Osjećaj kad znaš da si vidio pravu ljepotu
Bila sam jednom, davno, u Veneciji. Bila je zima, mirno vrijeme izvan karnevala. Moje se vrijeme u Veneciji već bližilo kraju, vozili smo se u jednom od onih vaporetta i odjednom je sunce upalo u lagunu, obojalo je ljubičasto, purpurno, zlatno, bakreno, i čitav je taj starinski, konzervirani grad odjednom živnuo, obojan, nasmijan, dotjeran.
Kako to opisati? Možda, "Nekoć davno, postojao je grad i taj je grad jedne obične zimske večeri ugostio milijun boja. Došle su nenadano, razmilile se po zgradama i zavukle se u ovratnike prolaznika..."
Uvijek je isti osjećaj kad vidiš pravu ljepotu, neovisno o tome jesi li vidio zalazak sunca koji jednostavno moraš stati i pogledati, čudesnu plavu boju nečijih očiju, fotografiju, film ili potopljenu barku u zelenom jezeru... osjećaj da bi i ti morao biti veći, bolji, jasniji jer sve manje od toga jednostavno neće biti dovoljno dobro i slika će ostati mutna i nekako ćeš - misliš to, iako znaš da nećeš -
naštetiti toj ljepoti.
Jednom sam vidjela fotografije trenutak, doslovno trenutak prije jedne velike katastrofe. I mislila sam, gledajući te slike smrti - jer smrt je uslijedila, neminovno, golema, plava, teška i vodena smrt - kako i u smrti ima puno ljepote.