četvrtak, 17.01.2013.
I to će proći…
Riječi i to će proći ukazuju na stvarnost. Budući da govore o netrajnosti sviju oblika, podrazumijeva se da istodobno ukazuju i na vječnost. Samo vječnost u vama može prepoznati da su netrajne stvari netrajne.
Prema drevnoj sufističkoj pripovijesti, nekoć je u jednoj od bliskoistočnih zemalja živio kralj neprestano rastrzan između sreće i potištenosti. I najmanja sitnica mogla ga je jako uzrujati ili izazvati intenzivnu reakciju, a sreća bi mu se brzo okretala u razočaranje i očaj. Došao je trenutak kad se kralj naposljetku umorio od samoga sebe i od života te počeo tražiti izlaz. Poslao je po mudraca koji je živio u njegovu kraljevstvu i za koga se govorilo da je prosvijetljen. Kad je mudrac stigao, kralj mu se obrati: »Želim biti nalik tebi. Možeš li mi dati nešto što bi u moj život unijelo ravnotežu, vedrinu i mudrost? Platit ću ti koliko zatražiš«. Mudrac odgovori: »Možda bih ti mogao pomoći. No, cijena je tako velika da ni čitavo tvoje kraljevstvo ne bi bilo dovoljno. Stoga će to biti dar ako ga budeš znao cijeniti«, kaže mudrac te ode.
Piše: Eckhart Tolle
.
Nekoliko tjedana poslije vrati se i preda kralju ukrašenu kutiju od zada. Kralj otvori kutiju i u njoj pronađe jednostavan zlatni prsten. Na prstenu su bila urezana slova. Pisalo je I to će proći. »Što to znači?«, upita kralj. Mudrac odvrati: »Uvijek nosi taj prsten. Sto god se dogodi, prije nego stigneš reći je li dobro ili loše, dodirni prsten i pročitaj natpis. Tako ćeš uvijek biti smiren«.
I to će proći.
Što ima u tim jednostavnim riječima da su tako moćne? Ako ih površno promatramo, čini se da, iako pružaju nekakvu utjehu u teškoj situaciji, istodobno umanjuju užitak u lijepim stvarima. »Nemoj biti previše sretan, jer ta sreća nije trajna.« Izgleda da to poručuju ako ih primijenimo na situaciju koju smatramo ugodnom.
Cjelokupno značenje tih riječi postaje jasno kad o njima razmišljamo u kontekstu dvije priče. Priča o majstoru žena čiji je jedini odgovor uvijek glasio »Je li to baš tako?«, pokazuje da nam dobro dolazi ako se u nutrini ne opiremo događajima, odnosno, ako smo sjedinjeni s onim što se događa. Priča o čovjeku čiji je odgovor uvijek kratko glasio »Možda« prikazuje mudrost neprosuđivanja, dok priča o prstenu ukazuje na činjenicu prolaznosti koja nam, kad je prepoznamo, omogućuje da se ne vežemo. Neodupiranje, neprosuđivanje i nevezanje tri su vida istinske slobode i prosvijetljenog življenja.
Je li to baš tako?
Hakuin, majstor žena, živio je u jednom japanskom gradu. Ljudi su ga jako poštovali i mnogi su mu dolazili po duhovno učenje. Tada se dogodilo da je kći njegova prvog susjeda, tinejdžerica, ostala trudna. Kad su je bijesni i strogi roditelji ispitivali o identitetu oca, konačno im je rekla da je to
Hakuin, majstor žena. Obuzeti bijesom, roditelji su odjurili do Hakuina te mu, vičući i optužujući ga, rekli da je njihova kći priznala kako je on otac njezina djeteta. Njegov je odgovor glasio: »Je li to baš tako?«
Vijesti o skandalu proširile su se gradom i okolicom. Majstor je izgubio ugled. To ga nije zabrinulo. Nitko više nije dolazio k njemu. Nije mu smetalo. Kad se dijete rodilo, roditelji su ga donijeli Hakuinu. »Ti si otac, ti brini o njemu.« Majstor se s ljubavlju brinuo o djetetu. Godinu dana
poslije majka je, kajući se, priznala roditeljima da je pravi otac djeteta mladić koji je radio u mesnici. Duboko uznemireni roditelji su otišli Hakuinu da mu se ispričaju i zamole njegov oproštaj. »Uistinu nam je žao. Došli smo po dijete. Naša je kći priznala da ti nisi otac.« »Je li to baš
tako?«, bile su jedine majstorove riječi dok im je predavao djetešce.
