dva

< svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (5)
Studeni 2007 (11)
Listopad 2007 (9)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (31)
Lipanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (8)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (14)
Prosinac 2006 (10)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (12)
Rujan 2006 (11)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (9)
Travanj 2006 (11)
Ožujak 2006 (5)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (6)
Prosinac 2005 (12)
Studeni 2005 (20)
Listopad 2005 (16)
Rujan 2005 (21)
Kolovoz 2005 (11)
Srpanj 2005 (15)
Lipanj 2005 (10)
Svibanj 2005 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off



Linkovi



Adwocatus

Auzmiš

Decy

dr Luka

Franc

Freestyler

Goldeneye

Kenguur

Kljun

Koki

Koraljka

Marchelina

Maslačkica

MišicaNL

MonoperajAnka

Neni iz bajke

Pjesma o jednoj mladosti

Sepia

Slatkogrkinja

Šampsica

Šarli

Tip koji sjedi

Trilliana

Uštekana mama

Zlatna djeva

Bajna djeva

emajliranu poštu primam na dvasina@gmail.com

ali rijetko provjeram poštu, pa ako vam je bitno/hitno da pročitam što ste mi napisali, javite mi u komentarima da imam mail ;)

31.05.2005., utorak

In memoriam - dio zadnji

Sad će mnogi pomisliti : evo ga na! Još jedan lažnjak! Ma nije Đuro nikakve koristi od tih papira imao, osim da su mu glavu na ramenima ostavili. Ni u primozgu mu nije bilo da traži svoja "prava", a vjerovatno mu je najveća želja bila da postane nevidljiv, na jedno pet godina, dok se ratne cijevi dobrano ne ohlade. Vratio se onako jadan u svoj mali grad, izgrlio roditelje, pronašao ženu svog života i zaprosio je. Bila je jedno od 15-tero djece siromašnih doseljenika iz daruvarskog kraja. Pristala je biti mu ženom i majkom njegove djece ma kako bio “obilježen” i “kriv”. Vjenčali su se gotovo tajno, jer on je mjesecima spavao u šumi. Zvuči kao priča za malu djecu, ali zaista je dugo vremena s prvim mrakom odlazio u šumu na spavanje, a vraćao se ranom zorom. U to vrijeme je, naime, omiljena metoda hapšenja bila ona pod okriljem mraka, a on nikako nije bio siguran da je za svoje “grijehe” dovoljno patio, da je slobodan, otkupljen. Supruga ga je čekala u roditeljskom domu, čekala ga je i noseći njihovo prvo dijete dok je odlazio na 24-mjesečno odsluženje vojnog roka. Ta, morao je malo i petokraku nositi. Nešto rada njegovih ruku ostalo je ugrađeno u Partizanov stadion u Beogradu, ali on je to smatrao premijom u odnosu na zatvore Stare Gradiške i Lepoglave, gdje je isto tako mogao završiti. Još jedna pozitivna stvar mu se tamo desila. Završio je školu – prehrambenu, pa se po povratku kući mogao zaposliti u tvornici čokolade. Tri godine nakon prve, rodila mu se i druga kćerkica. Dite, što bi rekao njegov otac. I čovjek bi pomislio: sve super i sve za pet, daj ispiši THE END, ali neću. Jer zdesilo je Đuru još koješta u četrdeset godina, koliko je poživio nakon svoga križnog puta.
Sasvim sam sigurna da ga je ćopio Ptsp, samo, who cares, nek bude sretan što živi. A i nije se tim imenom okrstiti mogao, kad se još, u bjelosvjetskim razmjerima nije desila ni Koreja, a kamoli Vijetnam. Pa nije bilo pametnih amera da ustanove da normalan čovjek, koji preživi rat i bude sudionikom svih tih strahota ne može da ne pukne. Ko kokica. Pukao je, dakle moj glavni junak. Al ne ko ovi suvremeni bivši borci, nikako ne mislim potcjenjivati njihove traume, ali oni ih imaju pravo izreći, oni imaju udruge, pravo javnosti i pravo na suosjećanje, divljenje, ili što već tko izabere. Nije mogao ni sa kim pričati o svojim ratnim danima, o svojim ranama, borbama, pređenim kilometrima i naoružanju. Zbog straha za njihovu budućnost, kćerkama nije ni slova o tom za života rekao. A morao je naći neki izlaz, neki ispušni ventil. I našao ga je u alkoholu. Zalijevao je je svoj metak u nozi, nazdravljao mrtvim prijateljima, svetom Anti koji ga je sačuvao, novoj državi koja ga je poštedjela, zalio je rođenje svog sina, onda kad je već pomislio da će mu se loza skupa s njim ugasiti. Kao i svi alkoholičari, gazio je svoju obitelj. Ali čak ni u trenucima delirija, ništa o svojim ratnim godinama nije naglas izrekao. Još je jednom, godinama poslije osjetio da Oni gore, ipak znaju za njegove ratne putešestvije. Naime, kad mu je sin htio upisati policijsku akademiju - nije mogao. Jer ipak je on bio sin bande, podvukli su mu još jednom to ispod nosa. Njegova udovica vjeruje da je sveti Ante opet baš tako isposlovao kod Svemogućeg, jer električar je imao manje šanse stradati od pavampirenih komšija početkom devedesetih.
Na radnom mjestu je bio poznat kao odličan radnik, zabavljač, naučnici su se otimali tko će doći kod njega na praksu. Volio je ljude, a voljeli su i oni njega. U mirovinu je otišao nekoliko mjeseci prije smrti. Pozlilo mu je na dan velike vojne parade, 9. svibnja, 1985. Odmah je prevezen u bolnicu, ali i uz svu medicinsku skrb, 12. svibnja 1985 – umro je.
Da je samo pet godina pričekao, pod drugom bi zastavom bio pokopan, na misi zadušnici zacjelo bi bilo više ljudi, a i u oproštajnom govoru nad njegovim grobom ne bilo preskočeno deset godina njegova života.
Do danas je 18 njegovih izravnih potomaka (djeca, unuci, praunuci), ali još više od toga traga koji je ostavio, ostale su mnoge njegove šale, doskočice, i više ili manje mudre izreke i događaji.
Većinu ovdje opisanih događaja saznala sam od njegove udovice, koja je još uvijek živa. Istina da joj nešto koljeno okoštava, a i tlak ponekad podivlja, al još uvijek je vrlo lucidna, ne treba je puno nagovarati da se vrati u mlade dane i nikad, baš nikad ne govori ružno o svom Đuri.


