subota, 28.01.2012.
Sjeti se ...
Istinska sreća, je stanje svijesti. Istinska sloboda, je stanje svijesti. Bezuvjetna ljubav, je stanje svijesti. Svijest je ono što je, sada i ovdje, JEDNO.
Pošto je moj duševni mir isključivo u mojoj nadležnosti, to znači da sam isključivo sam odgovoran za svako njegovo narušavanje.
Ništa – ali zaista ništa – „izvanjsko“ (izvan mene) ne posjeduje svoju vlastitu energiju kojom će, na bilo koji način(!) djelovati i utjecati na mene; samo ja sam sam taj koji – bilo kad, bilo gdje i bilo kako – utječem, i uopće mogu uticati na sebe samoga i to: REMETEĆI SVOJ, IZVORNI, DUŠEVNI MIR. Samo od mene samoga ovisi da li će nešto izvanjsko uopće moći da utječe na mene; ja sam sam za sebe apsolutno odgovoran!
Istinsko znanje predstavlja ocean znanja a ne ocean neznanja! Kako bi uopće i moglo biti drugačije!?… A ne kao što je to slučaj sa našim „tzv. znanjem“: kad dostigne kulminaciju, čovjek uviđa da zapravo, ništa ne zna (!?!). Jednostavno; moramo shvatiti da: Ako se istinsko znanje umnožava onda je njega sve više i više, dok ako se lažno „znanje“ umnožava onda je znanja sve manje i manje. – To je jednostavno, Zakon Postojanja.
Robujući lažnom znanju, ostajemo živjeti u iluzijama i zabludama; a EGO, sa svojim lažima i dalje ostaje gospodar naše slobode – naše psihološke, i svake druge, neovisnosti. Tek kad odlučimo odbaciti to lažno znanje, odnosno kad sve ono što „mislimo da znamo“ dovedemo pod otvoreno pitanje, ostvareni su uvjeti za uvid u ISTINU, tj. realizaciju istinskog znanja.
Ljubav je najveće blago s kojim je svaki pojedinac rođen. Čovjek se ne rađa s novcem – novac je društvena akumulacija – ali čovjek se rađa s ljubavi. To je naše urođeno pravo, to je naše individualno bogatstvo, to je u nama.
Glas ljubavi ne postoji unutar osobe koja je ispunjena glasom “ja”(egom). I ne postoji glas “ja” u čovjeka koji je ispunjen glasom ljubavi. Ta dva glasa unutar čovjeka nikad nećemo zajedno naći. To je nemoguće.
Spoznajom da mi nismo ono što vjerujemo da jesmo, sa čime smo se poistovjetili, ego, iluzorno ja, okovi iluzija nestaju i mi postajemo svjesni da smo JEDNO SA SVIME. Najveći neprijatelj nas samih, smo mi sami, i ukoliko se želimo osloboditi-probuditi, potrebno je da se suočimo sa samim sobom, iluzijom o sebi, EGOM.
Karma je kozmički princip akcije i reakcije. Svaka akcija ima određenu reakciju i svaka reakcija je nastala od neke određene akcije. Svaka akcija stvara određene energije koje se, u određenom trenutku, istim intenzitetom vraćaju onome tko ih je stvorio. Isto stvara isto. Akcija=Reakcija.
Vjera predstavlja „utočište“ od straha, a pošto je strah posljedica neznanja, odnosno nerazumijevanja istine – samim tim, sklanjajući se pod okrilje vjere odričemo se psihološke slobode, a time i same mogućnosti raskrinkavanja iluzorne osnove straha i spoznaje istinskog znanja. Tako, vjera uistinu jeste tamničar istinskog znanja!
Najveći neprijatelj realizacije, te uspjeha bilo koje vrste, jest SUMNJA. Ona je direktna posljedica straha, pa je, samim tim (usporedno sa vjerom), najjači tjelohranitelj EGA. Mi „sumnjamo“ samo zbog toga što se naš EGO konstantno plaši mogućeg ugrožavanja svog integriteta. Tako, sumnjajući u jedno mi se, istovremeno, čvrsto držimo vjerovanja u drugo, a to za što se držimo su već oformljene predrasude i uvjerenja, koje nam daju iluziju sigurnosti.
Svaki postupak koji nije proizašao iz EGA jeste apsolutno ispravan (najispravniji mogući!) postupak – bez obzira kako on mogao izgledati nekom vanjskom poromatraču.
Robujući EGU nikada nismo svjesni da: ISTINSKA SREĆA NIJE U „USPJEŠNOM“ PRIKRIVANJU SVOJIH SLABOSTI, VEĆ U NJIHOVOM – NADILAŽENJU!
Da bismo uživali u alkoholu moramo biti oslobođeni ovisnosti o njemu. Užitak zahtijeva određenu distancu. Kada ideju vlastitog identiteta vezujemo uz objekt užitka tada gubimo sposobnost viđenja tog objetka kakav on zaista jest.
‘Sreća može izrasti samo iz vas samih i posljedica je vaše ljubavi. Kad postanete svijesni toga da vas ne može usrećiti nitko drugi i da je sreća posljedica vaše ljubavi, to postaje najuzvišenije majstorstvo Tolteka: Majstorstvo Ljubavi.’
- 10:23 -
ponedjeljak, 23.01.2012.
Duševni mir
Mi kroz EGO, kao kroz „šarene naočale“, primamo sve informacije o svijetu u kojem živimo i na osnovu toga gradimo svoj osobni Stav. Prema tome, jasno je da su i sve naše predstave o istini zasnovane na „lažima“, pa su i one (predstave), kao takve – lažne. …To je veoma slično situaciji kada prljavim rukama želimo da se napijemo kristalno čiste vode sa planinskoga izvora: svaki put kada šakama zagrabimo vodu i prinesemo ustima, mi ćemo zapravo uvijek okusiti samo prljavu i zagađenu vodu, i ništa drugo – ali naravno, ne krivicom vode i izvora, već razlog i odgovornost trebamo potražiti tamo gdje zaista i je: u nama – u vlastitoj nečistoći! I dokle god odbijamo osvijestiti činjenicu da je naša vlastita „Prljavština“ (a upravo EGO je taj koji nas drži u toj vrsti slijepila) odgovorna za iskrivljenu percepciju svijeta i stvarnosti, mi ćemo i bivati isključivo u tom svom EGO-kreiranom svijetu, a ne u onom jedinom istinskom i realnom.
Dakle, pošto ne znamo ni za što drugo osim „laži“ – jer živimo „u“ njima i „kroz“ njih (kroz EGO) – mi smo, razumljivo, i skloni tome da smatramo da je takva egzistencija jedina moguća i da je, sve u vezi sa tim, jedina i prava istina. Međutim, naše istinsko biće (Istina) uvijek dolazi do izražaja ako ne prije, ono – kada laži (te naše prividne i umišljene „istine“) dovedemo do vrhunca jedne od suprotnosti. Tada ona druga suprotnost počinje da privlači klatno sudbine i mi potom, doživljavamo sve posljedice svoje razdvojenosti od onog ne napetog stanja – „istinskog JA“! Naša najveća pogreška i zabluda je što mi ta razdvojena stanja (međusobno uvjetovane suprotnosti) ocjenjujemo i dijelimo na „pozitivna“ i „negativna“, te potom, uporno ulažemo napore na bijeg od „negativnih“ – ka okrilju „pozitivnih“ iskustava i impresija. Ali, pošto su to samo dvije međusobno-uvjetovane suprotnosti, koje se prirodno, vječito naizmjenično mijenjaju, mi smo takvim životnim stavom čvrsto pozicionirani unutar začaranog kruga iz koga nema izlaza. Ovo zaista nije teško shvatiti.
No; ma koliko to moglo nevjerojatno zvučati: Izlaza ipak – IMA. Ako shvatimo da je upravo EGO taj koji se nalazi u tom Krugu, i ako shvatimo da se mi sami grčevito držimo za njega dajući mu pogonsku energiju, onda nam postaje savršeno jasno da je potrebno (ali i apsolutno neophodno) samo da ga pustimo od sebe!
To je veoma slično primjeru vozača motocikla na tzv. „Zidu smrti“:
- Zamislimo ogromnu bačvu, bez gornjeg poklopca, čije se dno nalazi na zemlji. Ta „bačva“ služi za izvođenje akrobatske točke kružne vožnje motocikla (ili čak automobila) po unutrašnjoj strani njegove oplate, pri čemu centrifugalna sila usklađena sa odgovarajućom brzinom omogućava hrabrom vozaču da prkoseći zemljinoj teži ostvari svoju namjeru. Ta bačva se popularno naziva „Zid smrti“ – prije svega zato što i najmanja greška vozača, u smislu pada koncentracije, može biti fatalna po njega. Dakle, zamislimo sada jednu takvu bačvu – čija je jedna polovina od dna do vrha osvijetljena suncem, dok je druga u potpunom mraku i sjeni. Vozač motocikla izvodi svoju točku ciklične vožnje po zidu. Na nesreću, on ima urođeni neopisivi strah od tame! Tako, sjedeći na svom motociklu i držeći ručku za gas, on je „osuđen“, da pola kruga vozi po svjetlu a pola – po tami. Kada se nađe na mračnoj polovici zida on je prestrašen, nezadovoljan i nesretan, a kada se nađe na osvijetljenom djelu onda je opušten, zadovoljan i sretan, odnosno „srce mu je na mjestu“. I tako; on se vrti u krug, zapravo, bježeći od tame ka svjetlu – ali poslije svjetla ga opet, neminovno, čeka tama. Dok god sjedi na motoru i bježeći od tame dodaje gas, jasno nam je da on zapravo nikuda ne bježi – i ne može da pobjegne – jer čim izađe „iz“ tamne polovice, on započinje put „ka“ istoj! Njegov bijeg je besmislen, ali on toga nije svjestan jer je obuzet strahom od jedne suprotnosti (tame) i željom za drugom suprotnošću (svjetlom). Zbog tog straha i te želje, on pojačava gas ne bi li što prije pobjegao od jednog u okrilje drugog… – uporno dodaje gas a njegov um ga drži u iluziji da će uspeti da pobjegne.
Međutim, s vremenom, umor čini svoje i naš vozač počinje biti sve ravnodušniji i prema tami, i prema svjetlu. Tada polako počinje smanjivati brzinu i samim tim, prirodno, gravitacija ga počinje privlačiti ka zemlji gdje najzad može da se zaustavi i konačno spozna MIR. Zaustavljajući se, skidajući ruku sa ručice za gas i napuštajući motor, vozač izlazi iz bačve i odjednom, za divno čudo, uviđa da se našao na toliko sanjanom blaženom svjetlu – Suncem obasjane poljane!!! …Možete li zamisliti njegovu sreću, spokojstvo, ispunjenost i blaženstvo!?!
