subota, 25.02.2012.

Sjeti se ... 5. dio

Sreća je naše prirodno stanje, sreća se nalazi u nama, a ne izvan nas, tako da traženje sreće izvan nas samih, jest i ujedno udaljavanje od sreće.

Istinska sreća je stanje svijesti.

Sreću, iako ona bila i proizvod ega, uvijek osjećamo u nama, a ne u postignućima ili u stvarima za koje vjerujemo da posjedujemo.

Kod iluzorne sreće, sve što nas može usrećiti sadrži i svoju suprotnost, odnosno može nas unesrećiti.

Odbacite iluzije i naći ćete sreću.

Čovjek kao duhovno biće ne posjeduje ništa, ali može biti posjedovan od strane onoga za što vjeruje da posjeduje.

Imaš samo ono što daješ.

Tražimo sreću u stvarima koje nemamo, umjesto da je pronađemo u onom što jedino imamo - ovaj trenutak, ono što dajemo.

Ne možemo biti sretni jučer ili sutra, sretni možemo biti samo SADA, jer SADA je jedino što postoji.

Ne morate činiti ništa kako biste postigli sreću, jer se sreća ne može postići. Kako možete postići ono što već u svojoj biti jeste? Zašto je onda ne osjećate? Zato što nešto morate odbaciti. Morate odbaciti svoje iluzije o sreći, o onom što vjerujete da jeste.

Biti slobodan znači biti ne-ovisan o tuđoj ljubavi, mišljenju, biti oslobođen od vlasništva, posjedovanja, natjecanja, biti oslobođen straha. Sloboda je stanje svijesti i kao takva neovisna je od vanjskih utjecaja.

Sloboda je sloboda, ne postoji alternativa slobodi, ili jesmo ili nismo slobodni.

Samo slobodna osoba može biti odgovorna, poštivati slobodnu volju, slobodu drugih.

U koliko ne možemo poštivati slobodu, odnosno slobodnu volju, to znači da ni mi sami nismo slobodni.

Samo ne slobodna osoba je spremna na ukidanje tuđih sloboda, na ograničavanje drugih. Samo ne slobodna osoba se upliće u tuđe živote, smatra, misli da zna kako bi trebali živjeti drugi.

Tuđa sloboda je moja sloboda.

Naša cjelokupna kultura temelji se na nasilju, na vlasništvu kao vrijednosti… vlasništvo ne može opstojati bez nasilja, ono jest proizvod nasilja.

Bez pojma vlasništva nema pohlepe, jer nema vrijednosti koja će se zgrtati, nema zavisti jer je svima dostupno sve, nema ljubomore jer naše bližnje ne prisvajamo (ne smatramo ih svojim vlasništvom), nema škrtosti jer nema posjedovanja.

Vlasništvo je posljedica ne uzrok, posljedica pohlepe, oholosti, lijenosti, zavisti, škrtosti, odnosno odsutnosti ljubavi.

Čovjek se ne rađa grešan, niti zao, niti kao sadist, ubojica, ili psihopat, već takvim postaje, takvim ga se uči… a takvim ga uče drugi, koji su tome već naučeni, jer se isti izopačeni, neslobodni odnosi među ljudima prenose već tisućama godina s generacije na generaciju, a sve u interesu onih koji održavanjem takvih odnosa održavaju svoju moć i vlast.

Ljudi se moraju sami promijeniti, drugo nešto niti nije promjena, drugo je samo reakcija na prisilu.

Ljudi su manipulirani pomoću straha, a oni koji manipuliraju, manipuliraju iz straha.

Problem koji imate kada vam dijete ne ući u školi, postaju problem vašeg života! Problem kada vam sin ode u zemlju druge vjere ( Izrael, Arabia, Srbija) je vaš problem života! Problem kada ne stignete na posao svaki dan u 8 je problem vašeg života! Zašto? Pa zato jer se bojite! Problema! Nesreće! Odbačenosti! Pakla! Recite mi sada, da li postoji veći pakao od odlaska svaki dan na posao ujutro u 7 iako vi to ne želite! Da li postoji veći pakao od života poput robota?

Onog trenutka kada uperimo prst na problem izvan nas, tražimo i rješenje van nas, tako da nam oni koji su prouzročili problem, ponovno nude rješenja. Pa tako imamo političare, religiju, medije, znanost, ... koji su uzrok problema, i narod koji prstom ukazuje na krivca, i od istih traži rješenja.

Tko gleda van, sanja, tko gleda unutra, budi se.

Buđenje je spoznaja da sve ono što smo tražili, sve čemu smo težili, sve što smo željeli, da je oduvijek bilo ovdje, tu i sada, u nama samima, samo što smo previše bili zauzeti sa traganjem, težnjom, željom za istim, da bismo to vidjeli.

Vjerovati znači ograničiti se, ograničiti se unutar kruga tog vjerovanja.

Vjera je zatvaranje vrata beskonačnoj mogućnosti. Istina je spoznaja da vrata ne postoje.

Kada u nešto vjerujemo, to u što vjerujemo prihvaćamo kao istinu. Kada vjerujemo u laž, samim time, laž za nas postaje istinom a istina lažju.

Da bi laž u glavama ljudi postala istinom, potrebno ju je samo ponoviti dovoljno puta.

No, laž je laž, laž nikada ne može postati istinom, ali pomoću vjere u laž, laž možemo smatrati istinom.

Danas je sve naopako, sve je laž, pa stoga nije ni čudo što istina kod nas izaziva strah, osjećaj ugroze. Ali jedino što je ugroženo, je naša vjera, laž, iluzorno ja.

Čovjekova osobnost je glavna smetnja prilikom prilaza istini, jer čini se da čovjek ni ne može saznati istinu a da istovremeno sačuva svoju osobnost, kao takvu, i realitet u kome je do tada živio.

