petak, 11.06.2010.
Čudesna stvar #24 - Krijesnice
 Krijesnice Imam jedno sjećanje iz djetinjstva. Kad sam bila mala, moji su roditelji često putovali s nama. Nisu to bili neki izleti - više su oni imali društvo s kojim su se viđali po vikendicama i izletištima, a to je društvo imalo djecu koja je bila otprilike naših - mojih i bratovih - godina pa nam je bilo zabavno. Često smo putovali noću - tulum bi se otegao do kasno, a mame su rijetko odlučivale prekidati dječje rutine pa smo morali spavati u svojim krevetima. Jednom smo se vraćali iz neke od tih vikendica, brat je spavao na stražnjem sjedištu, a ja sam se naslonila o prozor i gledala u mrak. I danas volim tako putovati: pustim da me voze, oslonim glavu o prozor i promatram svijet kako juri pored mene, zelen, smeđ, plav, žut, ubrzan i zamrljan, nestvarno istrzan kao kakva slika stvarnosti, a ne kao stvarnost sama. Taj smo se put vozili sporednim cestama, bez ikakve ulične rasvjete i odjednom je svuda oko nas bio roj malih zelenkastih svjetala koja su jurila pored nas, zabijala se u stakla, svijetlila u okolnim livadama. Gledala sam ih začuđeno - kao da sam ušetala u bajku, u neku rusku bajku jer ruske bajke obično imaju neki blue twist, neku neizrečenu tugu, nešto što teško sjedi nad svime jer skoro je roj nestao i cesta je postala samo komad srebrnkaste pruge premrežen crvenkastim odsjajima stupića sa strane. Večeras sam ponovno vidjela krijesnicu. Jednu - prvu ovogodišnju. Sakrila se u travi i svijetlila - gotovo je nisam primijetila. Kažu mi da ih budu rojevi - jedva čekam.  |