Objašnjenje ovog primjera je vjerojatno nepotrebno, ali da bi svima sve bilo savršeno jasno:
- „Bačva“ predstavlja svijet suprotnosti (Univerzum);
- „Motocikl“ predstavlja EGO („lažno JA“), za koji se vozeći ga, grčevito držimo nesvjesni zablude u kojoj se nalazimo;
- „Vozač“ smo mi (naša svijest);
- „Sunčeva svjetlost“ označava istinsku, autentičnu prirodu našeg bića, i zbog toga je „vozaču“ tako prijatno kada je na osvijetljenom području;
- „Tamna strana“ predstavlja „tamnu stranu“ naše vlastite bolove i strahove, sa kojima uglavnom uvijek pod svaku cijenu izbjegavamo suočavanje;
- „Kruženje motorom“ predstavlja našu uzaludnu životnu trku bijega od ne zadovoljstava i žudnje za zadovoljstvima; u širem smislu označava Samsaru (svijet ciklične egzistencije na „točku“ ponovnih rođenja i smrti), odnosno sam proces Reinkarnacije.
Kada breme EGA postane preteško (vozačev umor), tek tada je vozač spreman da ostvari istinsku svjesnost o uzaludnosti cjelokupne jurnjave – staložen uvid i svjesnost da nema nikakvog realnog razloga STRAHU i ŽELJI – i potpuno smiren (u Duševnom miru) privodi vožnju kraju (prestaje dodavati „gas“, odnosno hraniti EGO), odbacuje motocikl (odbacuje EGO i napušta svijet patnje – svet suprotnosti), i izlaskom iz bačve (Samorealizacija) spoznaje autentičnu blagodat Sunčevog prisustva (Apsolutnu Istinu i stanje Nirvane – vječnog vrhunskog Blaženstva)!
Činjenica da se mi još uvijek nalazimo tu gdje jesmo – unutar (ovog svog) svijeta suprotnosti, odnosno unutar sfere njegovog utjecaja – samo je pokazatelj toga da se još uvijek nalazimo unutar bačve i da se još uvijek držimo svog motora, kojem ovisno od stupnja (ne)svjesnosti o uzaludnosti i besmislenosti cjelokupne „jurnjave“, netko od nas daje jači a netko slabiji gas. Ta svjesnost nam je utoliko čistija i šira, ukoliko smo bliži stanju unutarnjeg (duševnog) mira – a to je duševno stanje „vozača zasićenog jurnjavom“.
„Duševni mir“ jest stanje potpune mentalne i emocionalne opuštenosti, „ispražnjenosti“, odnosno bolje reći rasterećenosti – bez želja i strahova koji nas drže u okovima EGA. Tek u tom stanju smo u mogućnosti da realno uvidimo vrijednost istinskih kvaliteta – kvaliteta koji karakteriziraju Apsolut, a to su: Mir, Red, Ne-napetost, Ne-razdvojenost, Ne-prianjanje, Ne-pristrasnost, itd. Takva svjesnost je ostvariva jedino iz Duševnog mira, jer u duhovnom svijetu važi jedan drevni, suštinski zakon koji glasi: ISTO PRIVLAČI ISTO. Dok god smo razdvojeni od tog stanja nismo u mogućnosti pristupa istinskim spoznajama. – Zbog toga je duševni (unutarnji) mir ključ od vrata koja razdvajaju svet suprotnosti i istinsko, apsolutno postojanje!
Najveća Moć koju posjedujemo je ono što nam se uopće ne čini kao moć, a to je – SLOBODNA VOLJA. Na osnovu nje, mi posjedujemo sposobnost da vršimo vlastiti IZBOR, a na osnovu kojeg i snosimo odgovarajuće posljedice. – Ako je naš izbor da „držimo gas“, snosit ćemo posljedice tog izbora i vrtjeti ćemo se u krugu patnje. Što je gas jači – to je vožnja ispunjenija tjeskobom, problemima i patnjom, jer je pojačan utjecaj suprotnosti na nas. Zbog toga je jedini, istinski ispravan izbor taj da postepeno, potpuno staloženo, „otpuštamo gas“ i samim time nadilazimo utjecaj ovog relativnog svijeta. To predstavlja naš izbor da ostvarimo – Duševni mir.
Kada smo u duševnom miru, tada EGO nema utjecaj na nas i tek tada možemo da pristupimo putu spoznaje suštinskih istina. Te spoznaje realiziramo putem duboke, suštinske kontemplacije, a kasnije i meditacije, pri svjesnosti koja nije opterećena zabludama, iluzijama i prošlošću.
Svaka naša aktivnost, „pozitivna“ ili „negativna“, koju vršimo van stanja duševnog mira, povlači za sobom odgovarajuću posljedicu! To je suština KARME – uzročno-posljedičnog Ustrojstva, na kome se temelji postojanje svega što je u stanju razdvojenosti od Suštine (Apsoluta). Na tom principu se temelji postojanje cjelokupnog Univerzuma – pojavnoga svijeta – kao i proces reinkarnacije, čiji fenomen egzistira samo zato da bi nam, iskustvom, bilo omogućeno da spoznamo svu iluzornost i lažnost ovoga sveta u kojem bivamo i za kojeg se čvrsto vezujemo, a koji je ništa drugo do posljedica razdvojenosti našeg vlastitog bića – posljedica robovanja EGU i iluzornoj percepciji. Tako, iz života u život mi snosimo posljedice svoje karme i samo je pitanje vremena kada će nam teret EGA postati nepodnošljiv, kada ćemo ostvariti svjesnost sveukupnosti svoje zablude i započeti svoj put svjesnog nadilaženja EGA – put spoznaje „istinskog JA“ (Apsolutne Istine).
Dok god je osoba razdvojena od duševnog mira ona podleže utjecaju jedne od dvije suprotnosti; točnije – podleže istovremeno objema, samo jednoj neposredno a drugoj posredno. Stanje duševnog mira – Neprianjanja – predstavlja apsolutnu ravnotežu između dvije suprotnosti. Pri takvoj, izvornoj, Ravnoteži objektivno ne postoji ni jedna suprotnost, i mi smo u savršenoj harmoniji. Čim smo razdvojeni od tog stanja, ravnoteža je narušena (jer je, automatski i uslijed ogromne privlačne sile, na sceni prianjanje jednoj od suprotnosti) i ustrojstvo akcija–reakcija momentalno počinje da djeluje!
Ljudi, oni manje upućeni, uglavnom smatraju da je „duševni mir“ isključivo ono stanje koje se postiže nekakvim dugotrajnim, nepomičnim, sjedenjem u položaju za meditaciju (najčešće tzv. „Lotosu“). – Između ostalog i to; ali samo ukoliko je ta „nepomičnost“ prirodan vanjski odraz stvarne preorijentacije usmjerenja uma sa razine vanjske „horizontale“ na meditativnu dubinu (iliti visinu) unutarnje „vertikale“. Međutim, sam duševni mir, kao stanje koje nije „Od ovoga sveta“(!), nije vezan niti za vrijeme, niti za prostor, pa samim tim ni za mjesto, iliti tjelesni položaj bilo kog duhovnog praktikanta; jer to superiorno Stanje nije svojstvo nijednog bića koje eventualno, „dopusti“ da se ono njime (kroz njega) izrazi, već ono predstavlja sam suštinski KVALITET, odnosno, upravo: manifestiranu Suštinu samoga „praktikanta“. Zato, budući da duševni mir jest ono što smo skloni okarakterizirati kao „meditativno stanje“, trebamo shvatiti da je on, odnosno meditacija, uistinu ostvariva svugdje i uvijek: dovoljno je (ali i nužno) samo da budemo ovdje i sada!
Prema tome; kada smo u meditaciji tada smo u duševnom miru, i obratno.
Izvor: apsolutnaistina.com
- 17:41 -
petak, 20.01.2012.
GLASAJ ZA EU U SLJEDEĆIM SLUČAJEVIMA:
... ako te nimalo ne brine činjenica potpune cenzure svih medija, s naglaskom na HRT !
...ako nemaš osnovna ekonomska znanja da razumiješ monetarni mehanizam koji
omogućuje legalnu pljačku svih europskih naroda pa i hrvatskog! (YouTube: Kako je došlo
do kreditne krize?)
...ako nekim čudom još uvijek ne razumiješ da je kriza u Europi (i Hrvatskoj) namjerno
izazvana!
...ako te nimalo ne brine činjenica da su referendumi u pojedinim zemljama,
sadašnjim članicama EU ponavljani i više puta! Netko je jako mnogo uložio u ovu preveru
nazvanu EU i želi svoj novac nazad! S kamatama!, i otocima!, i šumama!, i potpunom
kontrolom nad našim životima!
...ako te nimalo ne brine i uopće ne podsjeća na svakodnevnicu definicija fašizma:
"Fašizam je naziv za ideologije i pokrete koji smatraju kako je država temelj ljudskog
društva, odnosno institucija koja treba u potpunosti nadzirati svaki aspekt društvenog
života. Prava pojedinca u fašizmu su skroz ukinuta, a nasilje je institucionalizirano kao
oruńe unutrašnje, pa i vanjske politike. Dozvoljena je samo jedna stranka (danas
imamo dvije koje se izmjenjuju, ali imaju iste ciljeve: EU; pa dońe na isto), a sloboda
tiska i izražavanja ne postoje“.
...ako ne uočavaš da je EU samo dio ukupnog svjetskog procesa globalizacije koji ima za
cilj uspostavljanje novog svjetskog poretka i modernog ropstva!
...ako ti prolivena krv hrvatskih branitelja ne znači dovoljno da utrošiš oko 2 sata na
Internetu da se informiraš što EU zapravo jest?! Hrvatski su branitelji dragovoljno
odlazili u bitku znajući da postoje velike šanse da se iz nje ne vrate! l znali su zašto to
rade! Za svoju djecu, za hrvatski narod,... za tebe! Ne odbacuj to! Ne obezvrjeńuj
njihovu žrtvu! Pogotovo ne zbog svoje nezainteresiranosti ili lijenosti da pronańeš
istinu jer ovo je samo druga vrsta rata. OVO JE RAT INFORMACIJAMA! A POSLJEDICE
GUBITKA OVOG RATA (ULAZAK U EU) BIT ĆE NEZAMISLIVE!!! l ako ti ništa ne radiš
gledajući po cijele dane kod kuće TV koji te programira - gubimo bitku! Ti danas ne
moraš krvariti na bojnom polju, dovoljno je iz udobnosti svog doma pronaći istinu na
Internetu i podijeliti je sa drugima! (npr. europskaunija.yolasite.com ili YouTube: Istina
o EU)
Traži istinu, neznanje nije izgovori
...ako želiš hraniti sebe i svoje dijete OTROVNOM GMO HRANOM bez mogućnosti izbora
prirodne i zdrave hrane, koja će (kao i ljekovito bilje) biti stavljena IZVAN ZAKONA, a
sve
prema monstruoznom zakonu o prehrani, famoznom CODEXU ALIMENTARIUSU koji je sastavni
dio EU zakonal (YouTube: Nikola Aleksić)
...ako želiš plaćati porez na imovinu koji će sigurno uskoro biti uvedeni
...ako želiš da se privatiziraju sva preostala državna dobra: hrvatske vode, šume...
...ako jedva čekaš da se rasprodaju hrvatski otoci!
...ako želiš da Hrvatsku nasele milijuni i milijuni stranaca koji bi prema EU zakonima
imali pravo glasovati i politički se organizirati! Drugim riječima, ako želiš da hrvatski
narod postane manjina u vlastitoj zemlji i na kraju - NESTANE!
...ako te ne brine činjenica o sadašnjem broju nezaposlenih u Hrvatskoj i pitanje: "A što će
onda raditi svi ti silni milijuni stranaca koji će naseliti Hrvatsku“?
