuljkastom kraju grada, u predvečerje vrućeg ljetnog dana.. sve romantika pršti, a kum i ja gubimo, ma koliko se trudili pametno odigrati.
U inat, a i zbog razbuđenog mozga odlučih učiti po povratku kući. Fino se smjestila ko pile pod žaruljom u kuhinji, na ugodnoj noćnoj temperaturi zadubila se ja u nauku. I dok si dvaput trepn'o evo zore, evo dana. Pet sati. Ponedjeljak. Praznički . Upss, samo da zastavu objesim na balkon pa odoh spavati.. Ostatak u ponedjeljčnom izvješću
PONEDJELJAK, 25.6.2007. PRAZNIK. OPET. VRUĆE. OPET. ČUDNO.
Taman što sklopih umorne okice plave, moj Zakoniti se promeškoljio, uzvrpoljio. Ne može više spavati. Vruće mu je. Baš fino, deku mu ukradoh . Ja promrzla, pokočena od sjedenja. Ušuškam se fino. Fetus položaj. Svi uvjeti za san pravednika ( pa i studentice u godinama) zadovoljeni. Aha, morgen. Morning. Ne mere moj Omere. Ne ide san na oči, bilanca, račun dobiti i gubitka iskaču pred očima…ha, ko te šljivi Dvojko, ak ne možeš spavati neš se ni izležavati. Skočim na noge junačke, nagovorim dragoga da spravi kofi (jer on to radi najbolje na svijetu). Kofi u pol šest pijemo samo prije polaska na godišnji. Do sad je bar tako bilo.
I tak. Radno prijepodne. Ručak. Pa zamrla. Do navečer. Na konzulatacije kod frendice u 21 sat. Sva poletna i euforična, uvjerena kak svašta znam, kako sam svašta naučila i kako ono malo glanca što treba mom umornom mozgu da konsolidira podatke, pojmove, račune i podračune, da to malo što mu treba mogu odraditi te noći. Tako samozavarana legnem pred tv. Samo da pogledam zadnju ovosezonsku emisiju «Na rubu znanosti». Zanimljivog naziva – «Čudno».
Baš. Čudno mi bilo zašto me Zakoniti budi. Zašto Mali stoji kraj mog uzglavlja i čeka da ga odjenem. Zašto je vani dan. I tko je ugasio tv.
Čudno je i što pišem o tome pod ovim naslovom. Jer utorak je. Rano jutro Šest i 15. Dan za megdan. Ispit je danas. A meni sve čudno.
UTORAK, 26.6.2007. ISPIT
Naravno da sam se sva smotala. Naravno da mi je nedostajalo osim znanja i ponešto samopouzdanja da ono što znam i konkretiziram bar nekom dvojčicom na pismenom.
Al najprije je trebalo otići na radno mjesto. Okej, tješila sam samu sebe. Imam još cijelo prijepodne. Malo ću se skulirati. Razbuditi. Sve će biti u redu. Aha. Vani u hladu 32 Celzića, a na suncu temperatura taljenja mozga. Potaman. Na poslu mi se jedan (inače ok) čikica uvalio u ured, njemu lijepo, ugodnih 26 stupnjeva. Ventilator radi. Donio čovo i piće iz kafića. Blagoglagoljivo održava sumornu atmosferu podnošljivom. Baš. 
Šetnjica do faksa. Zbunjena ja, slušam mlađariju što pričaju. O ispitu, profesorici. Naučila sam već da ne vjerujem svemu. Ne, nisu mi splašili, čak sam i ja sama sebi djelovala čuno mirnom kad sam zadatke vidjela. Sat i pol mi nije bilo dosta. Asistentica nervozno traži da predamo testove. Ja se pravim eventualna. Gluha. Nagluha starija gđa. Pa mlada dama došeće i šćepa moj uradak. Drsko, na gujin osmijeh uzvratim najslađim svojim, pozicija ge dva.
No, ono što sam napravila nije bilo dosta. Čak ni za jedan do dva. Ah, a i što će mi dva u indeksu. (Jeste li primjetili kak čovjek, pa i student, sam za sebe i svoje propuste i nedostatke najlakše nađe opravdanje. Kako je, kad se hoće, uvijek lako okriviti druge, ili nešto, nekog, vrućinu..starost, ludost, votever..) Rujan je daleko. Ili je bliže nego što mislim???
Rezultate možete vidjeti u srijedu 
SRIJEDA, 27.6.2007. SLATKO NA KRAJU BALADE ( A BALADE SU..NO, SJETITE SE)
Iako sam znala da neću proći, nada je čudna stvar. Čuči, pritaji se, javi se, podbode, prestraši, oduševi, zaplete misli, probudi maštu. No, pažljiviji čitatelj, ako će uopće biti takvih, i bez epitetskog dodatka, primjetit će da prošla nisam, i da sam to već nekoliko puta napisala.
Rezutati su objavljeni. Mog imena, ni Zakonitovog prezimena ni u tragovima. Neka. Ovo mi je škola.
Bar ne moram strepjeti od usmenog. Do jeseni. Evo, opet se tješim.
Sad, srijeda je trebala biti opuštajući dan. Dan odmora od praznika, vrućine, ispita, strepnje. Aha. Malo yesterday. Sveki mi organizirala popodne. Ne onak kak sam ja mislila. Ja, lijena buba ( to me je jedan bloger tak prekrstio, i još dodao epitet jedne županije i još svašta nešta..neka, ni ne zna koliko je pravo imao. Tj. znat će ak pročita ovo… istinu je zborio. Slažem se sa procjenom u svakom slučaju, pa i u ovom) ne bih ja jučer ništa pametnoga radila. Odmori se, zaslužila si. Haha. Draga moja sveki pribavila nam je nešto marelica ilitiga kajsija, pa red bi bio od toga pekmez spraviti. Je, planirala sam ga spravljati. Al ne baš jučer. Al nije važno. Ne ljutim se ja na nju. Ona mi dođe ko katalizator. Potiče i ubrzava neke procese.
Svečano objavljujem da je 18 staklenki pekmeza od marelica sinoć zapunjeno. Umotano u dekicu i ostavljenio da se ohladi. Pri tome se nitko nije sfurio, ni na bilo koji drugi način ozlijedio, samo su se dvije žene malkice naradile, usput dobro naljudikovale . Obožavam je. Divna je. Sretna sam što je baš ona mama mog zakonitog. I sinoć sam se gotovo rasplakala od miline dok smo skupa, na jednom štednjaku, a u dvije veelike posude miješale to slatko, a sve u znoju lica svog. 
Za Božić, (a brzo će, da znate ) bit će finih vanilin krancli sa domaćim pekmezom.
Mislim da je dosta za danas. A možda i za cijeli lipanj. Ha?
|
