1000 čudesnih stvari

Neugodnjaci
Ništa, ništa na svijetu nije tako dobro kao "sjećaš se kad smo onda...", nakon čega slijedi opis nekog suludog događaja, neka priča koja bi, da se kojom srećom prenosi na filmsko platno, nosila oznaku R, ili barem "explicit lyrics". Ništa, ništa nije tako dobro kao oni trenuci koji krenu krivo, ali krenu krivo na neki dobar i ispravan način i ništa ne može biti "pravlje" od tog kretanja krivo, jer to kretanje krivo završi smijehom, smijehom koji ječi i zvoni, i od kojeg te boli trbuh i od kojeg te boli vilica. Ništa na svijetu nije tako dobro kao prisjećanje na gluposti, na bespotrebne i beskorisne stvari, na ona iskustva "bez kojih smo mogli", samo što nismo, jer se baš te gluposti, te besmislene sitnice, ta upadanja u nevolje koja su samo nama slična ne mogu zamijeniti ničim - niti bi trebala.
Najljepše uspomene koje imam s ljudima koje volim nikada nisu iskrojene na onim urednim, pristojnim kavama na kojima veselo čavrljamo i gledamo nebo i razmjenjujemo informacije o sebi. Najtoplije i najnježnije uspomene one su koje počinju s "sjećaš se kad smo bili...", a nastavljaju se sa smijehom, sa salvama smijeha, s kanonadama smijeha i veselja, s prepričavanjem gluposti, pijanki, gubljenja, traženja, nalaženja, neugodnosti, svega onoga što bismo prisebni i trijezni pokušali izbjeći, ali srećom postoje neki anđeli nelagode, neka mala blesava bića, neki Pukovi koji kao u onoj komediji, pokvare gdje je dobro, a popravljaju gdje nevalja i tjeraju da od sebe radimo magarce i bene i budale, da se kreveljmo i budemo blesavi pa da onda pričamo jedni drugima priče o tome kako smo ovo i kako smo ono i smijemo se, smijemo se najglasnije što možemo, i u tom se smijehu naš život odjednom zgušnjava i odjednom se čini kao da smo tu s nekim razlogom i kao da će sve ipak jednom biti dobro.