...ako nisi dovoljno inteligentan da zaključiš da će raditi TVOJ POSAO samo sa znatno
nižim plaćama. Drugim riječima, rušit će cijenu rada do u bescjenje! Hrvati koji su danas
nezaposleni -ostat će nezaposleni! Hrvati koji će tražiti posao, imat će mnogo manje
šanse da ga pronańu!
...ako ne razumiješ da ćeš ti, tvoja obitelj i tvoji prijatelji zbog toga mnogo teže živjeti i
da će većina Hrvata biti na rubu egzistencije.
...ako želiš da, ukoliko ti padne na pamet da se pobuniš protiv nečega, opet imaš
mogućnost da "nestaneš preko noći" kao u bivšoj Jugoslaviji! Naime, EU zakoni predvińaju
mogućnost oduzimanja slobode u periodu od 4 godine bez ikakvog obrazloženja!
...ako ne znaš da su sve to osmislile velike korporacije u ime profita. Iste one korporacije
koje financiraju današnje ispiranje mozgova preko medija! ISTE ONE KORPORACIJE KOJE
POKREĆU
RATOVE » I ISKORIŠTAVAJU DJECU ZA RAD...
...ako želiš da ti te korporacije kroje zakone i odlučuju o tebi preko prodanih najviših tijela
EU na čelu s nedemokratski izabranom Europskom komisijom!
...ako ne razumiješ da EU i NATO idu ruku pod ruku i da svi mi (nažalost i danas)
zapravo nesvjesno sudjelujemo u mehanizmu kojim se financiraju pokolji djece, žena i
staraca pod krinkom prenošenja demokracije! l od poreza koje mi plaćamo
financira se zločinačka organizacija NATO! A naravno da je opet pravi razlog PROFIT l
ŽELJA ZA POTPUNOM KONTROLOM SUVREMENOG DRUŠTVA! (YouTube: NATO -
Čudovište kojem se Vlada RH pridružila; obavezno pogledaj do kraja, traje oko 10 min.)
...ako još uvijek misliš da je dobro glasati za EU! Onda umnoži ovaj letak u što više primjeraka i
podijeli drugim ljudima da i njih učvrstiš u njihovim uvjerenjima!
Svi ljudi dobre volje, umnožite ovaj letak u što više primjeraka i proslijedite što većem
broju ljudi! Svi vi ljudi koji inače ne glasate, na referendumu koji slijedi NEMATE VIŠE
PRAVO NE GLASATI, biti lijeni, rezignirani ili neinformirani jer doslovce odlučujete o sudbini
Hrvatske!
OVAJ REFERENDUM IMA ISTU TEŽINU, ISTO ZNAČENJE KAO l DOMOVINSKI
RAT! ! ! VRIJEME JE DA OPET OBRANIMO HRVATSKU! IZAđIMO SVI NA
REFERENDUM i ODLUČNO IM PORUČIMO:
EU? NE, HVALA !
- 17:46 -
utorak, 17.01.2012.
Marijan Bošnjak, Kristina Ćurković i Srećko Cvitanović - Zeleno-plava magistrala - NE u EU!
Tema emisije: "Istina o Europskoj uniji".
Gosti: Marijan Bošnjak, autor knjige "EU? - NE hvala!", Kristina Ćurković i Srećko Cvitanović, predsjednik Zdruga hrvatske obrane.
Voditelj: Josip Zmaić
Skinite, množite i dijelite ovaj VIDEO s porukom "Šalji dalje!"
Ovaj video možete skinuti pomocu "YouTube Downlodera" koji možete skinuti ovdje.
Skinite YouTube Downloder, instalirajte ga, pokrenite, kopirajte ovu adresu "http://youtu.be/ozyLJbbfmjo" i zalijepite ju u prazno polje te kliknite download.
Emisija 9. siječnja 2012.
Gosti: Marijan Bošnjak, autor knjige "EU? - NE hvala!", dr.Srećko Sladoljev i doc.dr.sc Mate Kapović.
- 15:12 -
Činjenice o EU, koje valja poznavati
Piše : dr. sc. Zdeslav Hrepic
Cinjenice o EU koje valja poznavati:
1. Hrvatskoj vladi je naređeno da se svih 35 potpisanih poglavlja drže u tajnosti i da nam nastave prodavati maglu do konačnog ulaska, pa sad pročitajte ISTINE koje su se Hrvatskoj dogodile, ili bi se dogodile ulaskom u Eu, pa će Vam biti jasno zašto ih hrvatska Vlada i hrvatski Predsjednik skrivaju od Vas.
2. Ulaskom u EU gubi se suverenitet, neovisnost i pravo na slobodu odlučivanja. Sve daljnje odluke su u stvari naredbe po volji Bruxellesa koje moraju biti izvršene, inače slijede kazne i sankcije!
3. Lisabonski ugovor ("ustav" eu) napisan je na nerazumljivih 2800 stranica koje nitko iz Vlade RH-e nije niti pročitao, jer su i sami priznali da nemaju prijevod Lisabonskog ugovora!
4. EU NIJE zastupnička demokracija. Političari u EU se sami biraju između sebe. Eu birokrati su sami sebi izglasali Lisabonski ugovor, bez pristanka svojih građana putem referenduma.
5. Vijeće ministara EU bezpogovorno potpisuje sve zakone koje im EU komisija (EU "vlada") daje na potpis i pečatiranje. (Priznali da su 2008. potpisali sve zakone, a samo 15% pročitali jer '*vjeruju'* Eu komisiji).
6. Predsjednik EU komisije sam odabire članove EU komisije! EU komisija sama bira predsjednika EU komisije!
7. Zakone za EU komisiju piše 3000 radnih skupina za koje nitko ne glasa i nitko ne zna tko su. Ispisano je već 100,000 stranica zakona preko kojih se građani polako privikavaju na novi robovlasnički i podanički sustav!
8. U EU možete glasati samo da bi izabrali zastupnike u EU parlamentu. Hrvatskoj je dopušteno samo 12 mjesta u EU parlamentu koji trenutno broji čak 784 zastupnika!
9. EU parlament nema prava veta na zakone. EU parlament samo diskutira o već donesenim zakonima.
10. Odluke poput rasprodaje svih hrvatskih nacionalnih bogatstava, naseljavanja Hrvatske, broja izbjeglica za prihvat, odlaganje radioaktivnog otpada, mogući uzgoj GMO kultura - će se donositi BEZ pristanka Hrvatske!
11. BBC već sada savjetuje cijeli svijet da razgrabi hrvatsku obalu i otoke!! Postoje planovi o naseljivanju 250.000 ljudi i to samo u Dalmaciji! Ulaskom u EU, Španjolska je naseljena s 5,5 milijuna useljenika, od čega samo 780.000 Rumunja, dok je Poljsku, nakon ulaska u EU, naselilo 60.000 Vijetnamaca. Tako će i Hrvatska dobiti nove stotine tisuća useljenika, pored 315.000 nezaposlenih Hrvata, gdje tzv. kukuriku koalicija već priprema teren za veliko useljavanje Hrvatske, dok s druge strane tjera Hrvate raditi vani !
12. Lisabonski ugovor propisuje da se bilo koji državljanin EU može kandidirati za lokalne jedinice uprave ili mjesto u vladi bilo koje države članice. S obzirom na planove naseljenja Hrvatske, vaše lokalne jedinice uprave ili gradonačelnik će biti birani iz redova stranaca koji će vas i brojčano nadjačati nakon poplave useljenika, a koja će uslijediti upravo zbog hrvatske sačuvane ljepote kakvu je EU sebi već odavno uništila i hrvatskog Jadrana, i službeno najljepšega od tridesetak mora na svijetu, koje bi takvom politikom useljenja stranaca postalo europsko, kada ne može biti hrvatsko. Ulazak u EU odgovara samo velikim članicama, ali ima katastrofalne posljedice na male. Hrvatska može biti prijatelj EU BEZ ulaska u EU! Da li EU to može ??
13. Hrvatska Vlada je potpisala ugovor o rasprodaji hrvatskih oranica i zemlje Europskoj uniji 7 godina nakon ulaska. Aneksom se hrvatska Vlada obvezala da EU može jednostrano i poništiti taj ugovor već nakon 3 godine! Ne zaboravite: riječ zemlja se često koristi u zamjenu za riječ država!
14. Eventualnim ulaskom Hrvatske u EU, NE otvaraju se nikakve nove mogućnosti izvoza hrvatskih proizvoda u EU, a koje već nisu ostvarene kroz "Sporazum o slobodnoj trgovini između Hrvatske i EU".
15. Eventualnim ulaskom u Europsku uniju bit će Vam zabranjeno zaposlenje u uniji slijedećih 7 godina, dok se danas tamo možete zaposliti odmah, naravno ako
nađete posla pored njihovih više od 30 milijuna nezaposlenih!
16. Prema Lisabonskom ugovoru, ako bi vaša tvrtka obavljala posao u EU, vaše plaće moraju biti hrvatske. Ukoliko želite studirati u EU, možete to i sada, ako vam roditelji to financijski mogu omogućiti.
17. Sada bi se plaćalo Bruxellesu putem izdvajanja: 50% prihoda od pdv-a + 50% prihoda od hrvatskih carina + godišnja članarina od 550 milijuna eura, što je ujedno i cijena Pelješkoga mosta kojega upravo Eu inače brani graditi, jer se navodno "ne uklapa u njihove vizure"
18. Eventualnim ulaskom Hrvatske u EU, hrvatski dug će enormno porasti. Primjer za to su države poput Portugala, Irske, Italije, Grčke, Španjolske koje Europska unija pogrdno naziva skraćenicom PIIGS (SVINJE), dok će izlazak iz EU značiti plaćanje do 30% jednogodišnjega proračuna
19. Ako je hrvatsko zakonodavstvo sada usklađeno s Eu zakonodavstvom, čemu onda ulaziti?
20. Omjer ravnopravnosti Hrvatske u Europskoj uniji kao i mogući njen utjecaj u EU : Europska unija (500 milijuna stanovnika) - Hrvatska (4,3 milijuna stanovnika)
izvor: novapolitika.blog.hr
- 08:51 -
četvrtak, 12.01.2012.
Slavko Kulić - Zapad kroz EU pljačka istočnu Europu
Ovih dana imenovan sam direktorom američkog Instituta za svjetske probleme za Europu i ne želim štedjeti ovaj narod od istine. Europska unija samo je još jedan oblik pljačke jer kao što je nekad u povijesti Europa pljačkala druge kontinente, tako danas kroz Europsku uniju pljačka istočnu Europu
Uoči skorašnjeg odgovora iz Bruxellesa kojim će se odlučiti sudbina za više od osam tisuća radnika u »3. maju«, »Kraljevici«, »Brodotrogiru« i »Brodosplitu«, o najcrnjem scenariju, ali i još uvijek mogućim izlazima za spas ove strateški važne industrije u Hrvata razgovarali smo s poznatim stručnjakom s Ekonomskog instituta Slavkom Kulićem.
Što će se dogoditi ako Hrvatska ostane bez brodogradnje?
