1000 čudesnih stvari

Sunce u retrovizoru
Ponekad se vozim, bude već kasno poslijepodne, dan bude predug, ili pretežak ili prebolan ili jednostavno pre nešto, dan kao današnji recimo, i vozim se umorna, nervozna, nikakva, kopam po radiju jer me nervira glazba, vrtim stanice, gledam oko sebe i pokušavam pobijediti potrebu da se okrenem i vratim kući, a onda se - ponekad, ako imam sreće - u retrovizoru ukaže sunce koje zalazi, ukaže se nebo koje je crveno, crvenije od crvenog, i uhvatim se kako gledam u to nebo u retrovizoru, gotovo nesvjesna činjenice da vozim, da sam u prometu, među ljudima, da imam cilj i odredište, da nekamo idem, nego samo promatram to sunce i ponekad, kao danas, osjetim da duboko iz mene ključaju suze.

Ne znam zašto me pogodi toliko to sunce koje se ukazuje u retrovizoru, zašto me dodirne više nego kad ga ugledam, jednako lijepo, pred sobom. Možda zato što nekako djeluje prošlo, kao da me podsjeća na lijepe dane koji su prošli, na nešto što ostavljam za sobom. A to je uvijek nekako gorko-slatko, kao okus soli na koži u ljeto predvečerje, kao okus soli i miris vjetra, i žamor mora pod nogama.