Znanje je sakriveno i ono što smatramo znanjem samo je dio nekakve dogovorene realnosti, ponavljanja istih informacija i neprovjerenih „istina“. Do znanja se dolazi samo ako koračamo svijetom širom otvorenih očiju, budni, bez tereta naučenih dogmi, otvorena radoznala uma koji dozvoljava sve „scenarije“ ma koliko fantastični izgledali u tom trenutku. Ključ je u budnom gledanju, rekli su, poput djeteta kada se susreće sa novim svijetom koji treba shvatiti. Držite um u stanju čuđenja i promatranja i nikada nemojte izgubiti onaj osjećaj koji ste imali kao dijete. Da je sve moguće. Tako se pronalazi Znanje

Jedino istinsko znanje je ono koje se temelji na spoznaji, a spoznaja nije moguća izvan nas, u nekim knjigama, religijama, vjerovanjima….. već u nama samima.

Nada, ili prevedeno “ne činim ništa, čekam da netko drugi učini” je još jedna naizgled bezopasna ali u stvarnosti opasna iluzija.

Nada i vjera se uvijek odnose na ono što bude, na nešto izvan nas, usmjerene su ka budućnosti, usmjerene su na nekog ili nešto, nikad ne na nas same, sada i ovdje.

Nada baš kao i vjera ne postoji SADA, jer sada je sve što jest, sve što postoji.

Nada ti obećava nešto u budućnosti, dok ti uzima energiju u sadašnjosti. Naravno, budućnost nikada ne dolazi, a sadašnjost je trajna, tako da uvijek patiš, nadajući se.

Počnimo tražiti autoritet u istini, a ne istinu u autoritetu.

Dokle god ćemo tražiti uzrok problem izvan nas samih, stvari će biti ovakve kakve jesu, jer dokle god ćemo tražiti izvor problema van nas, tražit ćemo i rješenja izvan nas, u nekom novom lideru, autoritetu. Pa tako danas imamo političare, religiju, medije, znanost, ... koji su uzrok problema, i narod koji prstom ukazuje na krivca, i od istih traži rješenja.

- 13:32 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.02.2012.

Kako se osjeća majka kad njeno dijete umre od cjepiva, a sve što čuje od doktora, vlade i medija je da su cjepiva: SIGURNA I UČINKOVITA ?

Potresan i istinit tekst s web stranice IAS.org kojeg smo odlučili u cijelosti podijeliti s vama.

Ovo je moje putovanje…. Ne mogu reći da sam vjerovala u cjepljenje. Nisam znala ništa o tome, a svejedno sam to učinila. Tako i vi radite, zar ne ? Radite ono što vam doktori i pedijatri govore i što vam roditelji i mediji savjetuju. Eto napravila sam to, bez puno pitanja i misli o tome. U trenutku kad je primio cjepivo , vrištao je. To se nastavilo i veći dio dana, a kada nije vrištao, plakao je. To je bilo neobično za njega jer je bio vrlo sretna, mirna beba, koji se prevrtala već s 8 tjedana, a gugutao je na prvi pogled na svoju majku. Liječnik mi je rekao da su njegove reakcije ‘normalne’ i da će biti u redu za par dana. (matrixworld-hr.com)

Nakon prvog dana gotovo se oporavio,osim neke razdražljivosti i nemir a. Kako su tjedni prolazili, sve se činilo u redu.

S četiri mjeseca starosti, poslušno sam ga odvela na sljedeće cijepljenje. Ovaj put je vrištao još glasnije i nisam ga mogla utješiti. Dojila sam ga, samo zato da bi on sve povratio i nastavio vrištati. Nikada prije nije povraćao. Nakon što se to ponovilo više puta, nazvala sam doktoricu, a ona je rekla neka ga prestanem dojiti i umjesto toga da mu dam malo soka. Uspio je malo toga zadržati, ali je još uvijek često povraćao.

Sljedeći dan sam nazvala lječnicu i rekla joj kako mislim da su to cjepiva napravila, a ona je odgovorila da je to samo slučajnost, ali da ga ipak dovedem na pregled. Uputila me specijalisti. Dok sam čekala pregled kod specijaliste, u tih par dana, moj se dječak počeo čudno ponašati. Izvijao je leđa i plakao od boli. Bio je krut kao ploča. Oči su mu se prevrtale. Nije imao temperaturu, ali se sav tresao. ( Kasnije sam od doktora saznala da su to grčevi i konvulzije ). Povraćanje se nastavilo i po preporuci medicinske sestre sam ga prestala dojiti. Povratio je i formulu. Postajala sam jako uplašena.

Otišli smo na dogovoreni pregled, specijalist je uzeo uzorke krvi i morali smo čekati. Njegovi simptomi su se nastavili i nakon par dana od doktora je stigla vijest da je alergičan na pšenicu. Prestala sam mu davati žitarice, koje sam počela davati tjednima prije, ali simptomi nisu nestali ( kad sad o tome razmišljam , ionako su to bile rižine žitarice ).

Odlučila sam se preseliti se u veći grad da bih dobila bolju pomoć za dijete. Čim smo tamo došli kod doktora odmah je primljen na brojna ispitivanja, od kojih su se mnoga provodila pod totalnom anestezijom, za koju je bio potreban moj potpis čime sam potpisala da sam obaviještena da dijete može umrijeti pod anestezijom. Nisam bila upozorena na to, ne znajući sav medicinski žargon, jer sam željela da mi dijete bude dobro i vjerujući doktorima da znaju šta rade.

Ali ovoga puta moj mali sin je izgubio puno na kilaži i ništa što sam radila ( po savjetu doktora i dječje klinike ) nije pomagalo.