– Bez brodogradnje, gospodarstvo Hrvatske će nestati jer je većina naše nacionalne ekonomije vezana je uz ovu industriju. Onaj tko bude vlasnik preostalog u gospodarstvu, taj će ubuduće određivati i formu života na ovim prostorima, od Ustava, zakona i svega ostalog. Oni koji pokušavaju napraviti okvir moraju znati da se prije radi slika, a tek onda okvir. To što će Hrvatska ostati bez svojih brodogradilišta nije ništa u odnosu na što još čeka ovaj narod kojeg će politička vlast žrtvovati u političke svrhe i »cilj svih ciljeva«, a to je uključenje u Europsku uniju. U tu umjetnu asocijaciju, s ovakvom politikom i ponašanjem državne vlasti, ući ćemo kao objekt, a ne kao subjekt civilizacije. Politička vlast Hrvatske vidi samo i isključivo sebe u birokratskoj strukturi Europe i nimalo ih ne brine od čega će ovaj narod i radnici živjeti. Što će to i tko čuvati interese hrvatskog naroda ako stranci kupe sve što vrijedi?! Ako ništa ne proizvodimo i ne izvozimo, članstvo u takvoj Europi postaje besmisleno. Hrvati na ovaj način neće imati priliku da budu ni podanici, ni najamnici jer strani kapital ima svoju vrijednosnu strukturu koja prati interese kapitala i zato je krajnje vrijeme da pobjegnemo od ove društvene nesreće.
Politika je problem
Govorite kao najljući euroskeptik.
– Nisam ni pesimist ni optimist, samo javno i odgovorno kažem istinu. Dosad sam napisao pet knjiga o Europi i vrijeme je potvrdilo njihov sadržaj. Ovih dana imenovan sam direktorom američkog Instituta za svjetske probleme za Europu i ne želim štedjeti ovaj narod od istine. Europska unija samo je još jedan oblik pljačke jer kao što je nekad u povijesti Europa pljačkala druge kontinente, tako danas kroz Europsku uniju pljačka istočnu Europu. Europske direktive su ultimativne, ocijenio bih ih kao teži oblik staljinizma. Da kojim slučajem te direktive primamo iz Moskve, sigurno je da bi se pobunili protiv njih. Ovako, šutke ih prihvaćamo. Ne znam zašto nikad nitko nije raspravio ni u vjerskom, političkom ni znanstvenom determinizmu posljedice jednog takvog ultimativnog odnosa prema Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Oni žele da kupujemo njihovu robu, tako i brodove, da ostanemo bez domaće proizvodnje. Sve što naša politička vlast stavlja u funkciju političke svrhe proizlazi iz funkcionalnog aspekta Europske unije da sociološko-psihološki principi izostavljaju iz prosuđivanja takvog članstva i suživota. Nitko ne spominje što će se dogoditi s nama kada postanemo članica Unije. Tog trenutka spustit ćemo se na onu potrošnju na razini koje proizvodimo. Drugim riječima, manje ćemo proizvoditi i još ćemo manje trošiti.
Gdje smo pogriješili s brodogradnjom?
– Brodogradnja je kralježnica hrvatske proizvodnje u posljednjih šezdeset godina, po brodu smo postali i ostali prepoznatljivi u svijetu. Istina, gradili smo skupe brodove jer su brodogradnju vodili inženjeri, a ne ekonomisti. Iza toga stajala je bivša država koje je to financirala premiranjem brodogradnje jer je postojala nacionalna valuta. Hrvatska nema ni financijsku ni ekonomsku moć da podupire takvu brodogradnju u kojoj stranci dobivaju veću vrijednost od one koje plaćaju. Osim toga, kuna je samo prijelazno, transakcijsko sredstvo.
Pod udarom špekulantskih principa u međunarodnim razmjerima, u kojima se cijena čeličnog lima mijenja svakih 15 do 20 dana, a u posljednje tri godine varirala je između 600 i 1.700 dolara, hrvatska brodogradnja napuštena od države sama više ne može pronaći moguće u nemogućem. Toga moramo biti svi svjesni, baš kao i činjenice da nemamo ni sirovinsku bazu odnosno domaće željezare koje bi pratile proizvodnju na navozima. Nemamo ni monetarnu, a još manje neovisnu političku vlast Republike Hrvatske koja sada pod svaku cijenu napušta spašavanje nacionalne brodogradnje. Pitanje brodogradnje pokušava se riješiti s naslova političkog restrukturiranja odnosno privatizacije škverova, a to vodi ka njihovoj likvidaciji. Zaključno, nije problem u brodogradnji, već u politici.
Brodogradilišta moraju opstati
Pred zaključnim smo pečaćenjem sudbine domaćih škverova. Što se u ovom trenutku uopće može više učiniti da se hrvatska brodogradnja ili barem jedan njezin dio uspije održati?
– Mi još uvijek imamo mogućnost da u koncepciji dugoročnog razvitka Hrvatske po prvi put damo značenje jadranskoj orijentaciji u kojoj bi brodogradilišta, ili barem jedan dio njih, itekako dobili na značaju i smislu. To znači gradnju brodova za domaće brodare. Jadranska koncepcija podrazumijeva i jači značaj povezivanju otoka s kopnom što bi otvorilo gradnju trajekata za svaki veći otok, baš kao i manjih i brzih brodova za naše najudaljenije otoke kao što su Vis, Korčula i Lastovo. Time bi velikim dijelom zaposlili kapacitete naših brodogradilišta, uz nove narudžbe iz inozemstva jer, bez obzira na ovu recesiju, oceani čekaju nove brodove s obzirom na to da je dobar dio svjetske flote zastario. To opet otvara mogućnost da se neka od brodogradilišta upotpune s remontom i popravcima brodova. Brodogradilišta, sigurno je, nemaju razloga da budu zatvorena, još manje da umru.
Čak i kad bismo to uspjeli osmisliti za brodogradilišta u ovom »cajtnotu« završnih pristupnih pregovora s Europskom unijom, opet bismo bili u istim problemima s navozima. Tako je gotovo dva desetljeća. Orijentaciju i zapošljavanje kapaciteta brodogradilišta kroz gradnju vlastite trgovačke i putničke flote mogu dopustiti samo oni najjači, poput Kine i Koreje, koji se odbijaju povinovati bilo kakvim pravilima WTO-a, upumpavajući obilate državne novce u navoze, a sa svojim resursima još su u poziciji da diktiraju cijenu čelika. Hrvatska ne barata nikakvim »inputima« koji direktno utječu na cijenu koštanja broda.
– Izlaz bi se mogao naći u tome da naša brodogradilišta sklope dugoročne ugovore za željezarama i čeličanama u svijetu, čak i na principu zajedničke izgradnje broda na principu »joint venturea«, a ne da kao sada do čelika dolazimo preko više ruku. Na taj način izbjegli bismo princip špekulacije. Otklanjanjem tog izvanjskog udara na cijenu broda na nama bi bilo samo da počnemo respektirati ekonomsku logiku proizvodnje na navozima što znači više kvalitetnih ekonomista koji bi, uz inženjere, vodili brodogradilište. Ekonomisti bi tu morali staviti odgovornost, ne po naknadnoj već unaprijed smišljenoj istini. Drugim riječima, da se financijska logika i kalkulacija ne radi nakon, već precizno definira prije samog početka gradnje broda. Treba jednom zauvijek dokinuti i praksu da politika manipulira nadzornim odborima i upravama u brodogradilištima. Brodogradnjom se moraju baviti ljudi kojima je stalo do ove Hrvatske i onog što proizvodimo i prodajemo svijetu. Jer, svijet će nas cijeniti po onome što pridonosimo, a ne što od njega prosimo.
Izvor: http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/Zapad-kroz-EU-pljacka-istocnu-Europu
- 20:11 -
utorak, 10.01.2012.
Deset najvećih uspjeha Europske unije
Građanke i građani Hrvatske uskoro će na referendumu imati prilike odlučiti žele li živjeti u Europskoj uniji. Što bi morali znati o toj političkoj asocijaciji kako bi mogli donijeti „informiranu“ odluku? Istražimo zajedno najveća postignuća Europske unije!
Europska se unija tijekom vremena uspješno transformirala u nedemokratsku neoliberalnu saveznu državu, carstvo koje postoji kako bi omogućilo ogromne profite korporatistima, a „stezanje remena“ i „bolne rezove“ najsiromašnijima. Unija uspješno potkopava temelje suvremene demokracije i proždire nacionalne suverenitete. Koji su još „uspjesi“ ostvareni na ponos i slavu Europske unije? Ima ih mnogo, a za vas smo izdvojili deset najspektakularnijih.
1. — Europska unija uspješno se iz ekonomske zajednice država transformirala u politički savez, a da narode zemalja-članica nitko ništa nije pitao
Europa se mijenjala polako i postupno: od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do ustoličenja nove federacije!
Europska unija uspješno se iz Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) transformirala, preko ekonomske zajednice (EEZ), u političku uniju – nedemokratsku neoliberalnu proturadničku saveznu državu, čime su njene zemlje članice postale tek puke administrativne jedinice u paukovoj mreži briselske birokracije
Europa se transformirala postupno: od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do ustoličenja nove federacije! EU je tijekom vremena prošla kroz goleme promjene, ali napreduje korak po korak. Manipulatori znaju da, kad bi od ljudi zatražili da jednim skokom prebace suverenitet nacionalnih država na unijsku (a potom i svjetsku) vladu i preko noći uplove u totalitarnu policijsku državu, čak bi se i najlakovjerniji zapitali što se to zbiva.
Stoga (zasad, vrlo uspješno) prodaju Europljanima niz prijelaznih faza kako bi lakše podnijeli takve kopernikanske obrate.
Niz prijelaznih faza podmeću kao nepovezane događaje, sve do ostvarenja njihova konačnog cilja. Kao da nekoga stavite u kadu hladne vode i polako je zagrijavate dok ne postane kipuća. Računaju da ćemo, kad shvatimo što je posrijedi, biti već kuhani.
Jean Monnet, jedan od „otaca Europe“ (i kralj konjaka) još 1952. pisao je o tome: „Europske nacije treba voditi ka jednoj naddržavi, ali tako da njihovi narodi ne znaju niti razumiju što se događa. To se može postići nizom koraka, od kojih će svaki imati tobožnju ekonomsku svrhu, ali koji će naposljetku i nepovratno dovesti do europske federacije.“
Propast gospodarstava europskih zemalja koja se odvija pred našim očima zapravo je samo „problem“ koji treba izazvati primjerenu „reakciju“ naroda („Nešto se mora učiniti!“), kako bi oni koji su problem i izazvali ponudili odgovarajuće „rješenje“. To je jednostavna jednadžba: „problem—reakcija—rješenje“.