@ hvala vam svima na komentarima uz prvi dio ove priče. Nisam očekivala da će netko nešto posebno komentirati, ali ja sam to jednostavno morala napisati. Cijeli svibanj "kuhala" se priča u meni, ali eto, virusi i ostale roditeljske frke su me spriječile da to prije napišem. Od sutra opet svakodnevno kokodakanje... ;)
- 15:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

30.05.2005., ponedjeljak

nije nitko umro, ali : IN MEMORIAM

Vozdra svima, blogerice i blogeri moji dragi. Ma stiso me ovaj svibanj sa svih strana. Popustilo je, naravno, svaka sila za vremena..al ulijeni se čovjek ( pa i žena) kad jednom prestaneš redovito postati i počneš samo čituckati tu-i-tamo, sve teže je započeti ponovo...
Ma, ima nešto što moram zapisati, objaviti, a uopće ne spada u moju domenu – ono u smislu” ovo je blog za komentiranje običnih događaja jedne sasvim obične, ne pretjerano informatički potkovane mame, broj pilića : 2, naravno”. Ne znam koliko će biti zanimljivo, al je za moju dušu...Pa evo još jednom:

In memoriam

Zvao se Đuro. Rođen je u studenom 1923. Bio je jedinac u majke, male vrckave slavonke i dođoša, dalmoša. Taman je stasao u golobradog mladca kada je na ovim našim prostorima počela duga, mračna noć (kako je to lijepo nazvao Vrdoljak). Regrutiran je, naravno. Poslali su ga u Osijek, na neku brzinsku obuku, obukli ga u uniformu endehaovske vojske, gurnuli mu pušku u ruku, gurnuli ga rat, ne pitajući ga je li se djevojaka nagledao, noći probančevao, jesu li mu livade pokošene i želi li ostaviti svoju zlatnu dolinu. Tko zna je li on vjerovao da su hrvati napokon, ne pitajući za cijenu dobili državu, da je takva kakva je bila baš prava stvar i je li vjerovao da je za Nju vrijedno poginuti, pa i ubiti, na koncu. Tko zna je li imao vremena misliti o vremenu u kojem živi, kakve su im informacije uopće servirali, jer ne zaboravite, to su bile ratne četrdesete, prošlog stoljeća..."Studirajući" rat u Osijeku zaradio je upalu pluća, pa kako im se činio beskoristan čak i za topovsko meso, poslali su ga kući. Sreća je trajala do Nove Kapele, tu su ga skinuli sa vlaka i odjenuli mu opet uniformu, pravu, ustašku. I poslali ga za Požegu. Sretan što dolazi kući, ništa mu nije bilo važno. Ni što je ponovno vojnik, ni što se priča da će biti velike borbe, samo da ugleda rodnu kuću, majku i oca, a možda i dragu. Više od toga zaista i nije bilo. Tek što je putnu prašinu stresao, digla se uzbuna – partizani nadiru prema gradu, svi na trg javiti se po raspored. Na trgu sanduci sa oružjem, svi u trku hvataju pucaljke i povlače se prema jugu. Trči pustim ulicama voljenog grada, srce mu bubnja zaglušujući ditiramb, jedva da čuje i štreketanje mitraljeza koji sa Kalvarije dere po svemu što se miče u gradu. Trče i drugi. Nikom ništa nije jasno. naredba je da se povlače na zapad, prema Gradiški. Tamo su trebali pregrupirati snage, dobiti nove upute. Već izvan grada uspije sa sebe strgati sivo bijelu maskirnu bluzu ( američku, valjda) , malo se pribrati, ohladiti glavu u obližnjem potoku. Odlučio se da