nedjelja, 27.07.2008.

Zakoni i prava

Živimo u vremenu kada se zbog kombinacije riječi ZAKON, PRAVO i SLOBODA svakodnevno polemizira, pojedinci zbog tih riječi prosvjeduju, prave parade ili bivaju pretučeni, a društva se zbog njih ocjenjuju primitivnim ili naprednim, demokratskim.

Vodeći u forsiranju pojmova “ljudskih prava”, “slobode medija” i slično su razvijena zapadna društva u kojima su valjda sva “prava” i “slobode” na zavidnom nivou.
Da bi slabije razvijena društva bila primljena u razne ekonomske i druge saveze uz bok tim razvijenim “superdruštvima” često im se postavljaju uvjeti, najčešće vezani baš za već spomenuta “prava” i “slobode”. Tada ta slabije razvijena društva – KOPIRAJU zakone, “prava” i “slobode”. Bez pogovora, bez analize, bez razmišljanja, slijepo i podatno.

Da stvari i nisu baš tako sjajne pokazat će slijedećih nekoliko primjera, stvarnih, "unaprijeđenih" s malo mašte.

PRIMJER BR.1 - Matičarka iz Velike Britanije odbila je vjenčati gay par jer se to protivi njenom vjerskom stajalištu. Čak je i sud stao na njezinu stranu, uzevši u obzir njezino pravo na vjersko opredjeljenje.
Zamislite sad (npr.) da su u široj regiji u kojoj obitava spomenuti gay par svi matičari tvrdi vjernici, kršćani (za ovaj primjer najbolje – tvrdi katolici) i da ih nitko ne želi vjenčati, te oni moraju otputovati 500 km da bi se vjenčali. Recimo da je spomenuti par htio da njihovoj ceremoniji stupanja u brak bude nazočno 250 ljudi. Da bi se to realiziralo u novonastaloj situaciji naš gay par mora omogućiti transport za tih 250 ljudi. Ljudi kao ljudi neće baš biti oduševljeni dugotrajnim prijevozom autobusima ili slično. Dakle, potrebno je iznajmiti zrakoplov.
I, da ne duljim... Nisu li zajamčene vjerske slobode ovdje ozbiljno stale na put zajamčenom pravu na brak istospolnih parova? Nisu li ozbiljno diskriminirale spomenuti homoseksualni par?

PRIMJER BR.2 – Naš poznati tenisač Goran Ivanišević uhvaćen je prije nekoliko mjeseci od strane fotoreportera na javnom mjestu u situaciji koja je jasno ukazivala na njegovu bračnu nevjeru. No, u ovom slučaju od nevjere je važniji odnos fotoreportera i snimljenog para.
Izrazito nehuman odnos u kojem je fotoreporter lovac, a par lovina.
Lovina ste čim ste izašli iz vlastitog prostora. Željeli vi to ili ne, svaki fotoreporter vas može uznemiriti, opravdavajući svoj postupak slobodom medija.
Nije li to grozno? Izađeš na ulicu, a majmun trči za tobom s fotoaparatom u ruci i škljoca...
Možda nekome padne na pamet neko Pravo na neuznemiravanje. Da npr. uzdignuta ruka ispred lica znači “ne, hvala, ne želim da me fotografirate” i da se onda toga treba pridržavati...

Osim navedenog primjera, lovina ste i raznim anketarima koji vas zovu u bilo koje doba vašeg slobodnog vremena. Za očekivati je da će se u budućnosti pojaviti netko tko će o svemu tome malo više razmisliti u predlaganju zakona, te na taj način ozbiljno sukobiti neka do sad utvrđena prava i slobode.

PRIMJER BR. 3 – Talijanski sud oslobodio je deklariranog rastafarijanca optužbi za posjedovanje marihuane, opravdavajući oslobađajuću presudu njegovim vjerskim opredjeljenjem u kojem je uživanje marihuane “sveti” čin koji proćišćava duh (ili slično, da sad ne istražujem nebitne detalje). Rastafarijanac smije pušiti travu, ostali ne... Nije li i to diskriminacija?
Što ako se sada dogodi boom rastafarijanstva u Europi? Ajmo svi u Rastafarijance, da možemo nekažnjeno pušiti travu?



Što zapravo želim reći u ovom postu? Da su zakoni, prava i slobode nešto što je daleko od savršenstva, da su ljudi nesavršena bića koja će u svemu tome tražiti izgovore za mnoge nehumane i nemoralne akcije.

Smatram da ne postoje autoriteti koji će sastaviti zakone o pravima i slobodama a da oni automatski ne povrijeđuju neka druga prava i slobode i da ne ostavljaju prostora za ekstremne zlouporabe. Dakle, ama baš ništa ne bi trebalo slijepo kopirati ili prihvaćati bez pogovora.

Mi Hrvati smo, na žalost, takav narod. Zombiji. Prihvaćamo sve što nam se nameće. Do sad je sve to ipak bilo pozitivno, jer nas je dovelo do primjetno višeg stupnja demokracije. Ali, ne vjerujem da baš sve što nam nameću obavezno mora biti i dobro.