A „rješenje“ koje se nudi čuli smo iz usta Jose Manuela Barrosa, predsjednika Europske komisije: „Ovo je borba za ono što Europa predstavlja u svijetu. Ovo je borba za samu europsku integraciju. Suočeni smo s najozbiljnijim izazovom generacije. Sada nam treba nov, ujedinjujuć impuls, novi federalistički moment — nemojmo se plašiti izreći tu riječ.“
Od svog početka do danas Unija se jako promijenila. Unija danas ima jako malo toga zajedničkog s onom zajednicom kakva je nekad bila. Jesu li u zemljama-članicama koje su prije takve transformacije pristupile Uniji provedeni referendumi da se vidi želi li narod i dalje ostati u Uniji? Ne. Narod šuti, pa oligarhija valjda misli da se slaže. No, to je vrlo upitno. Po najnovijim istraživanjima čak polovica Britanaca bi rado da njihova zemlja istupi iz Unije, tek 32% vjeruje kako je članstvo u Uniji pozitivno za Ujedinjeno Kraljevstvo. Prije zaoštravanja krize i dolaska neizabranog gubernatora Montija, 63% Talijana željelo je da njihova zemlja odmah napusti Uniju. Kad bi se sad u svim zemljama-članicama proveo referendum o ostanku ili izlasku iz EU, Europska bi se unija jamačno jako smanjila.
Od početka su, međutim, manipulatori imali na umu cilj koji su sada doveli u završnu fazu: transformaciju Europe u gigantsku neoliberalnu federaciju. Temeljna ideja Schumanova plana (R. Schuman bio je još jedan od „otaca Europe“, a za vrijeme II. svjetskog rata i ministar u Petainovoj kolaboracionističkoj vladi) iznijeta je u knjizi M. i S. Bromberger “Jean Monnet i Sjedinjene Europske Države”(str. 123): “Doći će dan kada će vlade biti primorane priznati kako je objedinjena Europa gotova činjenica, a da neće imati nikakvog utjecaja pri uspostavi njenih temeljnih načela. Tada će sve te autonomne institucije samo trebati spojiti u jednu saveznu administraciju i proglasiti Savezne Europske Države.”
Lisabonski ugovor, temeljni akt Unije, jedan je od uspješnih koraka Europske unije upravo u tom smjeru. Lisabonski je ugovor, zapravo, propali Ustav Europe pod drugim imenom, put zaobilaženja referenduma (jer je za takav ugovor dovoljna ratifikacija u nacionalnim parlamentima) i jasan dokaz da se eurokrati boje ljudi koje bi trebali zastupati.
Kako je došlo do Lisabona? Dana 29. listopada 2004. predstavnici zemalja članica potpisuju u Rimu ugovor kojim se uspostavlja Ustav Europe (kojeg je napisao Valéry Marie René Georges Giscard d’Estaing, bivši francuski predsjednik i vrlo eminentni član Družbe Bilderberg), ali Francuska i Nizozemska 2005. na referendumu odbacuju ugovor o Ustavu. Zato 2007. Unija organizira potpisivanje “Lisabonskog sporazuma”. Europska se unija dosljedno pridržava pravila: “ako ne možeš ući kroz vrata, pokušaj kroz prozor!” Lisabonski je ugovor povratak na scenu propalog Ustava Europe, i to, kako je lijepo pojasnila Angela Merkel, “korištenjem različite terminologije bez mijenjanja zakonskog sadržaja”. Dakle, čista prevara.
No je li Lisabonski ugovor stvarno Ustav Europe pod drugim imenom? Kada ga se prelista, vidi se da on, među ostalim, odobrava cijelu sudsku praksu Europskog suda u Luksemburgu, pa tako i presude koje objašnjavaju da je europski zakonski sustav zapravo ustavni sustav (prva je presuda iz 1986., a od 1991. Sud to otvoreno izjavljuje). Tako da nema dvojbe: Europska je unija nedemokratsko federalno carstvo sa sakatim parlamentom i Ustavom koji se zove Lisabonski ugovor. I to je to.
Od 2007.-2009. Lisabonski ugovor ratificiraju parlamenti 26 zemalja-članica, ali ga 2008. Irska na referendumu odbacuje. Samo u Irskoj je predviđen referendum (jer to predviđa irski zakon), a ostale građane EU nije se uopće ništa pitalo! Tko zna kako bi oni glasali! Referendum u Irskoj ponavlja se 2009. i ovaj put uspijeva. Nastavlja se federalizacija Europe s jedne, i uzurpacija nacionalnih suvereniteta s druge strane.
2. — Europska unija uspješno potkopava temelje suvremene demokracije
Budući da Parlament samostalno ne donosi zakone, parlamentarni zastupnici mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju, a ne države iz kojih dolaze. Za to vrijeme saveznom državom upravlja neizabrani diktatorski komitet – Europska komisija
Unija je transformacijom „korak-po-korak“ uspjela izgraditi sustav koji joj savršeno odgovara. Budući da sudjeluje u izgradnji svijeta u kojoj je svrha kapitala profit korporatista, a ne dobrobit naroda, posve je razumljivo da je izgradila posve netransparentan, do krajnosti birokratiziran i, dakako, krajnje nedemokratski sustav.
Šefovi država, državni poglavari ili predsjednici vlada zemalja članica čine Europsko vijeće, koje do Lisabonskog ugovora nije bilo institucija EU stricto sensu. Predsjedava mu Predsjednik s mandatom od 30 mjeseci i mogućnošću jednog reizbora. On predstavlja EU u međunarodnim odnosima.
Vijeće EU (koje se kojiput zove i Vijeće ministara) čini 27 ministara vlada. Ono ima temeljnu ulogu u ekonomskoj, vanjskoj i sigurnosnoj politici. Većinsko glasanje umjesto jednoglasnog bit će sve češća pojava. EU ima i ministra vanjskih poslova pod nazivom Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku (ujedno potpredsjednik Komisije), koju dužnost trenutno obnaša socijalistička barunica Catherine Margaret Ashton.
EU ima još čitav niz institucija – središnju banku, investicijsku banku, ombudsman, sud revizora, odbor regija, gospodarski i socijalni odbor…
Europsko vijeće, uz potvrdu Parlamenta, odabire predsjednika Europske komisije, on sam (uz suglasnost Vijeća EU) odabire članove Europske komisije, a onda Vijeće imenuje Komisiju po potvrdi Parlamenta. Puno uključenih tijela, no uz malo lobiranja predsjednik Komisije zapravo postavlja Komisiju kakvu hoće. Samo Komisija predlaže zakone, provodi politiku, proračun, upravlja programima, predstavlja Europsku uniju u međunarodnim pregovorima. Iako je provedba europskog zakonodavstva u pravilu prepuštena zemljama članicama, Komisija može donositi i provedbene akte. Predsjednik Europske komisije, komesar nad komesarima, trenutno je José Manuel Durăo Barroso, veliki meštar svih procedura.
Svakom članu Komisije pripada jedan ili više resora Komisije, koji se nazivaju općim upravama ili generalnim direktoratima. Na čelu svake opće uprave nalazi se generalni direktor, a svaka se opća uprava dijeli na uprave (ili direktorate) kojima su na čelu direktori. Posebne jedinice čine pravna i prevoditeljska služba Komisije. Pravi birokratski labirint.
Parlament “predstavlja građane” ali, začudo, ne donosi zakone niti ima moć predlaganja zakona! Tek Lisabonskim ugovorom svoje ovlasti Vijeće ministara (koje zapravo donosi zakone) počinje pomalo dijeliti s Parlamentom. To se zove “suodlučivanje”.
Parlamentarni zastupnici mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju. U tom parlamentu Hrvatska bi, uđe li u Uniju, imala 12 zastupnika, što u ukupnom broju od 736 članova čini 1,6% zastupnika, a što je manje od prosječne statističke pogreške. Utjecaj naše zemlje bio bi, dakle, nikakav, ali to ionako nije pretjerano važno, budući da parlament ionako ne donosi zakone.
Unija ima vođu, Predsjednika Europskog vijeća. Tog šefa pola milijarde Europljana ne bira narod, njega postavlja Europsko vijeće. Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone i sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu.
Predsjednik Europskog vijeća, između ostalih ovlasti propisanih člankom 15. Ugovora o Europskoj uniji predstavlja EU u međunarodnim odnosima. Drugim riječima, građane Europe predstavlja netko koga oni nisu izabrali. Prvi Predsjednik Vijeća – dotad na europskom nivou uglavnom nepoznati flamanski aparatčik Herman Van Rompuy, stupio je na dužnost 1. prosinca 2009. godine. Njegova je mjesečna plaća (preračunato) 234.480,30 kuna.
3. — Političari zemalja-članica u institucijama Europske unije ne zastupaju građane zemalja iz kojih dolaze, nego Europsku uniju
Uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Unijski su birokrati istinski neprijatelji svake slobode i demokracije
Europski su komesari pravi vladari Unije. Komisija je posve nadnacionalna, a članove Komisije se obvezuje da u svom djelovanju ne predstavljaju zemlje iz kojih dolaze, tj. kojih su državljani, da ne primaju instrukcije od svojih vlada ni od drugih institucija Unije, već da djeluju isključivo u interesu Unije.
Prema tome, ni tu Hrvatska ne bi mogla ostvariti nikakav utjecaj, iako bi u tom „motoru EU“ imala svoga predstavnika (a on plaću od 23.000 eura).
Ni zastupnici u Europskom parlamentu ne predstavljaju svoje države iz kojih dolaze, već su organizirani u europske političke skupine (stranke). Domaće stranke članice su unijskih stranaka, pa su svi naši političari zapravo unijski političari. Eventualnim ulaskom Hrvatske u Uniju domaći se kvislinški unionisti (ne i narod) doista „vraćaju kući“. Ali, ako bi oni u unijskim institucijama zastupali interese nadnacionalnih unijskih partija kojima pripadaju, tko bi zastupao nas?
Komisija je vrlo važna, jer jedina smije predložiti zakone, a na vrlo se osebujan način (putem „obavijesti“ Vijeću i „mišljenja“ Parlamentu) brine da ti zakoni budu i doneseni. Zakone za Komisiju stvara ogroman broj radnih grupa birokrata za koje nitko ne glasa i nitko ne zna tko su. Zakoni EU (kao zakoni svih federalnih tvorevina) imaju apsolutni primat nad zakonima zemalja članica. Ako je nacionalni zakon drukčiji, automatski se primjenjuje unijski zakon (“doktrina supremacije” EU prava). Pritom nacionalni sud ne smije čekati ili tražiti da se o sukladnosti norme nacionalnog prava s europskim pravom izjasni neko drugo nacionalno tijelo (npr. ustavni sud), već mora samostalno izuzeti nacionalnu normu iz primjene.
Vijeće EU je zapravo kvazi-institucija, no tu ima i ljudi koji bi trebali biti stručnjaci u svom području. Zato je bizarno da ni to Vijeće ne može predložiti neki zakon. Vijeće je regulatorno tijelo EU i „suodlučuje“ u zakonodavnom postupku s Parlamentom, ali u nekim područjima ima i samostalnu zakonodavnu ovlast, uz obvezu savjetovanja Parlamenta. U okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike Vijeće odlučuje samostalno.
Koliko li je europska “demokracija” različita od uobičajenih demokratskih zasada u nas i u svijetu! Primjerice, prema čl. 84. Ustava RH pravo predlagati zakone ima svaki zastupnik, klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskoga sabora te Vlada Republike Hrvatske. Toga u EU nema. Nitko ne ide u Europski parlament s nekim svojim prijedlogom, jer i ne može ništa predložiti, nego samo debatira o prijedlozima podastrtim od strane neizabranih komesara.