ide cestom, valjda zbog toga što se nadao nekom prijevozu, ipak je do Gradiške tridesetak kilometara. Nekoliko mjeseci kasnije doznao je da je time izabrao život, iako mu je možda bilo i žao. Oni koji su krenuli šumom, u klancu su naletjeli na zasjedu, svi su ubijeni. Satima je potokom iz kojeg je pio tekla crvena voda. Drugi, koji se ostali u gradu čekati osloboditelje, skupljeni su na jednom mjestu, postrijeljani i ostavljeni na uvid građanstvu. I za primjer. Jer to su bili narodni neprijatelji, koje narodna vojska, a u cilju zaštite naroda nemilosrdno tamani. Za primjer. danima su užasnuta mala slavonkica i njen visoki, suhi dalmoš prevrtali tijela mladića i tražili svoga sina jedinca. Sretni što ga nisu našli, a opet očajni što ne znaju ništa o njemu molili su svoje krunice, molili svoga svetog Antuna, molili svoje partizanske komšije...ali još tri mjeseca nisu saznali ništa o svom jedincu.
A on je zaradio metak u nogu, negdje na potezu Gradiška – Zagreb, malo je to sanirao ljutom, domaćom šljivom, povezao, i grozničavo boreći se za goli život došepao do glavnog grada. Tamo, rekli su im, skupit će se vojska, krenut će u protuudar, osvojiti ono što su izgubili. Naravno da se ništa od toga nije dogodilo. Povukli su se prema Sloveniji, sada dobro znanom rutom i zaustavili se na Bleiburgu. Slušao je on maksove riječi, razmišlja bi-ne-bi, ostao na onoj poljani, nadajući se poštenom završetku nečeg u što je bio gurnut, u čemu je ostao, a da ni sam ne zna zašto. A i noga ga je boljela, metak je još bio unutra. Noći strave istek su počele, svi znaju kako je to gore završilo, Đuro je bio jedan od sretnika koji je izbjegao da njegovo tijelo bude dio austrtrijskog tla, i krenuo je gonjen natrag, u hrvatsku. Mnogo puta bi zastao, pao, očajan poželio da ga ubije mladi partizanski dječačić koji je na konju jahao kraj njih. Ili brkata partizanka, ako bi zatražio malo vode. Vjerojatno bi tako i bilo da nije imao anđela čuvara u vidu jednog svog supatnika, liječnika iz Banjaluke, koji ga je vukao, bodrio, koji mu je ranu čistio.
Tri mjeseca je Đuro hodao po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Prolazio kroz sela, katolička i pravoslavna. U prvima uz cestu dobivao mesa i kruha, vode, a u drugima batina vilama, kolcima i inim alatkama. jedna stara, mudra ćena rekla je jednom : “ Ne daj Bože, što se podnest može”. I zaista, meni djeluje nevjerojatno da netko neishranjen, gladan, s metkom u nozi može tri mjeseca hodati, trpiti vrućinu, kišu, batine i zaraditi “samo tifus”. Baš to je moj glavni junak zaradio, vjerojatno velim uplivom svetog Ante kod svemogeg Boga, te zahvaljujući toj teškoj bolesti, a sasvim sigurno i milosrđu i čovječnosti nekog partizana, bio je on poslan na liječenje u veliku partizansku bolnicu u Karlovcu. Od tamo se prvi put nakon tri mjeseca javio kući.
Snalažljiv kakav je već bio, čim se malo oporavio, sprijateljio se on sa bolničkim osobljem, sa ostalim pacijentima, i u onom općem kaosu uspio si pribaviti dokumente i nekakve potvrde o partizanskom “stažu”...



