Još jedan burni vikend je iza mene. To nije normalno kako se događaji nekad zarolaju, jedan stiže drugoga..kao i prošli vikend( onaj 11., 12. i 13. 5) kad smo imali dva rođendana i jedan kirvaj, i sve smo iskombinirali i jedva se skulirali i prilagodili radnom tjednu, kad je nas je zahvatio ovaj, tek minuli, isto zatrpan svime i svačime.
U petakje moja najstarija nećakinja imala rođendan. Sedmi. Ljepotica moja. Marija. Brat me je obavijestio da se slavi u subotu. Ništa na veliko, samo mi i kumovi. Ručak. Janjetina.
Inače, u subotu je imala rođendan i moja dobra ujna. Deset godina starija od mene, ko prijateljica mi je. Ne slavi u stvari, al naravno da sam planirala otići do nje, izljubiti i nekim malim darom obradovati je. A u nedjelju nam jedan tetak napunio okruglih 60. Pa smo na kofi i koljače pozvani..Tko bi tome odolio.
Dok sam smišljala što i kako kupiti mojim slavljenicima nazvala me svekrva. Urgentan poziv. Moje malo zlato boli zub. Prestrašno. Ne može više živjeti od plača i kuknjave. Naime, već od petka popodne ga je počeo boljeti. I mislila sam da ćemo na nekim laganim analgeticima uspjeti dočekati ponedjeljak. I radno vrijeme našeg stomatologa. Aha, to sam ja mislila. Poziv me zatekao u ljekarni, pa priupitah magistru zna li za kakvog dežurnog zubara. Ne zna. Al možda jedna gđa zubarica radi, a stanuje tam i tam. Ok. Pokupim svoje uplakano zlato i krenem u turneju po mom malom gradu, u nemoguću misiju, pronaći dežurnog zubara u subotu, u 13 sati. Zubić je inače već bio popravljan, otvaran, liječen.. Al eto… zakompliciralo se. Najprije smo išli kod naših, jer imaju ambulantu u donjem dijelu svoje kuće, a rade otac i kćer, tak da sam se nadala da ćemo nekoga naći doma. Al nismo. I još sam kod jednog zubara koji ima ambulantu u kući bila, ista stvar. I potražim kuću od te zubarice. Sve sa uplakanim malim djetetom u autu. Nađem je kak mete dvorište. Predstavim se, objasnim problem, pitam jel bi ga mogla pogledati. Ona me pogleda na trenutak, onak, činilo mi se da razmišlja što bi mi rekla. Na to joj ja kažem: «Ne bojte se, dobar je on. Ne grize…» Tek poslije sam shvatila koliko je to smiješno bilo. Ko da je kod svog psa vodim. Ali u tom trenutku mislila sam da žena razmišlja što bi sa mnom. Ne radi. Nismo njeni pacijenti. Ne pozna nas, uopće. A i malo dijete je u pitanju. Možda joj se rasplače, unervozi, ugrize je za ruku …. Shvaćam je, potpuno. Ali, to je žena sa velikim Ž. Liječnica, stomatologinja koja je pred sobom imala unezvjerenu mamu i rasplakano malo dijete. U stvari, samo joj je nekoliko sekundi trebalo da donese odluku. Pokupila je ključeve od ambulante i sjela u auto. Problem je riješen. Zubić sređen. Antibiotik se pije..Više ne boli. Miran ostatak subote i nedjelje smo imali. Što se zuba tiče.
U isto to vrijeme moja se mama porezala. Jako. Prerezala si tetive na palcu lijeve ruke. Bila u bolnici. Šivali je dva sata. Ne zna se koliko će funkcionalan biti više taj palac. Strašno. Žao mi je. Boli me. Najviše odnos liječnika prema njoj. Dok se jedan trudio naći i pospajati sve prerezano, čak je htio sve ponovo raditi kad su vidjeli da nije baš sve u funkciji, onaj drugi, stariji, drugačije je mislio. Kao, pa umirovljenica je, a ne svira ni klavir. Ko da joj treba palac… Prestrašno… Mislim, možda se bolje i nije moglo, a možda i je. Ali pokušati dati sve od sebe, to svakako. Žalosno je ne posvetiti se nekome dovoljno samo zato što ima 60 godina, viška kilograma i sijedu glavu, a s druge strane, nema «poznato prezime», u mirovini je, a ni ne svira klavir… No, nije još sve gotovo. A i tješim je da bolje da je disfunkcionirala palac nego recimo slomila nogu ili kuk.
I tak, lipi moji. Svega kod mene ima. Ikebana, prava ikebana.Uza sve to ja sam rista optimista, makar me zbog toga već pomalo s oprezom gledaju. Ko je lood, ne budi mu drug..aha
|