Umjesto demokratske parlamentarne procedure, komesari koji čine Europsku komisiju sastaju se bez nazočnosti medija iza zatvorenih vrata (dakle u tajnosti) kako bi donosili direktive. Direktiva nije demokratski zakon ili akt, nego instrukcija gospodara Europe o tome kako se trebamo ponašati, a komesari su ljudi koje se ne može pozvati na odgovornost, ne može ih se ispitivati, propitivati njihove odluke, ne može ih se ukloniti niti smijeniti. Jer Komisija je tijelo koje se ne bira. A jedino tijelo koje se bira (parlament) ima, kako smo vidjeli, sasvim minornu ulogu.
Ne zaboravimo: uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Unijski su birokrati istinski neprijatelji svake slobode i demokracije.
4. — Unija u zemljama članicama uspješno stvara kvislinge i kolaboracioniste, koji zbog vlastitog probitka djeluju u njenu korist
Građani Europe moraju financirati ogromnu vojsku Uniji lojalnih eurokrata. A oni nipošto nisu jeftini. Postati unijskim kvislingom nije nimalo časno, ali je zato vrlo unosno
Nije čudo da je Unija jako popularna među članovima političke elite pojedinih njenih zemalja-članica, kao i među njihovim pripuzima – eurokolaboracionistima i ostalim oportunistima iz svih mogućih područja: gospodarstva, medija, pa čak i akademske zajednice.
Treba znati da u Uniji ugovorni službenici koji su zaposleni na određeno vrijeme imaju plaću od 1847 do 6599 eura. Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, a uz to ima pravo i na 16 posto od plaće kao naknadu za život izvan svoje zemlje, te na još neke dodatke, primjerice, ako ima djecu. Najviša predviđena službenička plaća je 18.370 eura. Administratori počinju s 4349 eura.
Političke su funkcije, na koje „pucaju“ pripadnici političke oligarhije, dakako još bolje plaćene. Članovi parlamenta imaju – bili nazočni na sjednicama ili ne – plaću od 7339 €! Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 €!
Dalje, tu je iznos od 284 € predviđen za dnevnice po danu zasjedanja (ili spavanja) u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 € mjesečno! Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentarskoj plaćici od 14.727 € mjesečno. Nije loše, nije loše!
Glavni razlog zbog kojeg unionisti tako gorljivo zastupaju priključenje naše zemlje Europskoj uniji stoga nipošto nije neka „opća dobrobit“ naroda, nego njihov vlastiti probitak, čast, vlast, uspjeh, novac. EU je pridobila i angažirala cjelokupnu političku vrhušku Hrvatske, koja marljivo radi na podupiranju njenih proturadničkih, nedemokratskih i ka isključivoj koristi korporativne elite usmjerenih ciljeva. Jadni pripadnici udružene hrvatske oligarhije kadšto ni ne shvaćaju da su zapravo i sami instrumentalizirani od eurokorporativne elite, koja ih koristi za ostvarenje vlastitih neoliberalnih ciljeva. Često su ti lokalni kvislinški političari neinformirani; ne poznaju pravo lice nedemokratske savezne države kojoj tako vjerno služe. Ali nema veze, riječ je o vrlo lukrativnom biznisu. Demokraciju, vladavinu prava i volju naroda Europska unija i njeni korifeji uspješno su žrtvovali na oltaru boga novca.
Unijska je gigantska birokratska kula dušu dala za uhljebljivanje brojnih (a opet tako poslušnih) kvislinških birokrata. Prema podacima službene EU-stranice europa.eu, samo Komisija zapošljava oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. Komisija ima jednu od najvećih prevodilačkih službi u svijetu, ondje radi oko 1750 lingvista i 600 pomoćnih djelatnika. Interpretacijska služba Komisije broji 600 zaposlenih prevoditelja, tim od 3000 honorarnih prevoditelja i 250 pomoćnih djelatnika. I tako dalje, i tako dalje… A građani Europe moraju financirati čitavu tu birokratsku vojsku. Želimo li im se pridružiti?
5. — Unija na čelo zemalja-članica mimo svih demokratskih procedura uspješno postavlja tehnokrate, na inicijativu i pod pokroviteljstvom Družbe Bilderberg
Dakako da se tako važan cilj kao što je „transformacija bogatstva“ ne može prepustiti na milost i nemilost „neupućenim“ građanima i učiniti ga ovisnim o slobodnim izborima, transparentnoj zakonodavnoj proceduri i ostalim demokratskim tričarijama
Volja naroda nije baš najdraži politički saveznik Europske unije. Unijska oligarhija očito smatra narod u zemljama-članicama nesposobnim da odabere ono što je za nj najbolje. Ponekad je potrebno i brzo djelovati, pa bi dugotrajne demokratske procedure bile odviše duge, stoga Unija kad „nema vremena za demokraciju“ koristi nedemokratske prečice.
Najzorniji su primjeri postavljanje novih „tehnokratskih“ šefova vlada Italije i Grčke. Tu je volja naroda bila na tako eklatantan način isključena iz procesa imenovanja, da su neki kritičari postavljanje grčkog premijera Papademosa ismijali kao Pa-pa, demos (zbogom, narode)! Bez ikakvih izbora, bez puno priče, Unija ih je postavila za gubernatore ovih dviju europskih zemalja.
„Tehnokrat“ Lucas Papademos tako je postao novi premijer Grčke, a „prijelaznu“ talijansku vladu vodi „tehnokrat“ Mario Monti. Oba su ova pripadnika bankarske elite zapravo unijski kadrovi.
Papademos je bivši viceguverner Europske središnje banke, a Monti bivši europski komesar. Obojica su i članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i istaknuti član Družbe Bilderberg, koja ovim putem napušta svoje dosadašnje „diskretno“ djelovanje i ulazi na europsku političku scenu na velika vrata. Italija i Grčka – počivale u miru.
Nakon što je bivši grčki premijer Papademos pokušao (pa nije uspio) staviti na referendum uvjete iz „pregovora“ Grčke s EU i MMF-om o programima nesmiljene štednje na teret naroda, zamijenio ga je Papademos (koji je uz to što je bio potpredsjednik Europske središnje banke, bio i viši ekonomist pri Federalnim rezervama u Bostonu, guvener grčke banke, gostojući predavač na Harvardu, a član je Trilaterlane komisije). Imenovan je bez izbora i – gle čuda – odmah je, bez pitanja i referenduma, pristao uvesti sve što su EU i MMF tražili i tako stao uz Barrosa kad je ovaj naglasio da sve buduće grčke vlade moraju provoditi politiku takve štednje. Doista, čemu uopće izbori?
„Diktat tržišta“ poslužio je kao „opravdanje“ sličnom scenariju u Italiji, koja je pala kao sljedeća žrtva Unije. Predsjednik EU Herman Van Rompuy, još jedan od istinskih neprijatelja slobode i demokracije, rekao je u Rimu da „ovoj zemlji trebaju reforme, a ne izbori“. Reče Rompi-Pompi i ostade živ.
Tako je Italija, bez izbora, dobila „tehnokratskog“ Marija Montija za premijera, ministra gospodarstva i financija. Ah, čovjek je bankar, može on sve to. Tehnokrat Monti je, među ostalim, jedan od međunarodnih savjetnika Goldman Sachsa, čiji je bivši potpredsjednik Mario Draghi (šef Europske središnje banke) svesrdno radio na manipulaciji državama poput Grčke kako bi njihovim vladama pomagao u prikrivanju pravih dimenzija njihova duga sve dok ovaj ne dosegne fatalne razmjere.
To je pravo lice Europske unije! Riječ je, zapravo, o jednoj od najvećih operacija prebacivanja bogatstva i političke moći u povijesti, operaciji koja se uzima narodu i predaje malobrojnoj „tehnokratskoj“ eliti neopterećenoj tradicionalnim vrijednostima poput javne odgovornosti i nekakvim banalnostima kao što su izbori. Europska unija je tehnokracija u kojoj moć više nije u rukama osoba izabranih od strane naroda, već u rukama birokrata (tehnokrata) iz Komisije i Europske središnje banke.
Mnoge su nedemokratske prakse čak ukorijenjene u unijskim propisima. Očit primjer za takvu manipulaciju jest imenovanje unijskog predsjednika. Jer, predsjednika Europskog vijeća ne bira narod, nego upravo Europsko vijeće. Točnije, tako izgleda formalna procedura; u stvarnosti i tu Družba Bilderberg ima štošta za reći.
Dana 12. studenog 2009. članovi Družbe Bilderberg, jednog od najmoćnijih klubova na svijetu, našli su se na večeri iza zatvorenih vrata zamka Hertoginnedal Castle u okolici Bruxellesa te odlučili o imenovanju belgijskog premijera Hermana Van Rompuya za prvog Predsjednika Europskog vijeća. Upravo u zamku Hertoginnedal koji je u vlasništvu belgijske kraljevske obitelji, a u prošlosti je bio i religiozno sjedište žena, 1956. godine su održani prvi razgovori o stvaranju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Euratom-a (The European Atomic Energy Community), zametcima Europske unije. Tjedan dana kasnije Rompuya Europsko vijeće imenuje predsjednikom Europskog vijeća. Tako je čak i to propisano imenovanje (premda je nedemokratski propisano) bilo samo formalnost.
Ali, takva „imenovanja“ od strane Družbe Bilderberg posve su uobičajena u europskim političkim elitama. Na sesijama Družbe „izabrani“ su i Margaret Thatcher, i Angela Dorothea Merkel, i Jose Manuel Barroso… Razlika je samo u tome Družba danas više ni ne krije što radi.
Krajnjim ciljem Družbe Bilderberg smatra se provedba “revolucije bez krvi”. Tu je „revoluciju“ zamislila vladajuća elita, a usmjerena je ka stvaranju tehnokratske vlade općesvjetske korporacije-države, u kojoj će unutarnja i vanjska politika biti podčinjene međunarodnoj ekonomiji. Čitava europska birokracija svesrdno radi u nadi ostvarenja tog cilja.
Pod pojmom “zahtjeva za uništenjem” koji se nalazi u dokumentima Družbe razumijeva se „uništenje svjetske ekonomije kojim se može uništiti potražnja“. Zanimljiv koncept. Naravno, to ne znači da će Rockefelleri, Rotschildi i ekipa ostati gladni. To se odnosi na ljude koji će ostati bez domova, novca, vlasništva i investicija (tj. odnosi se na nas) i naziva se „transformacijom bogatstva“. Riječ je o prijenosu bogatstva u ruke najmoćnijih ljudi. Novac ne može jednostavno ispariti u zrak, nego samo promijeni strane.
Dakako da se tako važan cilj ne može prepustiti na milost i nemilost „neupućenim“ građanima i učiniti ga ovisnim o nekim instrumentima kao što su slobodni izbori, transparentna zakonodavna procedura i ostale demokratske tričarije. Europska demokracijo, počivala u miru.
6. — Europska unija, ma koliko to unionisti pokušavali negirati, uspješno proždire nacionalne suverenitete
Unija postaje korporativna diktatura i na najboljem je putu da nesmetano upravlja gospodarskom, radnom i socijalnom politikom svojih „administrativnih jedinica“
Europska je unija vrlo uspješna u potkopavanju nacionalnih država. Niti jednoj diktatorskoj federaciji ne odgovaraju jake i samostalne nacionalne države u njezinom sastavu. U svojoj dosljednoj borbi protiv samostalnosti europskih zemalja Unija se naročito koristi (a) metodom razmještanja resursa i (b) politikom regionalizma.