...nastavak sutra
- 15:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

25.05.2005., srijeda

Tu sam!

Danas pijemo zadnju žličicu antibiotika! Radim skraćeno, do 13 sati, u petak dajem dan GO, nema me do ponedjeljka! A onda, svečano obećajem: NOVI POST :))))))
Želim vam svima ugodan vikend, da budete s onima koje volite i radite ono što najviše volite!
- 13:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

19.05.2005., četvrtak

Pazi virusssssssssss!

Virusi nas neki napali :(
Nisu virtualni, nego stvarni
Ne znam jel iz zraka, sa zemlje ili iz vode
Malo Zlato bio u ponedjeljak na infuziji, dehidrirao u roku sat i pol od prvih simptoma
Na poslu isto neka ludnica
Sve koji svratite puuuuuuno pozdravljam!

Čuvajte se virusa i ostajte dobro
Čim uzmognem, vraćam se
- 09:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

12.05.2005., četvrtak

Gdje je nestao čovjek

Diogen, stari filozof, bio je čovjek neobično strogih pogleda. Kad bi se danas pojavio sigurno bi ga proglasili u najmanju ruku nekim nazadnim moralistom koji ne pozna težnje i radosti ljudi ovoga modernog doba. Zamislite što je učinio jednom zgodom. U pola bijelog dana prolazio je prepunim atenskim trgom sa svijećom u ruci kao da nešto traži.
“Tražim čovjeka!” – tako je odgovarao onima koji su ga znatiželjno pitali...


Nekidan se i u mom malom gradu jedva pronašao čovjek. Na sreću, ipak se pronašao. Priča ide ovako: moja draga i dugogodišnja prijateljica je dijabetičarka. Od malih nogu. Zna sve o svojoj bolesti, nosi se s njom, nikad se ne žali. Odgovorna je osoba. Ali, dogodilo joj se, glupo mi je ulaziti u detalje kako i zašto,
“da je pala u hipo”. Za neupućene (kao što sam i ja bila) to je kad padne šećer u krvi jako nisko, i bolesnik može upasti u komu i svakakve ružne posljedice su toga stanja organizma. To joj se dogodilo dok je zaustavljala auto pred ljekarnom, u centru grada, na 10 do 15 metara od gradske ambulante za hitnu pomoć. Osjetila je ona i predosjetila što joj se događa. I ima uza se bombone glukoze, i kekse, za takve nezgode. Pojela je nekoliko bombona, ali osjećala je da joj se stanje pogoršava, mozak grozničavo radi, ali tijelo otkazuje. Uspjela je zadnjim atomima snage izaći iz auta, nasloniti se na njega i pogledom TRAŽITI ČOVJEKA. Pored toliko ljudi koji su prolazili nezainteresirano pored nje, uopće se ne obazirući na njen izgled, za šapat : Pomozite, zlo mi je! , vjerujem u gotovo zadnji tren se pojavio ČOVJEK!