Nakon mjeseci testiranja u bolnici ( ležao je tamo ), pozvani smo u ured da bi nam objavili da ne znaju zašto mi dijete ne napreduje, ali da procjenjuju da će to proći za par mjeseci.

Ubrzo nakon toga odvela sam dijete kući da umre.

Bilo je to zanimljivo vrijeme. Ne primjećujete promjene na nekome s kim ste svaki dan. Sjećam se da sam išla u kupovinu i da ljudi nisu gledali u moje dijete nego u stranu. Sjećam se da sam išla kod mesara i naručivala što mi treba, a on nije htio uzeti moj novac dok se njegov pogled fokusirao na mog sina. Nisam razumijela ništa od ovoga. Mislila sam da se samo ljudi ponašaju čudno. Nisam shvaćala kako je moj sin izgledao – poput izgladnjelih beba u Africi koje gledamo na televiziji.

Moj dragi mali sin se nije više prevrtao, nije gugutao, zapravo nije radio ništa. Imao je sad više od godinu dana, a zadnja 4 mjeseca nije uopće napredovao, od zadnjeg cijepljenja. Zapravo se vratio u fazu novorođenčeta, iako je imao dužinu djeteta. Nosila sam ga naokolo u nosiljci blizu srca i čekala dan kad će me napustiti.

Kada mu je krv počela udarati na usta i nisam uopće skoro spavala kako bih mogla paziti na njega, ponovno je primljen u bolnicu. Umro je nekoliko tjedana kasnije. Cijepljenje ga je ubilo, nemam sumnje. Da se uvukao ispod sudopera i pio otrove teških metala, formaldehida, stranih proteina, višestruke viruse i niz drugih toksina, hitna služba bi to nazvala trovanjem. Budući da je ubrizgano u njegovo tijelo, to se zove ‘slučajnost’! Smiješno, a od tada sam upoznala mnoge roditelje sa sličnim pričama.

Poslije nekoliko godina odlučila sam se imati još jedno dijete. Ovog puta nisam bila mirna. Tijekom godina istraživala sam utjecaj cjepiva na duljinu. Čitala sam umetke proizvoda i pronašla sve reakcije tiskane tamo, tako da su moje sumnje potvrdili proizvođači lijekova čak i ako nisu navedeni od strane liječnika.

Lagali su mi i moje zabrinutosti i sumnje oko cjepiva nikad nisu uzimali u obzir. Primali su ih s negiranjem i zbog mog slijepog vjerovanja medicinskoj profesiji, nisam postavljala pitanja.

Od tada sam pročitala stotine knjiga, koje su napisali neki vrlo hrabri liječnici koji su se potrudili istražiti taj problem, temeljito sam pročitala medicinske časopise i gledala neke DVD-e učinjene od strane liječnika, a sve da upozore roditelje o opasnostima od cjepiva.

Imam troje potpuno necijepljene djece, koja nikad nisu imala dječije bolesti- za razliku od svojih cjepljenih vršnjaka koji su često podlegli bolestima protiv kojih su bili cjepljeni. Održavam ovu djecu zdravom uzimajući ono što je priroda osigurala za zdravlje – prirodnom hranom, čistom vodom, suncem, svježim zrakom, dovoljnom količinom sna i okruženjem ispunjenom ljubavlju i njegom.

Nekoliko jednostavnih činjenica za ljude da provjere:

Japan je prestao cijepiti bebe i njihova SIDS stopa (Sudden infant death syndrome – sindrom iznenadne smrti djeteta )pala je na gotovo na nulu. SIDS u Australiji, uglavnom se događa u 2, 4 i 6 mjesecu – slučajnost – mislim da ne, neka će smrti zasigurno biti od cijepljenja!

SAD isplaćuje milijarde za naknadu za ozljede od cjepiva. Zašto liječnici niječu da se to događa –zar se plaše tužbe?

Apsolutno nema znanstvenih dokaza da je podignuta razina antitijela jednaka imunitetu. Očigledno liječnici žele znanstveni dokaz reakcija, ali ne postoji znanstveni dokaz da podignuta razina antitijela daje imunitet. Tu je dokaz da ne daje , kada se većina slučajeva hripavca događa kod cijepljenih kao i kod ove trenutne epidemije.

Tužno mi je znati da postoje tisuće djece koja imaju oštećenja, koji su invalidi ili su izgubili živote svake godine, a nemaju glas da ustanu protiv moćnih farmaceutskih tvrtki, a ono što je sada industrija je i jedva struka -medicina.

Predlažem da svi pogledate definiciju sigurno i učinkovito. Uskoro ćete naučiti da ne kaže ono što bi liječnici i farmaceutske tvrtke htjeli da vjerujemo. Dok imamo sustav kada su nuspojave cjepiva negirane, a i rizik od bolesti je pretjeran, mi nikada stvarno nećemo znati pravi omjer rizika i koristi. Ali zapamtite, rizik je 100% – tan kada se šteta dogodi vašem djetetu!

Sada postoji toliko informacija od ljudi koji nemaju interes u cijepljenju – predlažem vam da pogledate temeljito i stavite svoje strahove na jednu stranu.

Edukacija pobjeđuje strah.

Ako je svrha moga sina na ovoj zemlji bila da me naučiti kako biti bolji, odgovoran roditelj, onda je uspio. Da nije živio i umro, ja bih možda još uvijek bila zadovoljan roditelj kao što sam bila kad sam ga odvela na cijepljenje. Zbog toga sam mu ja, i njegova braća i sestre zauvijek dužni. Možda ću jednog dana, doći da mu zahvalim. U međuvremenu se pitam kako bi izgledao danas. Kad sam stavljala 21. ključ oko njegovog nadgrobnog spomenika, samo mi je bilo žao da mu ga ne stavljam oko vrata.

