Pregled posta

Duševni mir

Mi kroz EGO, kao kroz „šarene naočale“, primamo sve informacije o svijetu u kojem živimo i na osnovu toga gradimo svoj osobni Stav. Prema tome, jasno je da su i sve naše predstave o istini zasnovane na „lažima“, pa su i one (predstave), kao takve – lažne. …To je veoma slično situaciji kada prljavim rukama želimo da se napijemo kristalno čiste vode sa planinskoga izvora: svaki put kada šakama zagrabimo vodu i prinesemo ustima, mi ćemo zapravo uvijek okusiti samo prljavu i zagađenu vodu, i ništa drugo – ali naravno, ne krivicom vode i izvora, već razlog i odgovornost trebamo potražiti tamo gdje zaista i je: u nama – u vlastitoj nečistoći! I dokle god odbijamo osvijestiti činjenicu da je naša vlastita „Prljavština“ (a upravo EGO je taj koji nas drži u toj vrsti slijepila) odgovorna za iskrivljenu percepciju svijeta i stvarnosti, mi ćemo i bivati isključivo u tom svom EGO-kreiranom svijetu, a ne u onom jedinom istinskom i realnom.



Dakle, pošto ne znamo ni za što drugo osim „laži“ – jer živimo „u“ njima i „kroz“ njih (kroz EGO) – mi smo, razumljivo, i skloni tome da smatramo da je takva egzistencija jedina moguća i da je, sve u vezi sa tim, jedina i prava istina. Međutim, naše istinsko biće (Istina) uvijek dolazi do izražaja ako ne prije, ono – kada laži (te naše prividne i umišljene „istine“) dovedemo do vrhunca jedne od suprotnosti. Tada ona druga suprotnost počinje da privlači klatno sudbine i mi potom, doživljavamo sve posljedice svoje razdvojenosti od onog ne napetog stanja – „istinskog JA“! Naša najveća pogreška i zabluda je što mi ta razdvojena stanja (međusobno uvjetovane suprotnosti) ocjenjujemo i dijelimo na „pozitivna“ i „negativna“, te potom, uporno ulažemo napore na bijeg od „negativnih“ – ka okrilju „pozitivnih“ iskustava i impresija. Ali, pošto su to samo dvije međusobno-uvjetovane suprotnosti, koje se prirodno, vječito naizmjenično mijenjaju, mi smo takvim životnim stavom čvrsto pozicionirani unutar začaranog kruga iz koga nema izlaza. Ovo zaista nije teško shvatiti.

No; ma koliko to moglo nevjerojatno zvučati: Izlaza ipak – IMA. Ako shvatimo da je upravo EGO taj koji se nalazi u tom Krugu, i ako shvatimo da se mi sami grčevito držimo za njega dajući mu pogonsku energiju, onda nam postaje savršeno jasno da je potrebno (ali i apsolutno neophodno) samo da ga pustimo od sebe!

To je veoma slično primjeru vozača motocikla na tzv. „Zidu smrti“:

- Zamislimo ogromnu bačvu, bez gornjeg poklopca, čije se dno nalazi na zemlji. Ta „bačva“ služi za izvođenje akrobatske točke kružne vožnje motocikla (ili čak automobila) po unutrašnjoj strani njegove oplate, pri čemu centrifugalna sila usklađena sa odgovarajućom brzinom omogućava hrabrom vozaču da prkoseći zemljinoj teži ostvari svoju namjeru. Ta bačva se popularno naziva „Zid smrti“ – prije svega zato što i najmanja greška vozača, u smislu pada koncentracije, može biti fatalna po njega. Dakle, zamislimo sada jednu takvu bačvu – čija je jedna polovina od dna do vrha osvijetljena suncem, dok je druga u potpunom mraku i sjeni. Vozač motocikla izvodi svoju točku ciklične vožnje po zidu. Na nesreću, on ima urođeni neopisivi strah od tame! Tako, sjedeći na svom motociklu i držeći ručku za gas, on je „osuđen“, da pola kruga vozi po svjetlu a pola – po tami. Kada se nađe na mračnoj polovici zida on je prestrašen, nezadovoljan i nesretan, a kada se nađe na osvijetljenom djelu onda je opušten, zadovoljan i sretan, odnosno „srce mu je na mjestu“. I tako; on se vrti u krug, zapravo, bježeći od tame ka svjetlu – ali poslije svjetla ga opet, neminovno, čeka tama. Dok god sjedi na motoru i bježeći od tame dodaje gas, jasno nam je da on zapravo nikuda ne bježi – i ne može da pobjegne – jer čim izađe „iz“ tamne polovice, on započinje put „ka“ istoj! Njegov bijeg je besmislen, ali on toga nije svjestan jer je obuzet strahom od jedne suprotnosti (tame) i željom za drugom suprotnošću (svjetlom). Zbog tog straha i te želje, on pojačava gas ne bi li što prije pobjegao od jednog u okrilje drugog… – uporno dodaje gas a njegov um ga drži u iluziji da će uspeti da pobjegne.

