subota, 19.11.2005.

Mržnja i naci-bla-bla part2

Kao što rekoh u početku... Može čovjek biti baš kompleksno biće. Ponekad i zbrkano. Iliti - nije sve uvijek crno ili bijelo. Čak naprotiv, često je sivo.

I moje govno smrdi. Naravno.

Pa iako se ne slažem s bilo kakvom mržnjom, dugogodišnje okruženje mi ne da da se potpuno riješim takvih ograničenja. Živim u primitivnoj sredini. Okružen sam primitivcima, mrziteljima. Rezultat toga jest npr. da se "štrecnem" kad čujem ekavicu.
I nema to veze s tim što sam branitelj, dragovoljac i invalid. Jer sam se štrecao na to i prije rata. A nikad zapravo mrzio.

Razlike. Ono nešto drugačije.

Ima tu baš raznih razmišljanja. Kad pogledam na to kako roditelji odgajaju djecu da se ne miješaju s "onim drugima" pada mi na pamet pitanje nije li možda pametnije držati se SVOGA. Jer se ne radi samo o meni.
Ne primjer... Oženim "onu drugu". Srpkinju, muslimanku... I jako nam je dobro skupa. Ali jednoga dana ponovo zarati (a toga će na ovim područjima biti uvijek, jer tako odgajamo djecu, u pravilu svakih 30-50 godina) i moja djeca moraju birati stranu. A nigdje ih ne prihvaćaju u potpunosti...

U JNA nisam bio dobar jer sam Hrvat (po ocu), u domovinskom ratu nisam bio dobar jer su smatrali da se možda gleda i po majci. Koja je Srpkinja. Dakle, nigdje ne pripadam. Ja sam građanin svijeta. Htio - ne htio, što ću... Moram tako. Možda se tako i izjasnim. Jer nikad nisam bio dovoljno HRVAT. Nisu mi dali.

I sad, kad bi Srpkinja bila baš ONA PRAVA koju se traži, ja bih razmislio o tome. Ozbiljno razmislio. Barem pola sata.
I pljunuo na vlastiti primitivizam.