Moje necijepljena djeca su živa i zdrava, a moje cijepljeno dijete je mrtvo! To je ono što ja znam i s čim živim svaki dan.

Vaša, u zdravlju i dobrom osjećaju,

Stephanie Messenger

Prenosi: matrixworld-hr.com

Na temu cjepiva svakako preporucujemo da u nastavku pogledate dokumentarni film "Narod cjepiva"

- 20:51 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2012.

Put Spoznaje

Jedini uvjet da biste pročitali ovaj tekst, jest da potpuno primijenite ono što pročitate.
Ako ne namjeravate provesti u djelo savjete koji se nalaze u ovom tekstu, preporucujemo Vam da okrenete stranu i nastavite dalje. U suprotnom, snosit ćete svu odgovornost koju donosi lijenost, a to je, nemojte ni malo sumnjati, užasna stvar.

Cilj i namjera ovog teksta je da uzdrma temelje discipline u vašem biću i pokrene tok energije i života u pozitivnom smjeru. Ništa lakše, a opet, ništa teže.
Inspirirani Danom Millmanom, piscem poznate knjige “Put mirnog ratnika”, po kojoj je snimljen i istoimeni film, odlučili smo kako bi bilo dobro prenijeti pouke koje čine suštinu ovih dijela.

Ove pouke i savjeti su koncipirani tako da probude i prošire našu svijest i stoga je neophodno shvatiti ih ozbiljno i primijeniti kada god to naš usnuli um dozvoli.

Prva istina koja je svima poznata, na ovaj ili onaj način, jest da je naš život jedna velika učionica. Mi smo rođeni kako bi učili, kako bi širili našu svijest o svijetu oko nas i o nama samima. Rođeni smo da rastemo u svakom smislu.

Ono što mnogi ne znaju, a što Dan Millman objašnjava divnim pričama, jest kako mi to učimo. Nijedan fakultet, diploma, ili titula nije mjerilo vašeg znanja. Toga morate biti svjesni, iako ta činjenica predstavlja jak udarac za ego, pogotovo ako je većim djelom utemeljen na intelektu. Mjerilo našeg znanja predstavlja samo naše iskustvo. I ovo je formula koja je apsolutna i vječna istina.

To najbolje ilustrira priča o jednom učenom i školovanom mladiću koji je većinu vremena provodio čitajući razne knjige i gomilajući različite vrste znanja. Prilikom jednog putovanja, došao je na obalu velike rijeke te zamolio lađara da ga preveze prijeko. Dok su plovili rijekom, da bi mu vrijeme brže prošlo, mladić poče pričati o svojim znanjima, o knjigama koje je pročitao, školama koje je završio i time ostavio veoma impresivan utisak na lađara. U jednom trenutku lađar mu reče: “Nema sumnje gospodine, naučili ste izuzetno mnogo, ali da li ste naučili plivati?”
“Pa ne, nisam”, odgovori mu mladić.
“Bojim se da je vaše znanje u tom slučaju beskorisno”, reče lađar, “ jer naš čamac tone.”

Praktične pouke donose nam mudrost dublju od one koju stečemo iz teorijskih pouka. Ono što ljude plaši, jest da iskustvo nije uvijek pozitivno. Međutim, pouka je uvijek pozitivna, bez obzira koliko iskustvo bilo negativno.

Svaki uspeh je proizvod niza neuspjeha. To je način na koji učimo. Metodom pogrešaka mi učimo kako nešto uraditi ispravno. Djeca su najbolji primjer za to, jer nitko ne radi toliko grešaka i ne uči toliko brzo kao djeca.

“Griješimo samo onda kada ne učimo na greškama”

Zašto bi se itko plašio neuspjeha ako ima u vidu da on nosi pouku, a pouka nosi mudrost. Dakle, svaki neuspjeh vodi nekom postignuću. Razlika između uspješnih i neuspješnih ljudi je u tome što su uspješni bili ustrajni i uporni, ne dozvoljavajući da im neuspjeh bude krajnji cilj. Nijedan neuspjeh nije konačan osim ako vi tako ne odredite.

Sedam izdavača odbilo je „Prohujalo s vihorom“ Margaret Mitchell, prije nego što je netko prihvatio to djelo; engleski romanopisac John Creasey odbijen je 753 puta prije nego što je objavio prvu od svoje 564 knjige. Više od stotinu banaka odbilo je zahtjev Walta Disneya prije nego što mu je jedna napokon odobrila zajam za izgradnju Disneylanda.

Što više naučimo, to smo prilagodljiviji i to manje pogreška ponavljamo. Učenje iziskuje promjenu; promjena podrazumijeva gubitak obrazaca; gubitak obrazaca podrazumijeva umiranje starog; umiranje starog rađa novo. Zapravo se ništa ne promijeni dok se mi ne promijenimo.

Postoji samo jedan način da se izađe iz šablona nametnutog života, i on je sljedeći (ovaj savjet je praktičan i mora se primijeniti):
Važno je svjesno opažanje vlastitog ponašanja i vlastitih postupaka.

Zvuči lako, ali je u stvari izuzetno teško biti svjestan sebe i svojih postupka. Svako tko je ikada probao da prati i promatra sebe, shvatio je da nije u stanju biti svjestan više od par minuta, ako čak i toliko. Što znači biti svjestan samog sebe?

