srijeda, 14.07.2010.
Čudesna stvar #34 - Grmljavina
 Grmljavina Vozila sam se jučer prema zapadu i gledala kako gromovi paraju nebo iznad Zagreba. Dok sam bila dijete, promatrala sam kako oluja dolazi s mora, kako se kovitlaju crni oblaci i mračni nebo, a more postaje tamno zelene boje. I gledala sam kako ljudi trče uz obalu, zatvaraju šalaporke (ili škune), kako vuku brodove na obalu, sakupljaju rublje s konopa... Gledala sam kako napreduje, malo po malo, kako tutnji u daljini, bjesni, ljuti se, divlja. I obično bi nestalo struje, zamračilo bi se sve i mogao si samo viriti kroz procijepe na šalaporkama i gledati kako gromovi tuku u more, u borove, u obalu. A kada sve prođe, nebo bljesne najčišćom plavom bojom koju možeš zamisliti i more se razbistri i zrak nekako miriše po čistoći, po soli, po borovima. I znam ja danas zašto nastaje grmljavina. Znam što je munja, znam čak izračunati koliko je daleko grom, sve razumijem. Ali dok gledam te gromove kako bijesno tuku posvuda, ne mogu a da se ne sjetim Thora i Zeusa i Ilije Gromovnika i drugih likova koji su kovali te gromove i munje, jer ako u ičemu ima nešto čudesno, bajkovito i predivno, a onda to ima u gromovima.  |