OGORČENA SAM, UŽASNUTA, RAZOČARANA, pa ljudi, zar ste zaista mogli proći pored osobe koja je bespomoćno stajala naslonjena na auto, koja je šapćeći molila za pomoć, koja upće ne nalikuje, niti se može zamijeniti za pijanicu, narkomana, prosjakinju, ili tako nekog društvenog “otpadnika” kraj kojeg većina prolazi kao pokraj NIČEGA, mada je i to za osudu, ali ispada mi sada iz teme.


Jedva, i hvala Bogu, da je naišao ČOVJEK, junak, raritet, kako se čini, potpuno nepoznat, i pružio joj pomoć. Sve je dobro završilo, ali ostaje gorak okus. Pa, ja ne mogu zamisliti da prođem pored osobe koja samo izleda da joj je zlo, da ništa i ne traži, pitala bih je mogu li pomoći. Sjetila sam se jedne smiješne zgode iz studentskog života... Bila sam prva godina. stanovala na Savi, osmi paviljon. Dolazim jedne večeri s nekog tuluma u sitne sate u dom. Prati moj tadašnji veliki prijatelj, (a poslije dečko, a poslije Zakoniti), dok tražim ključeve od sobe, čuje se ženski glas (dalmatinka...): “Ajme, gospe...ajme, majko moja...ajme, umrit ću!” Ja sva zbunjena gleda u mog frenda, a on ne reagira. Uzvici, uglavnom u tom stilu opet se čuju. Odustajem od traženja ključe, krenem preama sobi na dugom kraju hodnika iz koje sam čila glas. moj frend me zaustavlja. “ Pa, pusti me. Zar ne čuješ da je ženskoj zlo. Možda joj nema cimerice! Idem je pitat jel da joj pozem hitnu!” Jedva me je zaustavio. I objasnio mi da ženska kriči u zanosu, da se seksa, i da joj uopće ne treba neka nadobudna i naivna brucošica na vratima...

A, malo me bilo i sram, ali, eto, da sam bila sama, ja bih joj sigurno kucala na vrata. Nekad se toga sjetimo, i smijemo. I nije mi žao što sam takva. Ako ikad budete bili u prilici, tj neprilici, kao moja frendica, i nitko vam ne bude pomogao, znajte da taj dan JA nisam prošla pored vas. Jer sigurno ne bih samo prošla!

- 12:32 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Vratilo se sunce, pa i ja...

Dragi moji virtualni prijatelji, tu sam, još pomalo balava i šmrcava, ali ŽIVA! U proteklih 9 radnih dana, pet smo proveli obilazeći kojekakve ordinacije, ostavili malo bogatstvo u ljekarnama, a rezultati su osrednji. Ali, što je -tu je, idemo dalje. Pripremam jedan post, a ovo je samo brzinsko jutarnje javljanje. Konačno je zasjalo sunce, prestala kiša.

Želim vam svima sunčan i uspješan četvrtak!

- 09:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.05.2005., četvrtak

Apćiha!

nos – malo curi, malo začepljen
potošila sve zalihe pap. maramica iz torbe
svejedno, cigarete mi se nisu zgadile ( nažalost)
temperatura lagano raste
glava se lagano raspada
do odlaska kući još nekih 30 minuta
vjerojatno me Veliki sin “zapljuvao”, mada nam nisu isti simptomi

ne žalite me!
ovo je idealna situacija za preležat cijelo poslijepodne
ionako je neki svetac(Spasovo)
a i opet će kiša
Zakoniti će morati paziti na Malo dijete
Da mi ne priđe blizu, pa da se i on ne razboli
Meni će biti žao zbog propuštenih zagrljaja,
Ali će mi godit čaj koji će mi skuhati
Sa limunom
Od borovnice
Apćiha!