To znači osvijetliti svaku svoju misao, emociju, ili djelo. Znači vidjeti to, osjetiti, kada prođe misao kroz glavu, reći sebi: „Hej, ja sam sada pomislio na to i to“, ili u trenutku nadolazećeg bijesa postati svjestan da se bijes pojavljuje, te ne reagirati na njega, već ga promatrati, kao da je neki stranac. Dovoljno je samo promatrati svoju emociju, ili misao i ona je već osviještena. Dakle svjesnost znači neprekidno samopromatranje. Promatrajte emociju kao da je stranac. To je odnos osvješćivanja. Opazite kako se krećete i kakvi su ton i boja vašeg glasa u različitim situacijama – posebno u stresnim, u kojima je većina ljudi „nesvjesna“. Promatrajte sebe u situacijama upoznavanja novih ljudi (možda nismo svjesni da zagrizemo u snu, ili se namrštimo kad god upoznajemo nekoga). U svemu postoje obrasci i jako je važno osvijestiti ih.

Što smo više svjesniji, to veću kontrolu nad svojim životom dobivamo/imamo. Dok se u potpunosti ne osvijeste, ljudi su samo brodovi u oluji sudbine. Tek kada zagospodarimo vlastitom sviješću, more će se smiriti i moći ćemo birati svoj pravac.

Mnogo lekcija se mora naučiti na tom putu i bolje ih je učiti na vrijeme, jer ukoliko ih izbjegavamo, ili zaobilazimo, one će nam se vraćati u sve težim oblicima. Nevolja je jedan od načina na koji univerzum privlači našu pažnju. Tjelesna nas bol potiče da uravnotežimo tijelo.

Emocionalna patnja otkriva nam naše iluzije i otpor. Duševna patnja otkriva iscjeljujuću moć sadašnjeg trenutka. Neke boli nije moguće izbjeći, ali kad naučimo slušati blage životne pouke, patnja se rasplinjuje.

Jako bitna spoznaja je i ta da mi ne možemo odrediti ishod neke situacije, ali zato možemo odrediti svoj trud. Mi ne možemo znati da li ćemo pobijediti u nekoj igri, ili ne, da li ćemo dobiti posao koji želimo, ili pronaći ljubav. Ali zato možemo odrediti trud koji ćemo u to uložiti. Što god mislili, ili osjećali, sumnjali, ili strahovali, usprkos našoj prošlosti, ili roditeljima, naš trud i dalje oblikuje naš život.

Stoga uložite trud, a tada prihvatite ishod. Pustite ono čime ne možete upravljati.

Mnogo toga nije u našim rukama. Neki postupak može biti ispravan, ali u pogrešnom trenutku on ne služi ničemu. Kao što djelovanje može odražavati hrabrost, čekanje može odražavati mudrost. Ali, ako čekamo da dobijemo dopuštenje, da se osjećamo motivirano, da postane lakše, da strah nestane, ili da na vrbi rodi grožđe, mogli bismo propustiti svaku priliku za djelovanje. Ako čekamo savršeni trenutak, mogli bismo otkriti da uopće nismo živjeli.

Ljudi koji predugo razmišljaju prije nego što načine korak, mogli bi čitav život provesti na jednoj nozi. – Anthony de Mello

Primjena ovoga načela – i življenje sa svrhom – znači pitati samog sebe, ne samo “Što moram učiniti?”, već i “Kada je najbolje vrijeme da to učinim?”.

Ono što smo posijali dobrotom, vraća nam se kao žetva iznenađenja; poslani darovi vraćaju nam se u drukčijim omotima. Dobra dijela i vrline nalik su sjemenkama koje se množe; posadimo jednu mladicu i požanjemo šumu zahvalnosti.

Najjednostavniji čin velikodušnosti blagoslivlja onoga koji daje, ali ako dajemo da bismo primali, naše se nade razbijaju na obalama vezanosti. Stoga zbog davanja dajte najbolje od sebe i najbolje će vam se vratiti.

Testirajte ovo pravilo:
- Navedite troje ljudi koje dobro poznajete.
- Za svaku osobu navedite što ste joj točno, konkretno dali jučer, u proteklih sedam, ili mjesec dana.
- Za svaku osobu navedite što vam je točno, konkretno dala. Ako dobro razmislite, mogli biste ustanoviti da ste primili barem onoliko koliko ste dali.

Mrtvi sa sobom nose samo ono što su dali. – DeWitt Wallace

Duhovni život započinje i završava se tijelom. Ono je naša jedina imovina koja traje čitav život. Možemo meditirati, vizualizirati i sanjati, ali ne možemo izaći iz tijela ako najprije ne uđemo u njega. U uravnoteženom stanju tijelo i duh zajedno stvaraju energiju i obilje u našim životima. Ravnotežu postižemo putem “svetog trojstva zdravlja”: svakodnevne tjelesne aktivnosti, zdrave hrane i kvalitetnog odmora.

Uravnotežite tijelo. Vjerujte njegovoj mudrosti. Iz tog temelja proizlazi sve drugo. Moramo slušati svoje tijelo i svoju prirodu jer ćemo samo tako biti povezani sa životom oko nas. Moramo biti svjesni ciklusa jer oni su prirodno ustrojstvo života, poput četiri godišnja doba koja beskrajno slijede jedno drugo.

Teškoće s vremenom prolaze, kao i užici, jer što god se uzdigne, mora pasti, a što god padne, ponovno će se uzdići u ovom, ili onom obliku. To je priroda svijeta. Ciklusima života ne možemo upravljati, ali možemo ih jahati kao konje, ili blage valove. Prihvaćajući promjene vlastitih doba, krećemo se u skladu s ciklusima vlastitoga svijeta.

Slušajući sebe, promatrajući se, mi širimo svijest i tako podižemo vibraciju cjelokupnog sveta oko nas, doprinoseći njegovom razvoju. Ovaj put nije lak i strah vreba iz svakog kuta, spreman da nas zaskoči i vrati u tamu. U tim trenucima, samo se sjetite riječi velikog Milorada Pavića : „Jedan od puteva u pravu budućnost, iako ima lažne budućnosti, jeste ići u pravcu u kom raste tvoj strah.“
I produžite dalje.