Majstor i na laž i na istinu, i na dobre i na loše vijesti, odgovara na posve isti način: »Je li baš tako?« Dopušta obliku trenutka, bio on dobar ili loš, da bude takav kakav jest i stoga ne sudjeluje u ljudskoj drami. Za njega postoji samo ovaj trenutak, a taj je trenutak takav kakav jest. Događaji nisu nešto osobno. Majstor nije ničija žrtva. Tako je potpuno sjedinjen s onim što se događa da događaji nad njim nemaju više nikakvu moć.
Samo ako se odupirete onome što se događa, prepušteni ste na milost i nemilost događaja, a svijet će vam određivati i sreću i nesreću. Majstor se za dijete brinuo s ljubavlju. Loše se preobrazilo u dobro zahvaljujući njegovoj moći neopiranja. Budući da majstor uvijek odgovara na ono što sadašnji trenutak zahtijeva, prepustio je dijete kad je za to došlo vrijeme. Samo pokušajte zamisliti kako bi ego reagirao tijekom različitih faza ovih događaja.
Možda ...
Ovo je priča o mudracu koji je na lutriji osvojio skupocjen automobil. Obitelj i prijatelji radovali su se zbog njega i došli da to zajedno proslave. »Nije li to sjajno!«, rekli su. »Imaš sreće.« Čovjek
se osmjehnuo i odvratio: »Možda«. Nekoliko tjedana je uživao vozeći automobil. Tada se jednoga dana pijani vozač na raskrižju zaletio u njegov novi automobil i mudrac je završio u bolnici s brojnim ozljedama.
Obitelj i prijatelji su ga posjetili i rekli: »Baš nisi imao sreće«. Mudrac se ponovno osmjehnuo i odvratio: »Možda«. Dok je još bio u bolnici, jedne noći došlo je do klizanja tla i njegova je kuća završila u moru. Prijatelji su ga posjetili sljedećega dana i obavijestili ga o svemu. »Nije li prava sreća što si bio ovdje u bolnici.« On im je ponovno odvratio: »Možda«.
»Možda« mudroga čovjeka pokazuje da je odbio prosuđivati ono što se događa. Umjesto da prosuđuje ono što se zbiva, on to prihvaća i tako se svjesno usklađuje s višim poretkom. Svjestan je da um često ne može shvatiti kakvo mjesto ili svrhu naizgled slučajni događaji imaju u tkanju cjeline. No, slučajni događaji ne postoje, kao ni događaji ili stvari sami za sebe, izdvojeni od svega ostaloga. Atomi koji tvore vaše tijelo nekoć su tvorili zvijezde, a uzroci i najsitnijeg događaja doslovce su beskrajni i na nerazumljiv način povezani sa cjelinom. Želite li pratiti uzrok bilo kojeg događaja do samoga izvora, morali biste se vratiti čitavim putem do početka stvaranja. Kozmos nije kaotičan. I sama riječ kozmos označava poredak. No, to nije poredak koji bi ljudski um ikada
mogao shvatiti, iako ponekad može dobiti uvid u njega.
***
I to će proći
Riječi urezane na prstenu "I to će proći" ne govore vam da ne biste trebali uživati u ljepotama života, niti im je cilj da vam pruže samo utjehu u razdoblju patnje. Imaju i dublju svrhu, da postanete svjesni kratkotrajnosti svake situacije, koja je posljedica prolaznosti svih oblika, dobrih ili loših. Kad postanete svjesni prolaznosti sviju oblika, manje ćete se vezati uz njih i donekle će popustiti vaša poistovjećenost s njima. Odvojenost ne znači da ne možete uživati u ljepotama koje vam pruža svijet. Zapravo, uživat ćete još više. Jednom kad uvidite i prihvatite prolaznost svih stvari i neminovnost promjene, možete uživati u zadovoljstvima svijeta dok traju, ne plašeći se gubitka i ne osjećajući tjeskobu zbog budućnosti.
Kad se odvojite, događaje u svome životu moći ćete promatrati iz veće daljine, jer nećete više biti zarobljeni u njima. Postat ćete poput astronauta koji planet Zemlju vidi okruženu prostranstvom svemira i spoznaje paradoksalnu istinu: Zemlja je dragocjena, a istodobno i beznačajna. Spoznaja koja govori i to će proći omogućuje vam nevezivanje, a s nevezivanjem u vaš unutarnji prostor ulazi još jedna dimenzija. Kroz nevezivanje, kao i kroz neprosuđivanje i unutarnje prihvaćanje, ta vam dimenzija postaje dostupna.