Međutim, s vremenom, umor čini svoje i naš vozač počinje biti sve ravnodušniji i prema tami, i prema svjetlu. Tada polako počinje smanjivati brzinu i samim tim, prirodno, gravitacija ga počinje privlačiti ka zemlji gdje najzad može da se zaustavi i konačno spozna MIR. Zaustavljajući se, skidajući ruku sa ručice za gas i napuštajući motor, vozač izlazi iz bačve i odjednom, za divno čudo, uviđa da se našao na toliko sanjanom blaženom svjetlu – Suncem obasjane poljane!!! …Možete li zamisliti njegovu sreću, spokojstvo, ispunjenost i blaženstvo!?!

Objašnjenje ovog primjera je vjerojatno nepotrebno, ali da bi svima sve bilo savršeno jasno:

- „Bačva“ predstavlja svijet suprotnosti (Univerzum);

- „Motocikl“ predstavlja EGO („lažno JA“), za koji se vozeći ga, grčevito držimo nesvjesni zablude u kojoj se nalazimo;

- „Vozač“ smo mi (naša svijest);

- „Sunčeva svjetlost“ označava istinsku, autentičnu prirodu našeg bića, i zbog toga je „vozaču“ tako prijatno kada je na osvijetljenom području;

- „Tamna strana“ predstavlja „tamnu stranu“ naše vlastite bolove i strahove, sa kojima uglavnom uvijek pod svaku cijenu izbjegavamo suočavanje;

- „Kruženje motorom“ predstavlja našu uzaludnu životnu trku bijega od ne zadovoljstava i žudnje za zadovoljstvima; u širem smislu označava Samsaru (svijet ciklične egzistencije na „točku“ ponovnih rođenja i smrti), odnosno sam proces Reinkarnacije.

Kada breme EGA postane preteško (vozačev umor), tek tada je vozač spreman da ostvari istinsku svjesnost o uzaludnosti cjelokupne jurnjave – staložen uvid i svjesnost da nema nikakvog realnog razloga STRAHU i ŽELJI – i potpuno smiren (u Duševnom miru) privodi vožnju kraju (prestaje dodavati „gas“, odnosno hraniti EGO), odbacuje motocikl (odbacuje EGO i napušta svijet patnje – svet suprotnosti), i izlaskom iz bačve (Samorealizacija) spoznaje autentičnu blagodat Sunčevog prisustva (Apsolutnu Istinu i stanje Nirvane – vječnog vrhunskog Blaženstva)!

Činjenica da se mi još uvijek nalazimo tu gdje jesmo – unutar (ovog svog) svijeta suprotnosti, odnosno unutar sfere njegovog utjecaja – samo je pokazatelj toga da se još uvijek nalazimo unutar bačve i da se još uvijek držimo svog motora, kojem ovisno od stupnja (ne)svjesnosti o uzaludnosti i besmislenosti cjelokupne „jurnjave“, netko od nas daje jači a netko slabiji gas. Ta svjesnost nam je utoliko čistija i šira, ukoliko smo bliži stanju unutarnjeg (duševnog) mira – a to je duševno stanje „vozača zasićenog jurnjavom“.

„Duševni mir“ jest stanje potpune mentalne i emocionalne opuštenosti, „ispražnjenosti“, odnosno bolje reći rasterećenosti – bez želja i strahova koji nas drže u okovima EGA. Tek u tom stanju smo u mogućnosti da realno uvidimo vrijednost istinskih kvaliteta – kvaliteta koji karakteriziraju Apsolut, a to su: Mir, Red, Ne-napetost, Ne-razdvojenost, Ne-prianjanje, Ne-pristrasnost, itd. Takva svjesnost je ostvariva jedino iz Duševnog mira, jer u duhovnom svijetu važi jedan drevni, suštinski zakon koji glasi: ISTO PRIVLAČI ISTO. Dok god smo razdvojeni od tog stanja nismo u mogućnosti pristupa istinskim spoznajama. – Zbog toga je duševni (unutarnji) mir ključ od vrata koja razdvajaju svet suprotnosti i istinsko, apsolutno postojanje!