Milan Bojić za magazin Sensa
Prenosi: novasvest.com

- 09:30 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2012.

Sjeti se ... 2. dio

Nikada ni u koga niste zaljubljeni, zaljubljeni ste u svoje mišljenje o toj osobi. Prestajete biti zaljubljeni kad se promijeni vaše mišljenje o osobi u koju ste zaljubljeni.

Cijeli svijet je lud. Potvrđeni luđaci! Jedini razlog zbog kojeg nismo zatvoreni u nekoj ustanovi je taj što nas je previše. Zaista smo ludi. Živimo s ludim zamislima o ljubavi, o vezama, o sreći, o radosti, o svemu. Mislim da smo toliko ludi da smo došli do one točke u kojoj, kada se svi slože oko nečega, možete biti sigurni da je to krivo!

Kada se borite protiv neke stvari, ostajete za nju vječno vezani. Dok god se protiv nje borite, dajete joj moć. Dajete joj toliko moći koliko sami ulažete u borbu protiv nje. Shvatite pravu vrijednost te stvari i nećete se morati odricati, jednostavno će ispasti iz vaših ruku. Kad biste shvatili, jednostavno biste izgubili želju za tom stvari. Ili: kad biste se probudili, jednostavno biste izgubili želju za tim.

Kada govorimo o duhovnosti, mislimo upravo na to: zaboraviti naučeno, zaboraviti gotovo sve što su vas naučili.

Slušate li da čujete ono što će potvrditi ono što već mislite? Ili slušate da otkrijete nešto novo?

Postoje dvije vrste sebičnosti. Prva vrsta je ona kada nešto činim za svoje zadovoljstvo, kada sam sebi ugađam. To je ono što nazivamo egocentričnošću. Druga vrsta je kada za svoje zadovoljstvo ugađam drugima. To bi bila profinjenija sebičnost. Prva vrsta je očita, ali druga je skrivena, teško uočiva, i zbog toga opasnija jer počinjemo misliti da smo zaista plemeniti. Dobra djela su, u stvari, osobni interesi pod krinkom altruizma. “Svetac je svetac dok toga ne postane svjestan.” Dobra djela možemo činiti samo kada ih činimo nesvjesno, kada djelujemo iz srca, ne iz uma.

Najteža stvar na svijetu je čuti, vidjeti. Ne želimo vidjeti. Mislite li da kapitalist želi vidjeti pozitivne strane komunističkog sustava? Mislite li da komunist želi vidjeti ono što je dobro i zdravo u kapitalističkom sustavu? Mislite li da bogataš želi vidjeti siromašne? Ne želimo gledati, jer ako bismo gledati, mogli bismo se promijeniti. Ne želimo gledati. Ako gledate, izgubite kontrolu nad životom kojeg tako nesigurno držite u rukama. I zato, da biste se mogli probuditi, ono što vam je najpotrebnije nije energija, ni snaga, ni mladost, čak ni velika inteligencija. Ono što vam je najpotrebnije je spremnost da naučite nešto novo. Mogućnost da se probudite razmjerna je količini istine koju možete prihvatiti bez bježanja od nje. Koliko toga ste spremni prihvatiti? Koliko toga što držite vrijednim ste spremni izgubiti, a da ne bježite? Koliko ste spremni razmišljati o nečemu što ne poznajete? Prava reakcija je strah. Ali ne bojimo se nepoznatog. Ne možete se bojati onoga što ne poznajete, nitko se ne boji nepoznatoga. Ono čega se zaista bojite je gubitak onoga što vam je poznato. To je ono čega se bojite.

Kada budete spremni zamijeniti svoje iluzije za stvarnost, kada budete spremni zamijeniti svoje snove za činjenice, sve ćete pronaći. Tada život konačno dobije smisao. Život postaje lijep.

Kada se nadate, nadate se nečemu boljemu od onoga što sada imate, zar ne? Inače se ne biste ničemu nadali. Međutim, zaboravljate da već posjedujete to čemu se nadate, samo što toga niste svjesni. Zašto se ne usredotočite na sada, radije nego da se nadate boljim vremenima u budućnosti? Zašto ne biste razumjeli sadašnjost, radije nego da je zaboravite, i nadate se budućnosti? Nije li budućnost samo još jedna zamka?

Jedini način na koji vam se može pomoći je da se vaša mišljenja stave u pitanje. Ako ste spremni slušati i prihvatiti izazov, možete nešto učiniti, ali nitko vam ne može pomoći. A što je najvažnije od svega? Najvažnije je samoopažanje. U tome vam nitko ne može pomoći. Nitko vam ne može ponuditi postupak. Nitko vam ne može pokazati tehniku. Onoga trenutka kada pokupite neku tehniku, opet ćete biti programirani. Ali samoopažanje – promatranje samog sebe – vrlo je važno. To nije isto što i uronjenost u samoga sebe.Ja govorim o samoopažanju. Što je to? To je promatranje svega u sebi i oko sebe, u granicama mogućnosti, kao da se to događa nekome drugome. Što znači ova posljednja rečenica? To znači da ne poosobljujete ono što vam se događa. To znači da sve promatrate kao da to nema nikakve veze s vama.Razlog zbog kojeg patite od potištenosti i tjeskobe je poistovjećivanje s njima.

Vi ste pasivan, nepristran, distanciran promatrač.Ne miješate se. Promatrajte! Poteškoća je u tome što se ljudi upuštaju u popravljanje stvari koje čak ni ne razumiju. Uvijek nešto popravljamo, zar ne? Nikada nam ne padne napamet da stvari ne treba popravljati. Zaista ne treba. To je veliko prosvjetljenje. Stvari treba shvatiti. Kad biste ih shvatili, promijenile bi se.