Ako se više s oblicima ne poistovjećujete potpuno, svijest se, ono tko vi jeste, oslobađa svojega zarobljeništva u obliku. Ta sloboda je izranjanje unutarnjeg prostora. Pojavljuje se poput tišine, tananog spokojstva duboko u vama, čak i kad se suočite s nečim naizgled lošim. I to će proći. Iznenada se oko događaja stvara prostor. Prostor se pojavljuje i oko emocionalnih uspona i padova, čak i oko patnje. Nadasve, prostor se javlja i oko vaših misli. Iz toga prostora zrači mir koji »nije od ovoga svijeta«, jer ovaj je svijet carstvo oblika, a to spokojstvo je prostor. To je mir Gospodnji. Sada možete uživati u stvarima ovoga svijeta i poštovati ih, ne pridajući im važnost i značenje koje nemaju. Možete sudjelovati u stvaranju i biti aktivni, ne vežući se za ishod i ne postavljajući svijetu nerazumne zahtjeve: ispuni me, obraduj me, pruži mi osjećaj sigurnosti,
reci mi tko sam. Svijet vam to ne može pružiti, a kad više ne nosite u sebi takva očekivanja, okončava se sveukupna patnja koju ste sami stvorili. Takva patnja proizlazi iz toga što pretjerano cijenite oblik, a niste svjesni dimenzije unutarnjeg prostora. Kad je ta dimenzija prisutna u vašem životu, možete uživati u stvarima, iskustvima i u osjetilnim zadovoljstvima, ali se u njima nećete izgubiti i nećete se vezati za njih, odnosno, nećete postati ovisni o svijetu.
Riječi i to će proći ukazuju na stvarnost. Budući da govore o netrajnosti sviju oblika, podrazumijeva se da istodobno ukazuju i na vječnost. Samo vječnost u vama može prepoznati da su netrajne stvari netrajne. Ako izgubite ili ne spoznate dimenziju prostora, svjetovne stvari poprimaju apsolutnu važnost, ozbiljnost i težinu koju zapravo ne posjeduju. Ako svijet ne promatrate sa stajališta bezobličnosti, on postaje zastrašujuće mjesto, a u konačnici i mjesto očajanja. Starozavjetni prorok zacijelo je to osjetio kad je napisao: »Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale«.
Eckhart Tolle
Dio iz knjige “Nova Zemlja”
Oznake: sada, svjesnost, ISTINA
- 15:24 -
srijeda, 09.01.2013.
Život je gozba – Anthony de Mello
Anthony De Mello rođen je 1931. godine u Bombayu u Indiji. Kao mladić stupio je u Družbu Isusovu. Studirao je filozofiju u Barceloni (Španjolska), psihologiju u Chicagu (SAD) i duhovnost na Sveučilištu Gregoriana u Rimu (Italija).
Tijekom svoga života vodio je mnoge terapijske tečajeve u kojima je sjedinjavao iskustva iz psihologije i duhovnosti. Umro je 1987. godine u New Yorku. Njegove knjige prevedene su na sve vodeće svjetske jezike. I na hrvatskom je jeziku objavljeno desetak njegovih knjiga.
De Mello piše: Shvatio sam da smo ludi do te mjere da, slože li se svi oko nečega, možete biti sigurni da je to pogrešno! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, potekla je od manjine koju čini jedan čovjek. Čovjek zvan Isus Krist bio je manjina. Svi su govorili upravo suprotno od onoga što je on naučavao. I Buddha je bio manjina od jednoga čovjeka. Svi su govorili suprotno od onoga što je on propovijedao.
Mislim da je upravo Bertrand Russell rekao: “Svaka velika ideja počela je kao svetogrđe.” To je prilično lijepo i točno rečeno. Od Anthony De Mella možemo čuti dosta svetogrđa.
Uspavani ljudi teško prihvaćaju novost. Ne želimo nove stvari, posebno kada nas uznemiravaju. Mi ne želimo spoznati, jer u trenutku spoznaje gubimo kontrolu nad svojim životom, koji ionako jedva držimo pod kontrolom.
“Život je gozba”
Život je gozba. Tragedija je u tome što većina ljudi umire od gladi. Ima jedna istinita priča o nekolicini ljudi koji su danima plutali na splavi nedaleko brazilske obale, umirući od žeđi. Nisu imali pojma da je voda na kojoj su plutali bila – pitka voda. Upravo na tome mjestu rijeka se ulijevala u more takvom silinom da je slatka voda dopirala kilometrima na pučinu. To je dakle to o čemu De Mello govori: ploviti po pitkoj vodi i umirati o žeđi.