U sklopu svoje dosljedne neoliberalne politike Unija radi ono što radi svaka imperija: razmješta resurse (industrijske, financijske itd.) onako kako njoj odgovara. Recimo, u Ujedinjenom Kraljevstvu na djelu je jačanje financijskog sektora, ali uz potiskivanje industrije. Takvom politikom Unija postiže da tijekom vremena pojedine zemlje postanu nesamostalne, nedostatne i slijedom toga prinuđene, kako bi imale sve komponente, graditi zajedničku budućnost u međuovisnosti s ostalima. “Ujedinjeni u različitosti!”
Daljnji instrument za slabljenje i potkopavanje nacionalnih država je sustav euroregija.
Arhitekti Unije vide tu državnu tvorevinu ne kao uniju država, nego kao uniju regija. Unija briše granice među državama, ali stvara novu regionalnu arhitekturu. U tu svrhu ona potiče formiranje regija sa širokom autonomijom, opravdavajući to borbom protiv “centralizacije”. Osnovala je i poseban program prekogranične suradnje Interreg i dodijelila mu, osim tipičnog orvelovskog imena, 7,8 milijarda eura za tekuće sedmogodišnje razdoblje 2007-2013.
Temelje regionalizma kakvog promiče Europska unija pojasnio nam je drug Staljin: “Svijet treba podijeliti u regionalne skupine kao prijelaznu fazu prema svjetskoj vladi. Osjećaja pripadnosti određenoj naciji stanovništvo će se prije odreći u korist neke nejasne regionalne pripadnosti negoli u korist svjetske vlasti. Kasnije će regionalne cjeline moći potpasti pod jednu objedinjujuću svjetsku vlast.” (Josif Visarionovič Staljin, Marksizam i nacionalno pitanje, 1942).
Ponekad čujemo kako domaći unionistički političari naglašavaju kako nema govora o tome da bismo ulaskom u Europsku uniju izgubili suverenitet. Upravo suprotno, kažu oni: prijenosom dijela našeg suvereniteta mi bismo čak proširili svoj suverenitet! Kakva besmislica. Pa naravno da Unija uništava nacionalne suverenitete! To radi svaka nedemokratska federacija!
Ali Unija ide i dalje. U rujnu 2011. donijet je tzv. Six Pack, paket ekonomskih mjera koji po prvi puta na legalan način ostvaruje ono o čemu se već dugo priča u kritičkim krugovima – početak centralizirane ekonomske diktature.
Europska komisija je tako dobila pravo da odlučuje o proračunima zemalja članica kao i o svim složenijim pitanjima vezanima za ekonomije pojedine države, poput politike zapošljavanja kadra, otpuštanja radnika, radnog vremena, praznika itd. i to s mogućnošću ukidanja svih radničkih povlastica ukoliko to zahtijeva trenutno stanje u državi članici. Unija tako sve više postaje korporativna diktatura i na najboljem je putu da posve samostalno i nesmetano upravlja gospodarskom, radnom i socijalnom politikom svojih administrativnih jedinica (zemalja-članica). Netko je spominjao očuvanje nacionalnih suvereniteta? Laku noć.
7. — Europska je unija uspješno uvela socijalizam za bogate, a kapitalizam za siromašne
Unija svesrdno radi na razmontiravanju socijalne države, ali je zato prema korporatistima izuzetno „socijalna“
Europska unija uspješno radi za krupne kapitaliste, a protiv naroda. Ona je i stvorena i razvijala se upravo prema ovakvom državnom konstruktu kakvim je danas postala baš zato da osigura blagostanje korporatistima i bankarima. Prema korporatistima Unija je izrazito „socijalna“ i trudi se olakšati im život i smanjiti njihova davanja. Jer, eto, oni čine gospodarstvo. Zato narod mora trpjeti „bolne rezove“ i stegnuti remen.
Uniju krasi znakovito odsustvo bilo kakve političke vizije ili strategije, tržište i izbalansirani proračuni važniji su joj od ljudi, bezuspješno pokušava udovoljiti financijskim tržištima koja su i izazvala jednu od najvećih kriza u povijesti, a i zaboravila je na nužnost poticanja proizvodnje, što – dakako – rezultira ozbiljnim posljedicama kao što su nezaposlenost, rast deficita i pad BDP-a. Europska je unija politička, demokratska i gospodarska katastrofa.
Ona uspješno provodi neoliberalizam – ekonomsko-političku doktrinu koja ima za cilj po svaku cijenu osigurati korporatistički profit i tome podređuje sve aspekte društva. Ta doktrina, pokazalo je proteklo četrdesetogodišnje razdoblje, uspješno stvara nejednakost u društvu i odlična je kao sredstvo da bogati postanu još bogatiji. U provođenju neoliberalne politike Unija se osobito oslanja na MMF, Svjetsku banku i Svjetsku trgovinsku organizaciju. Dobrobit običnih ljudi ondje je posve sekundarna.
Takvom politikom Unija uspješno radi na razmontiravanju socijalne države, ali prihvaćeni neoliberalni koncept zapravo provodi po potrebi. Naime, iako se, primjerice, govorilo kako je pogubno da država intervenira u ekonomiju – kada je to bilo potrebno, vidjeli smo, Unija se itekako aktivirala na planu sanacije privatnih banaka javnim sredstvima i teret krize na taj način vrlo uspješno prebacila na grbaču običnih građana.
Dobitak, novac, profit Europska unija uspješno privatizira i kanalizira u ruke malobrojnih (a bogatih) superkapitalista, a kada naiđu teškoće, krize, recesija i troškovi – onda se Unija svesrdno pobrine u angažiranju običnih građana na njihovu prevladavanju, podmirivanju i plaćanju. Europska je unija raj za bogate korporatiste, multinacionalne kompanije i pohlepne bankare… i pakao za nas ostale.
8. — Europska unija uspješno smišlja daljnje načine kako da u potpunosti postane carstvo s vazalima koji će ju „neopozivo i bezuvjetno“ financirati
Unija pod krinkom „financijske stabilnosti“ nastoji provesti masovni i trajni „bailout“ i financijsku diktaturu nad zemljama eurozone. Ali i ostale administrativne jedinice (zemlje-članice) Unije slobodne su pridružiti se toj operaciji
Europska unija i euro u teškoj su krizi, pa je Unija smislila novi ugovor (zapravo totalitarni pakt za novo unijsko carstvo) – Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) kojeg su 11. srpnja 2011. potpisali ministri financija 17 zemalja eurozone (no mogu mu pristupiti i druge zemlje). U lipnju 2013. nova će institucija objediniti funkcije EFSF-a i EFSM-a. Te su nam institucije predstavljane kao privremene i krizne „bailout“-institucije, no ideja treba postati trajnom. ESM će blisko surađivati s MMF-om, no nacionalne parlamente i glasače zemalja-članica ne planira se konzultirati. Odobreni temeljni kapital novog ESM-a (sa sjedištem u Luksemburgu) bit će, prema tom ugovoru, 700.000.000.000 eura. Kako li su došli baš do te brojke?
Ugovorom se predviđa članice ESM-a neopozivo i bezuvjetno obvezati da, na zahtjev ESM-a, uplate određene iznose. Što ako se koji od parlamenata zemalja-članica ne slaže s takvim platežom? Mora li svejednako platiti traženi iznos? Dakako da mora. Pritom, nacionalni su parlamenti lišeni bilo kakvog mehanizma koji bi im mogao pomoći da takvo što odbiju.
Priča, međutim, ide dalje. Upravni odbor može, u skladu s člankom 10, odlučiti o „promjeni“ temeljnog kapitala, pa se postavlja pitanje je li onih sedamsto milijarda tek početak? Ili ESM može napuniti fond koliko god hoće, a zemlje-članice bi to trebale „neopozivo i bezuvjetno“ platiti? Očito se predviđa da bi se neka jogunasta zemlja-članica mogla tako nečem suprotstaviti, pa je zato člankom 27. ugovora predviđena nadležnost ESM-a da u takvom slučaju pokrene odgovarajuće pravne postupke. S druge strane, predviđa se potpuni imunitet ESM-a, njegove imovine i sredstava od sudskih postupaka, rekvizicije, konfiskacije, eksproprijacije ili bilo kojeg oblika zapljene, uzimanja ili ovrhe izvršnim, sudskim, upravnim ili zakonodavnim djelovanjem, kao i imunitet guvernera, drugog vodećeg osoblja ESM-a od sudskog progona.
Administrativne jedinice (zemlje-članice) Unije, njihove vlade i parlamenti, nemaju, dakle, nikakav utjecaj na ESM-organizaciju i prepuštene su na milost i nemilost maloj grupi ljudi u vrhu ESM-a. Nacionalni proračuni unijskih zemalja bit će u rukama neizabrane međuvladine organizacije. Na opisani način Unija pod krinkom „financijske stabilnosti“ nastoji provesti masovni i trajni „bailout“ i financijsku diktaturu nad zemljama eurozone.
Narod se, naravno, ne pita ništa. Kao što ga se ništa nije pitalo kad se pod krinkom „Lisabonskog ugovora“ mimo volje naroda proturio propali Ustav Europe. Kao što ga se ne pita želi li toliko plaćati Uniji u proračun (uključujući sumanutu UK-korekciju o kojoj smo već više puta pisali). Narod se, kao i obično, ne pita ništa. Jer narod, kako vidimo, zasad šuti. Pa se pretpostavlja da na sve to pristaje.
9. — Europska unija još uvijek uspješno zavodi mnoge, provodeći žestoku indoktrinacijsko-propagandnu kampanju u suradnji s lokalnim kvislinzima i kolaboracionistima
Dobrom proizvodu reklama ne treba. Imajući to u vidu, hrvatska je unionistička oligarhija uložila 15 milijuna (naših) kuna u žestoku promidžbu Europske unije
Ima li se u vidu totalni demokratski deficit Europske unije i njene katastrofalne ekonomske, gospodarske i financijske odluke, ne čudi što je Uniji, kako bi opstala, potrebna jaka propaganda, uključujući i marionetske kvislinške lokalne političare koji će je podržati. Dobrom proizvodu reklama ne treba. Imajući to u vidu, hrvatska je oligarhija uložila 15 milijuna (naših) kuna u žestoku promidžbu Europske unije.
Unija indoktrinira i novinare nudeći svake godine specijalne nagrade napose mladim novinarima koji pišu pozitivno o Uniji. Primjerice, Delegacija EU raspisala je natječaj za članke i medijske radove objavljene od listopada 2007. do veljače 2010. godine, a nagrada je put u Istanbul. Tako se već kod mladih novinara primjenjuje princip “magarac—mrkva” i potkopava objektivnost na način da ih se podmićuje za pisanje hvalospjeva Uniji. To je suprotno i Kodeksu časti Hrvatskoga novinarskog društva.
Delegacija EU organizira i redovite informativne seminare za novinare s temama poput “Izazovi europskih integracija”, kako bi ih indoktrinirala, uvjerila da “EU nema alternative” i ishodila da o Uniji pišu i govore isključivo ono što ona sama želi.