Želite li promijeniti svijet? Kako bi bilo da započnete sa sobom? Kako bi bilo da vi budete preobraženi prije toga? Ali, kako se to može postići? Opažanjem. Razumijevanjem. Bez vlastitog miješanja ili suđenja jer ono što sudite ne možete shvatiti. Onoga trenutka kada za nekoga kažete: “On je komunist”, prestaje razumijevanje. Prilijepili ste etiketu na njega.

Koliko ljudi poznajete koji nisu pod utjecajem pohvale ili krivnje? Mislim da to nije čovječno. Čovječno za vas znači da morate biti kao mali majmun kojem svatko može potezati rep, i da činite sve ono što biste trebali činiti. Ali, je li to čovječno?

Veliki učitelji nas uče da je najvažnije pitanje na svijetu: “Tko sam ja?” Ili točnije: “Što je ‘ja’?” Što je to što zovem “ja”? Što je to što zovem svojom osobnošću? Hoćete reći da razumijete sve drugo na ovom svijetu, a ne razumijete to? Hoćete reći da se razumijete u astronomiju, i crne rupe, i kvarkove, svladali ste računarsku znanost, a ne znate tko ste? Čovječe, još spavate. Vi ste znanstvenik koji spava. Hoćete reći da znate tko je Isus Krist, a ne znate tko ste vi sami?

Tko živi u vama? Prilično je užasavajuće kada to saznate. Mislite da ste slobodni, ali vjerojatno nema ni jedne geste, misli, čuvstva, stava, vjerovanja u vama koja ne dolazi od nekoga drugoga. Zar to nije grozno? A niste toga svjesni. Govorim o mehaničkom životu koji je utisnut u vas. Jako vam je stalo do nekih stvari i mislite da ste vi ta(j) kome je stalo do njih, ali je li to zaista tako?

Posvijestite si svoju prisutnost u ovoj prostoriji. Recite u sebi: “Nalazim se u ovoj prostoriji.” To je kao da se nalazite izvan sebe promatrajući se izvana. Primijetite kako je to malo drugačiji osjećaj od onoga kada promatrate druge stvari u prostoriji. Kasnije ćemo se zapitati: “Tko je ta osoba koja promatra.” Ja promatram sebe. Što je to “ja”? Što je “sebe”?

Jesam li ja moje misli, misli koje mislim? Ne. Misli dolaze i odlaze, ja nisam moje misli. Jesam li ja moje tijelo? Kažu da se milijuni stanica u našem tijelu promijeni ili obnovi svake minute, tako da nakon sedam godina u našem tijelu nema ni jedne jedine stanice koja je bila tamo prije sedam godina. Stanice dolaze i odlaze, pojavljuju se i nestaju, ali, čini se da je “ja” trajan. Onda, da li sam ja moje tijelo? Očito ne! “Ja” je različito od tijela, i nešto više od njega. Možete reći da je tijelo dio “ja”, ali taj dio se mijenja. Stalno se pokreće, stalno se mijenja. Imamo jedno te isto ime za njega, ali se stalno mijenja. Isto kao što imamo isto ime za Slapove Nijagare, ali Nijagarine Slapove sačinjava voda koja se stalno mijenja. Koristimo isto ime za stvarnost koja se stalno mijenja. Da li se “ja” ikad mijenja? Da li se promatrač ikad mijenja?

Svaki puta kada imate negativna čuvstva prema nekome, živite u svijetu opsjena. S vama nešto ozbiljno nije u redu. Ne vidite stvarnost. Nešto se u vama mora promijeniti, ali što ljudi obično rade kada imaju negativna čuvstva? “On je kriv. Ona je kriva. Ona se mora promijeniti.” Ne! Sa svijetom je sve u redu. Vi ste taj koji (ta koja) se mora promijeniti.

Tijekom svakog sastanka netko bi rekao da je hrana odvratna, a kućna nutricionistkinja bi tada planula. Poistovjećivala se s hranom. Mislila je: “Svatko tko napada hranu, napada mene, osjećam se ugroženom.” Ali “ja” nikada nije ugrožen, samo “pripadajuće” je ugroženo.

Što to znači da o drugima ovisimo psihološki i čuvstveno? To znači da moja sreća ovisi o drugim ljudima. Razmislite o tome, jer ako ne razmislite, sljedeće što ćete učiniti je, bili vi toga svjesni ili ne, to da ćete zahtijevati od drugih ljudi da pridonose vašoj sreći. A onda dolazi drugi korak – strah, strah od gubitka, strah od otuđenja, strah od odbačenosti – uzajamna kontrola. Savršena ljubav nas oslobađa straha. Gdje je ljubav, nema zahtjeva, nema očekivanja, nema ovisnosti. Ne zahtijevam od tebe da me učiniš sretnim; moja sreća ne leži u tebi. Ako ćeš me ostaviti, neću se samosažaljevati; jako uživam u tvom društvu, ali nisam prilijepljen na tebe.

Usamljenost se ne liječi ljudskim društvom. Usamljenost se liječi kontaktom sa stvarnošću.

Razmislite o svojoj usamljenosti. Može li je ljudsko društvo ikad prekinuti? Ljudi bi vas samo rastresali. U vama postoji praznina, zar ne? I kada se praznina pojavi na površini, što radite? Bježite od nje, palite televizor, radio, čitate knjigu, tražite ljudsko društvo, tražite zabavu, tražite nešto što će vas rastresti.