Na isti smo način i mi okruženi radošću, srećom, ljubavi. Većina ljudi kao da o tome pojma nema. Oni će vam ponosno pokazati fotografije sa svojih putovanja, slike mjesta koja nikada nisu vidjeli, samo su ih slikali. Zato usporite malo, okusite, čujte, pomirišite i dopustite svim osjetilima da ožive.
Željeli bismo nešto bolje od onoga što imamo sada. A zaboravljamo da to bolje imamo već sada, a da to ne znamo. Zašto se ne usredotočiti na ovo sada, umjesto da se stalno nadamo nečemu boljemu što treba doći? Zašto ne probuditi se i spoznati sadašnjost, umjesto tratiti je nadajući se “boljoj” budućnosti? Kada biste doista znali uživati u malim životnim stvarima, bili biste zaprepašteni njihovom ljepotom.
Netko je rekao: “Život je nešto što nam se događa dok smo zauzeti drugim stvarima.” Nije li to jadno? Život se odvija sada. Život će se početi događati onoga trenutka kada se probudimo. Koliko je samo ljudi koji ne jedu pravu hranu, nego se cijeli život hrane jelovnikom? A jelovnik je samo naznaka onoga što stoji na raspolaganju. Život je gozba. Također, život je samo bljesak. Tratimo život svojim strahovima, svojim brigama, svojim teretima. De Mello kaže da prvo moramo umrijeti kako bismo mogli stvarno živjeti. Putovnica za život je – zamisliti sebe u grobu. Zamislite kako ležite u lijesu. Zamislite grobnicu u kojoj ležite i da ste mrtvi. Sagledajte svoje probleme iz tog položaja. Sve se mijenja, zar ne? To je vrlo lijepa meditacija. Imate li vremena, možete je svakodnevno prakticirati i vidjet ćete da je vaš današnji problem neznatan i to će vas učiniti živim.
Svjesnost
Kada ste svjesni, imate više energije. Osviješten čovjek oslobodio se straha od gubitka. Oslobođen je nepotrebnih kočnica. Možete to nazvati svjesnost, ljubav, duhovnost, sloboda, buđenje, stvarno je svejedno. Sve je, u biti, isto. Nesvjesni život je poput mehaničkog života. Nije ljudski, programiran je i uvjetovan. Uvijek ste rob stvari kojih niste svjesni, jer kad ih postanete svjesni, oslobađate se od stege ovisnosti. Niste više kontrolirani, niste porobljeni.
Živjeti ne znači imati neki odgovoran posao u vladi ili biti uspješan poslovni čovjek. Živjeti znači odbaciti sve okove i živjeti u svakom trenutku.
Ovisnost o riječima… Mark Twain je vrlo lijepo rekao: “Bilo je toliko hladno da bismo se vjerojatno smrznuli da je termometar bio samo dva centimetra duži.” Nije bitna vanjska temperatura, nego termometar; nije u pitanju stvarnost, nego način na koji sebi objašnjavamo stvarnost.
Hinduistima bi zasigurno bilo loše kada bi znali kako im je upravo poslužena govedina, dok Amerikanci uživaju u njoj. Pitat ćete: “Zašto ne žele jesti govedinu?” Iz istog razloga iz kojeg vi ne želite pojesti svog kućnog psa. Krava je indijskom seljaku isto što i vama vaš pas. Prema tome, jasno je zašto seljak ne može pojesti svoju kravu. Postoji naraštajima usađena kulturna predrasuda koja pomaže sačuvati životinju potrebnu za obradu zemlje.
Nesvjestan život nije vrijedan življenja. Zato ostavite svu tu bol, neka se brine sama za sebe.
Kako okolina reagira na “probuđene ljude”
Što reći o zahtjevima prema našoj djeci? De Mello kaže: “Ne bismo imali pravo drugom čovjeku postavljati bilo kakve zahtjeve. Prije ili kasnije dijete će se osloboditi vašeg utjecaja i zadržati svoju božansku bit. I vi nećete imati nikakva prava na njega.
U stvari, ono uopće nije vaše dijete, nikada nije ni bilo. Ono pripada životu, ne vama. Nitko ne pripada vama. Ono o čemu vi govorite jest odgoj djeteta. Ako želiš ručati, dođi kući u vrijeme ručka ili ostaješ bez ručka. Gotovo. Ti si slobodan, i zato moraš snositi posljedice svojih odluka.”
Ljudima smijete reći: “Ne.” To je sastavni dio buđenja. Sastavni je dio buđenja shvatiti da trebate živjeti svoj život onako kako vam odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.