Unija je izvršila i udar na Sveučilište. Delegacija EU financirala je projekt “EU Impact – Academic Network for Communicating Integration Impacts in Croatia” s temeljnim ciljem “razvijanja mreže predstavnika akademske zajednice kako bi se osnažio dijalog i poboljšalo širenje informacija o učincima integriranja Hrvatske u Europsku uniju”, a u projekt su uključili zagrebačko, splitsko, riječko i osječko sveučilište. Nastoje obraditi važne potencijalne multiplikatore okupatorskih ideja i na taj način formirati čvrstu petu kolonu.
Pri Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, dakako uz financijsku potporu Delegacije EU, osnovali su Centar za europske studije, kojeg predvode vatreni eurokolaboracionisti iz redova hrvatske inteligencije – prof. dr. Damir Grubiša (ranije jugoslavenski diplomat) i prof. dr. Branko Caratan (ranije član predsjedništva CK SKH).
Svim ovakvim i brojnim sličnim inicijativama Unije može se zamjeriti posvemašnja jednostranost i odsutnost bilo kakvog smislenog dijaloga o prednostima i nedostacima članstva u EU. Unija ne potiče nikakve diskusije niti nudi opcije: sav novac koji ulaže u novinare, akademsku zajednicu i druge subjekte zapravo predstavlja investiciju namijenjenu njenoj vlastitoj promidžbi.
U važne aspekte specijalnog rata protiv Hrvatske možemo ubrojiti još neke podmukle aktivnosti Europske unije u Hrvatskoj, kao što su:
Raspisivanje nagradnih natječaja: Unija raspisuje nagradne natječaje za najbolje likovne i literarne uratke kojima se glorificiraju ljepota i dostignuća Unije, nudeći mladeži materijalne nagrade i putovanja. Tako je raspisala natječaj za studente s temom “Što Unija znači za mene” i kao nagrade dodijelila 5-dnevno putovanje u Bruxelles, digitalni aparat, vrijedne knjige i slične promidžbene drangulije EU.
Zadobivanje naklonosti mladeži: Kroz financiranje brojnih programa poput “Youth Programme”, pod krinkom podučavanja o integraciji mladih u društvo, o borbi protiv ksenofobije i rasizma, boljem razumijevanju među kulturama itd. – pokušava zadobiti naklonost mladih.
Davanje novčanih nagrada i najmlađima: Početkom 2007. raspisali su natječaj “za najbolje fotografije” za učenike osmoljetki (!) i najuspješnijim mladim fotografima podijelili novčane nagrade od 100, 200 i 300 €!
Potplaćivanje nevladinih udruga: Unija svesrdno dijeli velike novce, do čak 100.000 €, nevladinim udrugama B.a.B.e, HHO, Gong, Transparency International, Zelena akcija itd.
U okviru unijske propagande primjedbe se ne prihvaćaju, suprotna se strana na sve moguće načine onemogućava da kaže što misli, takozvane „euroskeptike“ nastoji se u plaćeničkim medijima prikazati kao čudake, rasprave se uglavnom ne dopuštaju, a ako se i dopuštaju, ne dopuštaju se o bitnim pitanjima. Unija i njeni vazali voljeli bi kad bismo sveudilj raspravljali o siru i vrhnju, prednostima putovanja u Estoniju bez putovnice ili očekivanom spektakularnom proboju hrvatskih privrednika na unijsko tržište. No što je s onim pitanjima o kojima ovisi sama budućnost neke zemlje-članice, odnosno čitave Unije? Ako se rasprava i dopusti, oligarhija će uvijek naći načina da jasno istakne na čijoj je strani i kakve zaključke očekuje.
Intenzivno reklamiran ulazak u sumnjivu i evidentno nedemokratsku federaciju u kojoj parlament ne donosi zakone, predsjednika ne bira narod, a sva je moć koncentrirana u rukama neizabranog diktatorskog komiteta, naprosto ne može biti opcija koju bismo mogli podržati – pa makar nam i pečeni pilići ulijetali u usta i makar ta superdržava pružala rajske uvjete razvoja (a s obzirom na neinventivnost svoje politike i ekonomije Unija takvo što, kako vidimo, baš i ne pruža).
10. — Od propagande do prijetnje: Europska je unija vrlo uporna u provođenju ciljeva koje je zacrtala.
Ne mora se ulaziti u sumnjive nedemokratske saveze kako bi se gospodarski poslovalo i trgovalo s drugim zemljama te sudjelovalo na stranim tržištima. Bismo li trebali ući u Uniju zbog prijetnje ekonomskom izolacijom ako to ne učinimo? Vrijedi razmisliti!
Europska je unija vrlo uporna u provođenju svojih ciljeva. Ne libi se stoga ni propagande prema najmlađima. Nije joj dovoljno subverzivno-propagandno djelovati na sve naprijed navedene načine, već u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske pribjegava metodama indoktrinacijsko-agitatorske djelatnosti čak i prema mališanima. Tako dječica pišu sastavke o Europi, rišu vodenim bojicama i pastelama svoju viziju Europe i slično.
Ipak se u svemu možda najviše ističe sramotna eurokolaboracionistička djelatnost nevladine udruge Gong. Unija potplatila je udrugu Gong kako bi ova za nju vršila bezočnu unijski fokusiranu političku indoktrinaciju školaraca kroz projekt “Europa u razredu” (preko 2 milijuna kuna). Udruga Gong je tijekom 2007. i 2008. održala u 157 srednjih škola ukupno 910 “radionica” u kojima je čak 24.000 školaraca podvrgnula jednostranoj proeuropskoj indoktrinaciji i propagandi.
Ipak, ni propaganda ne uspijeva uvijek. Pogledajmo, primjerice, što se dogodilo u Irskoj.
Irska je u procesu usvajanja Lisabonskog sporazuma bila vrlo značajan čimbenik, budući da se radi o jedinoj zemlji u kojoj je i za Lisabonski sporazum bio u skladu sa zakonom nužan referendum. Poltronske oligarhijske vrhuške u ostalim zemljama članicama lako su progurale „Ustav pod drugim imenom“ kroz parlamentarnu proceduru, ali se Irska pokazala kao prilično tvrd orah.
U lipnju 2008. Irci su na referendumu odbili Lisabonski sporazum i tako zapravo pokazali isti stav kao i Francuzi i Nizozemci 2005. kad su odbijali Ustav EU s kojim Lisabonski ugovor dijeli, po nekim procjenama, čak 96% sadržaja. No, u petak 2. listopada 2009. Irski je narod glasao za Lisabonski sporazum. Što se promijenilo u međuvremenu, zašto je došlo do promjene kod irskih glasača?
Ponajprije, umiješala se svemoćna Europska komisija i izvršila nezakonit utjecaj na Irski referendum, među ostalim i na način da je platila da se njen pamflet od 16 strana – vodič kroz Lisabonski ugovor – ubaci u nacionalne novine. Taj pamflet tiskali su u čak 1,1 milijun primjeraka, a trošak od 139.000 funta su, razumije se, podmirili porezni obveznici. Pamfletić je sadržavao tipičnu unijsku propagandu, kao na primjer: „Danas članice EU uživaju bogatstvo prednosti – slobodno tržište s valutom koja omogućava jednostavnije i efikasnije trgovanje, stvaranje milijuna radnih mjesta, poboljšanje prava radnika, slobodno kretanje ljudi i čišći okoliš“ itd. itd.
Unija se, dakako, pravdala da je pamflet bio namijenjen isključivo „informiranju“ irskog stanovništva. No, kao i obično, Unija je zapravo indoktrinaciju dovela do savršenstva, kao i financiranje te indoktrinacije od strane samih građana! Na takvo nezakonito trošenje novca europskih poreznih obveznika upozoravali su i mnogi irski političari, no sve je bilo uzalud.
Skupina „Europa za Irsku“ čak je – u dogovoru s Ryanairom, koji se također svrstao u žestoke promotore Europske unije – omogućila irskim državljanima nastanjenima u Bruxellesu (u velikom broju radilo se o irskim djelatnicima institucija Unije) besplatne letove za Dublin, ali pod uvjetom da pismeno zaprisegnu da će glasati za Lisabonski sporazum!
I to nije sve. Irski su glasači bili izloženi nezapamćenoj indoktrinacijskoj kampanji, prijetnjama i lažima. To je uključivalo i propagandu koja je trubila o tome kako će, u slučaju da glasa protiv Sporazuma, „irski narod sam sebe osuditi na ekonomsku izolaciju“. Također, zajedno s političarima u intenzivnu propagandnu kampanju uključile su se i mega-korporacije. Ryanair je tako potrošio čak pola milijuna eura na kampanju za Lisabonski sporazum, a Intel nekoliko stotina tisuća eura. Multimilijarderska farmaceutska kompanija Pfizer priprijetila Ircima da će „kapital odletjeti iz Irske“ budu li glasali protiv Sporazuma.
I građane Hrvatske nastoji se prijetećim tonom uvjeriti da će propasti bez europskog tržišta, da neće privući strane investicije, da će završiti u nekakvoj balkanskoj uniji i slično. Jeste li zamijetili pamflet Ministarstva vanjskih poslova s „informacijama“ o Europskoj uniji koji je nedavno ubačen u hrvatske novine? Unija, kako vidimo, posvuda koristi slične metode indoktrinacije. Bismo li trebali ući u Uniju samo zbog prijetnje ekonomskom izolacijom ako to ne učinimo?
Tu je i još jedan ćorak indoktrinacijsko-propagandne kampanje koja se vodi protiv građana Hrvatske. Nije, naime, točno da bi nas Unija spasila od opasnosti koje prijete ostanemo li „otok“ izvan formirajućih superdržava Novoga svjetskog poretka, a ni od naše navodno poslovične sklonosti k malverzacijama, neradu i korupciji. Kako i bi? Ona to nije u stanju, jer je i sama duboko premrežena korupcijom. Kao takva koruptivna država je i zamišljena. Neoliberalizam kao politika i nije ništa drugo nego pogodovanje korporatizmu kroz unijske institucije, a na štetu radnog i obespravljenog naroda.
Uostalom, kako smo već više puta naglašavali, rješavanje ekonomskih pitanja moguće je kvalitetnim gospodarskim i trgovinskim ugovorima sa zemljama Unije (pa i sa samom Unijom kao takvom), ali i drugim važnim partnerima. Ne mora se ulaziti u sumnjive federacije kako bi se gospodarski poslovalo i trgovalo s drugim zemljama te sudjelovalo na stranim tržištima. Upravo je problem u domaćim kvislinškim unionističkim vladama što – odrađujući svoje dionice u okviru nesmiljene propagandne kampanje za Uniju – činjenice prezentiraju na suprotan način, a učlanjivanje u navedenu federaciju kao jedinu mogućnost. Doista vrijedi razmisliti trebamo li se pridružiti ovakvoj uniji.
Pogrešno je raspravljati o tzv. „dobrim“ i „lošim“ stranama Europske unije. Nema tu nikakvih „dobrih strana“, jer ih one „loše“ evidentno posvema zasjenjuju. Kako se može naći išta dobra u nedemokratskoj federalnoj tehnokratskoj diktaturi? Nemojmo se zavaravati: u Europskoj uniji ima onoliko „dobrog“ koliko ga ima i u žličici šećera umiješanoj u kantu mišomora.
Izvor: europskaunija.yolasite.com
- 15:44 -
