1000 čudesnih stvari

Prijatelji koji se raduju s tobom
Malo sam se, priznajem, spetljala s ovim naslovom. Ali objasnit ću.
Čitav sam život rasla s uvjerenjem da su pravi prijatelji samo oni koji su uz tebe kad je teško. Kako i ne bih - literatura, glazba i narodna mudrost govore o prijateljima koji se iskazuju na muci i u problemima.
Ali nekako mislim da to nije mjera prijateljstva.
Zapravo, mislim da je lako biti prijatelj kada je nekome teško: većina nas možda provodi život u sivoj zoni ljudskosti i dobrote, klizeći iz sjajnih djela u ravnodušnost ili manje sjajne, no svejedno ljudske pogreške, ali većina nas će spremno uskočiti i pomoći - pod uvjetom da može. To je ono ljudsko u nama, ona neka temeljna, iskonska struna koja se javlja svaki puta kad je tuđa nevolja dotakne.
Kad mi je bilo najteže, oko mene je bilo najviše ljudi. Ponekad mislim da su te intimne nesreće nešto poput sudara na cesti: uvijek oko sudara vidiš gomilu ljudi koji stoje i gledaju - tek mali broj nešto korisno i čini. Tako i s osobnim udesima, nesrećama i brodolomima: mnogi su stajali uz mene, većinom mislim fascinirani mojom sposobnošću da letim iz nevolje u nevolju.

Mjera prijateljstva ipak je osjećaj kada sjediš s nekim u neki posve običan dan, evo, recimo u utorak ili četvrtak, neki posve običan i inače nezanimljiv dan. U tvom se životu nije dogodilo ništa dramatično, suludo niti teško (za promjenu), u životu tog nekog također nema teških potresa i turbulencija i sjedite, pričate, smijete se u običnom danu, na običnoj kavi, u običan utorak.
Mjera prijateljstva mogućnost je da nekome preneseš svoj smijeh, svoju radost, svoju strast, svoje uzbuđenje - jer suze ionako same nađu put do tuđe nutrine.
Nikada mi nije manjkalo ljudi koji će stati pored mene kad sam tužna. Manjkalo je, doduše, ljudi koji će tu tugu razumijeti na nekoj dubljoj razini i manjkalo je ljudi s kojima sam ja dovoljno ja da ne pokušavam sakriti koliko duboko boli, ali najviše je manjkalo onih koji će iz petnih žila navijati za mene čak i kada krenem onamo kamo se njima ne ide.
A budući da znam kako je biti bez njih - takvih ljudi - osjećam samo najdublju zahvalnost za to što sada postoje.