Ljudi koji nas okružuju neće biti sretni kada budemo probuđeni, jer u trenutku kada otvorimo oči i progledamo, postajemo opasni. Kako kontrolirati nekoga tko je slobodan, nekoga tko nije podložan društvenim kritikama, nekoga tko ne mari što će ljudi reći ili misliti o njemu? Takav čovjek presijeca sve te konce, prestaje biti nečija lutka. Za društvo je to uistinu zastrašujuće: “Takvih se treba osloboditi. On govori istinu, postaje neustrašiv, nije više čovjek.” A on konačno postaje čovjek. Prekinuo je lance ropstva i izišao iz njihova zatvora.
“Mango”
Na Istoku kruži izreka: Oni koji znaju, ne govore; oni koji o tome govore, ne znaju.
De Mello piše: To vam je kao da niste kušali zeleni mango pa me pitate: “Kakvog je okusa?” Rekao bih vam: “Kiseo”, ali time bih vas samo odvratio od pravoga okusa. Ljudi posežu za riječima, za riječima svetih spisa, primjerice.
Vi ne odustajete pa pitate: “Kiseo kao ocat ili kao limun?” “Ne, nije kiseo kao limun, kiseo je kao mango.” “Ali ja nisam kušao mango i kako onda mogu znati?” – vi ne odustajete i pišete doktorat o toj temi. Da ste kušali zeleni mango, nikada ne biste pisali doktorat. Možda o drugoj temi, ali nikako o mangu.
Sva otkrivenja, kako god božanska bila, samo su prst koji pokazuje. Ali na Istoku postoji uzrečica: Kada mudrac pokaže na Mjesec, sve što budala vidi jest prst.
Deprogramiranje
Kaže De Mello: Ja vam neću govoriti o istini, nego o zaprekama istini. Njih vam mogu opisati. Istinu vam ne mogu opisati. To nitko ne može. Mogu vam samo dati opis zabluda, tako da biste ih mogli ispustiti.
Ljudi su zauzeti raznim borbama. Kada vam prosječni Amerikanac kaže da se bori za bolji život, to za što se on bori nije život. Jer svi imaju znatno više nego što im uopće treba da bi živjeli.
Jedan od mogućih izlaza iz tog programiranja je – postati svjesni da ste programirani. To znači putovati s jako malo prtljage, s tako malo tereta da ćete moći proći i kroz iglene uši.
Mijenjati sebe
Ljudi su previše zaokupljeni popravljanjem onoga što ne razumiju. Nikada nam pritom nije palo na pamet da neke stvari možda ne treba popraviti. Treba ih samo razumjeti. Budemo li razumjeli, stvari će se promijeniti. Mi smo ti koji se moramo mijenjati. Možda mislimo: “Dobro mi je jer je u svijetu sve dobro.” Krivo! U svijetu je sve dobro jer se ja osjećam dobro. To je ono o čemu govore mudraci.
Zamislite da se ne osjećate dobro, prilično ste neraspoloženi, a vozite se kroz prekrasan krajolik. Priroda je krasna, ali vama nije ni do čega i ništa od te ljepote ne primjećujete. Nakon nekoliko dana prolazite istim predjelom i kažete sami sebi: “Bože, kako nisam vidio svu tu ljepotu!” Sve postaje prelijepo kada se vi promijenite. Ili, to vam je kao da promatrate drveće i planine kroz zamagljeno i mutno staklo, pa vam se sve čini prljavo.
Imate potrebu promijeniti to što je vani. A trebalo je porediti staklo. Tada ćete pogledati kroz čist prozor, gotovo u čudu: “Kako je sve predivno!” Isto tako vidimo i ljude oko sebe, ne onakve kakvi stvarno jesu, nego onakve kakvi smo mi.
Ne tražimo da se promijeni svijet oko nas – promijenimo se prvo mi. Onda ćemo moći sagledati svijet u pravom svjetlu i moći ćemo jasno vidjeti što treba mijenjati. Izvadimo prvo brvno iz svoga oka. U protivnome gubimo pravo mijenjati bilo što ili bilo koga.
Zato svakodnevno trebamo primjenjivati ova četiri koraka: 1) prepoznati svoje negativne osjećaje, 2) shvatiti da su oni u nama i da nisu stvarni, 3) ne poistovjećivati te osjećaje sa svojim bićem i 4) shvatiti kako se, kada se mi mijenjamo, mijenja i sve ostalo.
Mr. sc. Dario Miletić, psiholog
Izvor: www.zzjzpgz.hr
Oznake: ljubav, sreća, sloboda, sada, ISTINA, anthony de mello
- 13:05 -