- 15:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #

04.05.2005., srijeda

Ništa od operacije :(


Ništa od operacije. Naravno, sve se zakompliciralo. U ponedjeljak smo prema planu, uranili, i otišli u labos da mu izvade krv i da se popiški u čašicu. Lijepo, već u 7 i malo smo došli, skoro sam se srušila kad sam vidjela hrpu uputnica veličine Velebita, a još više kad sam osjetila miris fine turske kavice, a kakvu ja nisam uspjela konzumirati sve zbog žurbe da uranimo i izbjegnemo gužvu. Laganini, oko pola osam, počeli su prozivati prve pacijente. Kad smo konačno došli na red, teta krvopija je dugo i pomno proučavala ruke moga prvorođenca, sve jednako ccc ponavljala. Loše vidljive žile, teško iz prvi puta ubost – sve smo to već prošli puno puta do sada. Konačno se odlučila, ubola i od prve pogodila venu. Bravo, majstorice! Ponosno sam stajala kraj svog djeteta, koje nije reklo ni: A! Najljubaznijim riječima probala sam je zamoliti da izvadi još i za transfuziju, da ga oni tamo ponovo ne bodu. Inače to neće raditi, kažu, ne vraćaju im se epruvete, ovo-ono, al meni teta krvopija nije mogla odolit. Obećala sam joj vratit epruvete, i žena je pristala.
Sretna što smo jednim ubodom riješili dvije muhe, skrenuli smo kući da dijete nešto pojede. Da, i da mama udovolji svom ovisničkom porivu-jutarnja kava i cigareta. Odjurismo na bolnicu odnijeti dvije epruvete krvi na transfuziju i do pedijatrije dogovoriti ekage i spec. pregled kod kod pedijatra. Već sam se poradovala da je to-to. A ono – malo morgen! Sineku je odjednom postalo muka, povratio je doručak na tri koraka od wc školjke – postalo mi je jasno da je predobro počelo da bi se tako i završilo.
Ostavila sam ga kod kuće, odjurila na posao, zivkala kući svakih 30 minuta... Uglavnom, dok nisam došla s posla već je temperaturu dobio, sve što bi pojeo i povratio bi. Poslijepodne smo bili na pedijatriji, dobio jednu i pol bocu infuzije, mogućnost da se operira ovaj tjedan bespovratno je otišla kvragu. Iz bolnice stigli iza 20 sati kući. Da, dobio je i atibiotik, podiglismo to iz ljekarne+sirup protiv kašlja+ibuprofen za skidanje temperature (104,00 kn). Kad sam mislila da je za taj dan sve što je moglo krenuti naopako i krenulo, zazvonio je telefon. Odma mi se kosa digla, zato što se Mali probudio od zvonjave, pa onda Zakoniti zaurlao u pravcu kuhinje, a najveće iznenađenje mi je bilo kad je rekao da zovu iz ljekarne! Wtf, šta oće? Gospođa s druge strane se ispričava, ali dali su mi pogrešan antibiotik! Za nepovjerovati! Naime, antibiotik jr prepisao pedijatar na bolnici. Al on nemože napisati recept. Kako je izabrani liječnik opće prakse već odavno zatvorio dok smo mi izašli iz bolnice, morali smo ići na hitnu u grad, da nam oni na temelju ambulantnog lista iz bolnice napišu i recept. Tu je neki mladi (i zgodni doktor, mmm, bar nešto po mom ukusu taj dan!) umjesto “x”, u nazivu lijeka napisao “ks”, i sve to onim karakterističnim doktorskim rukopisom, tako da je apotekarka prema inticiji dala lijek koji je sličan, iz iste skupine, i sve to, ali ne i točno onaj koji treba. Ljudi moji, bila sam na kraju snaga. Veliki je još tu večer imao temperaturu 38,8, uspjela sam mu je spustiti, al sam svako malo po noći išla vidjet kako je.
U utorak, jučer, već mu je bilo puno bolje, svejedno smo u bolnici proveli dobar dio dopodneva. Sad je na kućnoj njezi. Sam sebe njeguje – gleda crtiće, igra se na play station, spava, jede i izvoljeva: knedle sa šljivama, milki vej čokoladice, stari broj ok-a, zbog sličica izbaviteljske obitelji...
Slijedeći tjedan idemo vaditi ponovno nalaze, moliti da ga ubace u listu za operaciju...Ma pisat ću ja već o tome.

- 14:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>