Vratite se sebi. Promatrajte se. Zato sam ranije i rekao da je samoopažanje radosna i izvanredna stvar. Nakon nekog vremena nećete se više morati truditi, jer kada se iluzije počinju raspadati, počinjete se upoznavati sa stvarima koje se ne mogu opisati. To zovemo srećom. Sve se mijenja i svjesnost postaje vaša navika.

“Svjesnost” Upravo to je promatranje samog sebe. Nitko vam ne može pokazati kako se to radi, jer bi vam dao neku tehniku, programirao bi vas. Ali, promatrajte se. Kada s nekim pričate, jeste li toga svjesni ili se s time jednostavno poistovjećujete? Kada ste se na nekoga naljutili, jeste li bili svjesni da se ljutite ili ste se jednostavno poistovjetili sa svojom ljutnjom? Kasnije, kada ste imali vremena, jeste li proučavali svoje iskustvo i jeste li se trudili da ga shvatite ? Otkuda je ljutnja došla? Što ju je uzrokovalo? Ne znam ni jedan drugi put do svjesnosti. Možete promijeniti samo ono što shvatite. Ono što ne shvatite i čega niste svjesni, to potiskujete, a sami se ne mijenjate. Ali kada to shvatite, promijenit će se.

“Je li taj rast u svjesnosti postupna stvar ili dolazi kao grom iz vedrog neba?” Neki sretnici to dožive kao blijesak. Jednostavno postanu svjesni. Drugi opet rastu u tome, polako, malo po malo, sve više i više. Počinju zapažati stvari. Iluzije nestaju, fantazije se gube i dolaze u dodir sa stvarnošću. Nema nekog općeg pravila.

Jako je poznata ona priča o lavu koji je naišao na stado ovaca i na svoje iznenađenje ugledao lava među ovcama. To je bio lav kojeg su ovce othranile kad je bio mali. Blejao je kao ovca i trčao okolo kao ovca. Lav je krenu ravno prema njemu i kad je stao pred njega, lav-ovca počeo je sav drhtati. Lav mu reče: “Što radiš među ovim ovcama?” I ovca-lav odgovori: “Ja sam ovca.” I lav reče: “Ne, ne, nisi ti ovca. Pođi za mnom.” I tako je poveo ovcu-lava sa sobom do jezera i rekao mu: “Pogledaj.” I kada je ovca-lav pogledao u svoj odraz u vodi snažno je zaurlikao, i u tom trenutku bio je promijenjen, i nikad više nije bio onaj isti.

Nikoga i ničega se više nećete bojati. Nije li to nešto jedinstveno? Živjet ćete kao kralj, kao kraljica. To je pravi kraljevski život, a ne ona glupost kad vam, na primjer, izađe slika u novinama, ili kada imate puno novaca, to je obična trulež. Nikoga se ne bojite zato što ste savršeno zadovoljni time što ste “nitko”. Uopće vas nije briga za uspjeh ili neuspjeh. To vam ništa ne znači. Čast, sramota, ne znače vam ništa! Također vam ništa ne znači ako napravite budalu od sebe. Zar nije divno biti u takvom stanju!

Ljudi misle da bez želja izgledaju kao panjevi, mrtvi. A u stvari, ne bi više bili napeti. Otarasite se svojeg straha od neuspjeha, svoje napetosti kada uspijete, i bit ćete ono što jeste, bit ćete opušteni. Više ne biste vozili s nogom na kočnici. Upravo bi se to dogodilo.

“Kada strijelac gađa lukom bez razmišljanja o nekoj posebnoj nagradi, koristi sve svoje vještine; kada gađa kako bi osvojio mjedenu kopču, već je nervozan; kada gađa za zlatnu medalju, oslijepi, vidi dvije mete, i izvan sebe je. Njegova vještina nije se promijenila, ali nagrada mu podjeljuje pažnju. Stalo mu je do nagrade! Više razmišlja o pobjedi, nego o gađanju i potreba za pobjedom lišava ga snage.” Nije li to slika većine ljudi? Kada nemate za što živjeti, posjedujete sve svoje vještine, na raspolaganju vam je sva vaša energija, opušteni ste, ne brinete, nije važno da li pobjeđujete ili gubite. Evo pravog, ljudskog života za vas. To je život. Do toga se dolazi samo svjesnošću, i u svjesnosti ćete shvatiti da slava i čast ne znače ništa. To je samo društvena konvencija i ništa drugo.

Rekli su nam da je sreća kada imate lijep ten i vikendicu. Sreća nije u tim stvarima, ali mi na profinjene načine našu sreću činimo ovisnom o stvarima u nama i oko nas. Govorimo: “Odbijam biti sretan dok se ne riješim neuroze.” Imam radosnu vijest za vas: možete biti sretni već sada, s neurozom. Želite li čuti još radosniju vijest? Postoji samo jedan razlog zbog kojeg ne osjećate ono što mi u Indiji zovemo anand – sreća, blaženstvo. Postoji samo jedan razlog zbog kojeg ne osjećate blaženstvo ovoga trenutka, a to je da mislite i usredotočujete se na ono što nemate. Inače biste osjetili blaženstvo. Usredotočujete se na ono što nemate. Međutim, već sada imate sve što vam je potrebno za blaženstvo.

Neznanje i strah, neznanje zbog straha, otuda dolazi zlo, otuda dolazi vaše nasilje. Onaj tko je zaista nenasilan, tko je nesposoban za nasilje, taj je neustrašiv. Jedino kada se bojite postajete ljuti.

Promatrajte sve u sebi i oko sebe, i kada vam se nešto događa, gledajte na to kao da se događa nekome drugome, bez komentara, bez suđenja, bez stava, bez miješanja, nemojte pokušavati promijeniti to, pokušajte samo razumjeti. Dok to činite, počet ćete shvaćati da se sve manje poistovjećujete s “pripadajućim”.

- 09:50 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>