1000 čudesnih stvari

Nepoznati okusi
Zagrebu zamjeram mnogo toga. Zamjeram mu skučene vidike, zamjeram mu prevladavajuću malograđanštinu, zamjeram mu povijanje glave pred većima i jačima, zamjeram mu servilnost i licemjerje, zamjeram mu mirenje sa sudbinom. Ali ako išta, onda mu najviše zamjeram nedostatak znatiželje. Vidim taj manjak propitikivanja u mnogo situacija, ali konkretno sada mislim na jednu: ograničeno istraživanje okusa.
Zato je jedna od prvih stvari koje činim u nepoznatim gradovima srčano istraživanje restorana, što orijentalnijeg i nepoznatijeg, to bolje. Znam, znam, kulinarske je avanture ionako najbolje pokretati u zemlji podrijetla, ali trenutno je mnogo jednostavnije zaroniti u dostupnu varijaciju. Jučer sam, primjerice, sasvim slučajno nabasala na iranski restoran. Simpatični konobar nije znao previše engleskog, ja ne znam njemački, ali svejedno sam uspjela naručiti nešto pod nazivom andana kabab, što je nešto poput šiš ćevapa, ali ljuto. Okej, toliko sam i pretpostavila iz naziva "kabab", ali nisam pretpostavila da će mesne rolice plivati na moru basmati riže sa šafranom i maslacem te malo ribane mrkve. Nisam pretpostavila niti da ću uz jelo dobiti dvije velike zdjele salate. Jedna je jednostavna: rajčica i zelena salata, ali druga... prepuna zdjelica zelenih trava koje sam na prvi pogled ocijenila kao rikolu, na posteljici od luka i rotkvi. Ali nije bila rikola. Dešifrirala sam metvicu, lavandu, timijan i rikolu. Ali bilo je tu još biljaka koje nisam uspjela razotkriti a moji domaćini nisu mi znali pomoći. "Good?", pitao me konobar. Kimnula sam, a on se nasmijao. "Then good!", gestom mi je poručio da što zaboga zabadam nos u detalje? Jel mi fino, je, što me sad briga kakve su to neobične biljke unutra?

Hodajući nepoznatim bečkim ulicama (jer sam se, naravno, izgubila), pokušavala sam dešifrirati okuse. Jesu li se uklapali? Jesu. Još sam satima poslije imala osjećaj svježine u ustima. Ali što sam jela? Došlo mi je gotovo da se vratim do restorana - ako ga ikako uspijem naći - i naručim nešto drugo, samo da vidim što ću ovoga puta dobiti na tanjuru.

Nisam neki gastronom. Znam što mi je fino, a što nije, relativno pristojno znam kuhati, ali ništa za mene nije tako ludo, uzbudljivo, tako ... sada ovdje zamislite Lizu Minelli u Cabaretu kako trči prema pozornici, ljuljajući bokove i ramena i zvižduće... u nedostatku boljeg opisa, kao otkrivanje novih okusa, prekapanje po jelovniku i ponekad, kad me puste, a često me puste, zavirivanje u kuhinju. Začini, mirodije, kombinacije, ideje... dajte da probam novo, da mi se na nekoj drugačijoj razini otvore osjetila!

A jazz musician can improvise based on his knowledge of music. He understands how things go together. For a chef, once you have that basis, that's when cuisine is truly exciting.