Najveća Moć koju posjedujemo je ono što nam se uopće ne čini kao moć, a to je – SLOBODNA VOLJA. Na osnovu nje, mi posjedujemo sposobnost da vršimo vlastiti IZBOR, a na osnovu kojeg i snosimo odgovarajuće posljedice. – Ako je naš izbor da „držimo gas“, snosit ćemo posljedice tog izbora i vrtjeti ćemo se u krugu patnje. Što je gas jači – to je vožnja ispunjenija tjeskobom, problemima i patnjom, jer je pojačan utjecaj suprotnosti na nas. Zbog toga je jedini, istinski ispravan izbor taj da postepeno, potpuno staloženo, „otpuštamo gas“ i samim time nadilazimo utjecaj ovog relativnog svijeta. To predstavlja naš izbor da ostvarimo – Duševni mir.

Kada smo u duševnom miru, tada EGO nema utjecaj na nas i tek tada možemo da pristupimo putu spoznaje suštinskih istina. Te spoznaje realiziramo putem duboke, suštinske kontemplacije, a kasnije i meditacije, pri svjesnosti koja nije opterećena zabludama, iluzijama i prošlošću.

Svaka naša aktivnost, „pozitivna“ ili „negativna“, koju vršimo van stanja duševnog mira, povlači za sobom odgovarajuću posljedicu! To je suština KARME – uzročno-posljedičnog Ustrojstva, na kome se temelji postojanje svega što je u stanju razdvojenosti od Suštine (Apsoluta). Na tom principu se temelji postojanje cjelokupnog Univerzuma – pojavnoga svijeta – kao i proces reinkarnacije, čiji fenomen egzistira samo zato da bi nam, iskustvom, bilo omogućeno da spoznamo svu iluzornost i lažnost ovoga sveta u kojem bivamo i za kojeg se čvrsto vezujemo, a koji je ništa drugo do posljedica razdvojenosti našeg vlastitog bića – posljedica robovanja EGU i iluzornoj percepciji. Tako, iz života u život mi snosimo posljedice svoje karme i samo je pitanje vremena kada će nam teret EGA postati nepodnošljiv, kada ćemo ostvariti svjesnost sveukupnosti svoje zablude i započeti svoj put svjesnog nadilaženja EGA – put spoznaje „istinskog JA“ (Apsolutne Istine).

Dok god je osoba razdvojena od duševnog mira ona podleže utjecaju jedne od dvije suprotnosti; točnije – podleže istovremeno objema, samo jednoj neposredno a drugoj posredno. Stanje duševnog mira – Neprianjanja – predstavlja apsolutnu ravnotežu između dvije suprotnosti. Pri takvoj, izvornoj, Ravnoteži objektivno ne postoji ni jedna suprotnost, i mi smo u savršenoj harmoniji. Čim smo razdvojeni od tog stanja, ravnoteža je narušena (jer je, automatski i uslijed ogromne privlačne sile, na sceni prianjanje jednoj od suprotnosti) i ustrojstvo akcija–reakcija momentalno počinje da djeluje!

Ljudi, oni manje upućeni, uglavnom smatraju da je „duševni mir“ isključivo ono stanje koje se postiže nekakvim dugotrajnim, nepomičnim, sjedenjem u položaju za meditaciju (najčešće tzv. „Lotosu“). – Između ostalog i to; ali samo ukoliko je ta „nepomičnost“ prirodan vanjski odraz stvarne preorijentacije usmjerenja uma sa razine vanjske „horizontale“ na meditativnu dubinu (iliti visinu) unutarnje „vertikale“. Međutim, sam duševni mir, kao stanje koje nije „Od ovoga sveta“(!), nije vezan niti za vrijeme, niti za prostor, pa samim tim ni za mjesto, iliti tjelesni položaj bilo kog duhovnog praktikanta; jer to superiorno Stanje nije svojstvo nijednog bića koje eventualno, „dopusti“ da se ono njime (kroz njega) izrazi, već ono predstavlja sam suštinski KVALITET, odnosno, upravo: manifestiranu Suštinu samoga „praktikanta“. Zato, budući da duševni mir jest ono što smo skloni okarakterizirati kao „meditativno stanje“, trebamo shvatiti da je on, odnosno meditacija, uistinu ostvariva svugdje i uvijek: dovoljno je (ali i nužno) samo da budemo ovdje i sada!

Prema tome; kada smo u meditaciji tada smo u duševnom miru, i obratno.

Izvor: apsolutnaistina.com

Post je objavljen 23.01.2012. u 17:41 sati.