petak, 25.11.2005.

Ja i moj Mišo

OK, let's cut the bullshit...

Vrijeme je da upoznate mog Mišu.

Nekad davno nas dvojica smo jako dobro surađivali. Bili smo efikasan tandem i cure su nas voljele. Pogađate već? Mišo je moj mezimac. To mu ja tako tepam, inače se zove Milojko. Neki ga još zovu Đoka, neki Pijetao, neki penis a neki samo k***c... Hmda... NE VOLIM TO IME! Koristi se kao psovka. Ne možeš psovkom zvati tako divno stvorenje. To je uvreda za Mišu. I za seks. I za ljubav.

Stvarno smo bili dobar tandem. Nekad davno, kad sam više poštivao njegovu volju nego svoju...
Iako smo u početku dosta traljavo surađivali nije nam puno trebalo da se uigramo. Naše stranke su bile zadovoljne. Gotovo nikad smo pružili manje od tri servisna zahvata po izlasku na teren, od ta tri jedan je uvijek bio maratonski. Stranke nismo previše birali, imali smo jedan stalni višegodišnji ugovor s kratkim prekidima tijekom kojih smo se snalazili sitnim "fušarenjem".

Nakon prekida tog stalnog ugovora nas dvojica smo poremetili odnose. Nisam mu više htio dozvoliti da dominira. Nisam vjerovao u njegovu sposobnost donošenja pravih odluka. JA sam odlučio biti šef. Čini se da sam ga time jako uvrijedio.
Jer od toga dana naša suradnja je očajna.

Potpuno sam zapostavio odnose s njim pune dvije godine. Želio sam si naći novi ugovor, stranku za potpunu suradnju na zadovoljstvo svih uključenih. To jest... Nisam ju ni tražio, mislio sam da će ona pronaći mene.
"Ona prava".

Nije me pronašla. A Mišo... Rijetko smo komunicirali, djelovao je bolesno. Ili iznevjereno? Vidio sam da je vrag odnio šalu i odlučio ga ponovo uključiti u svoj život. Ali njegovo povjerenje nije bilo lako vratiti.
Nismo baš ni imali puno prilika za suradnju, stranke su bile rijetkost. Iako bi Mišo radio za svaku od njih, ja sam ipak tražio pravi ugovor. Ima već skoro godinu dana od zadnjeg konkretnijeg posla, tada smo se ja i Mišo ponovo upoznali u pravom svjetlu... Ili - skoro u pravom svjetlu. Jer ugovor je raskinut otprilike čim smo nas dvojica započeli pravu suradnju.

Sada... Hm... Sad je opet bolestan. Ponekad ga mazim i tetošim, ponekad ga izvedem malo u šetnju... I nađemo tako neku curu koja voli Mišu cmoknut, više od toga ni ne smijemo na tim kratkim izletima. Jer Mišo ne može obuć kabanicu pa se bojim da se ne prehladi. Ne, nemojte sad misliti da je Mišo gorostas, samo je malo podeblji s pogrešne strane, malo je čudno građen. A i nisam potpuno uvjeren da je dorastao zadatku. A cure... Srećom pa nas vole ljubit obojicu.

I tako. Tražimo pravi ugovor. Neki gdje ćemo obojica biti cijenjeni.

I da više ne bude šefa među nama jer smo oduvijek htjeli biti ravnopravni.

Da moj Mišo trči. I da ga Mace vide. Poslije će biti kasno.

Tako barem pjesma kaže.