dva

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (5)
Studeni 2007 (11)
Listopad 2007 (9)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (31)
Lipanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (8)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (14)
Prosinac 2006 (10)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (12)
Rujan 2006 (11)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (9)
Travanj 2006 (11)
Ožujak 2006 (5)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (6)
Prosinac 2005 (12)
Studeni 2005 (20)
Listopad 2005 (16)
Rujan 2005 (21)
Kolovoz 2005 (11)
Srpanj 2005 (15)
Lipanj 2005 (10)
Svibanj 2005 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off



Linkovi



Adwocatus

Auzmiš

Decy

dr Luka

Franc

Freestyler

Goldeneye

Kenguur

Kljun

Koki

Koraljka

Marchelina

Maslačkica

MišicaNL

MonoperajAnka

Neni iz bajke

Pjesma o jednoj mladosti

Sepia

Slatkogrkinja

Šampsica

Šarli

Tip koji sjedi

Trilliana

Uštekana mama

Zlatna djeva

Bajna djeva

emajliranu poštu primam na dvasina@gmail.com

ali rijetko provjeram poštu, pa ako vam je bitno/hitno da pročitam što ste mi napisali, javite mi u komentarima da imam mail ;)

24.05.2007., četvrtak

Desetak minuta



Bila sam predškolske dobi. Baš kao i moj susjed Albert. Odlutali smo jednog ljetnog dopodneva na orljavski nasip. Iz čiste dosade. Dok su naše bake čuvarice razglabale o dobrim starim vremenima u hladu našeg oraha ili duda, mi smo lovili žabe i leptire, pričali o «ozbiljnim» stvarima… i naravno, zaboravili na vrijeme. Čudom smo se čudili kad smo se vratili zašto su nam bake uplakane, zašto su nas svi tražili…i da šta mi mislimo, koliko smo to ostali…paa, jedno deset minuta, sigurno… aha, dobili smo deset minuta klečanja u kutu.

Kad sam rodila prvog sina nisu bile dozvoljene posjete na odjelu rodilišta. A rodilište na najvišem katu bolnice. Muževi i ostala vesela rodbina dolazila je pod prozore. Dovikivali se, svega se moglo čuti i vidjeti. Bila je 1994. i nije baš ni mobitela bilo. A ni telefona u sobama rodilja. Ležala sam i prije poroda tjedana dana, pa još ponešto dana poslije..tako da sam se popravo zaželjela nekog svog. I baš mi je glupo bilo dovikivati se. Božić. Ja pretužna. Dolazi sestra i kaže da mi je liječnik dozvolio desetominutni izlazak sa odjela. Vani me čeka muž. Tih deset minuta posjete, zagrljaja i šaputanja na hladnom bolničkom hodniku spada u sam vrh darova koje sam primila. A kako su brzo prošle te minute. Neopisivo.

Deset minuta traženja «izgubljenog» djeteta. U centru Zagreba. Opet neopisivo. Brzina loših slutnji koje su mi prozujale mozgom puno je preko dopuštene i na najbržim autoputima. Čak sam primjetila da razmišljam u višeglasju. Jedan dio mene se moli. Brze, strelovite molitve. Drugi me tješi: velik je, doći će, ne paničari. Treći vrišti: nesposobna matero! Zabrbljala si se, zašto ga nisi pratila pogledom, a baš si tad morala telefonirati… samo je deset, jedanaest, dvanaest minuta prošlo.. doći će…Došao je. Suze. Olakšanje. Glasovi se smiruju. Stapaju u jedan. Koji mu govori: volim te, bila sam jako zabrinuta, deset minuta nisam znala gdje si.

- 09:37 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>