srijeda, 05.05.2010.
Čudesna stvar #2 - Kiša
Kiša
Klizi niz prozore, lupka po krovu, stvara lokvice, čini da zrak miriše onako čisto, oštro... imaš osjećaj da ćeš udahnuti i dahom povući dio svemira. Kiša usred šume? Nekako se prišulja: ne čuješ lupkanje, nego šumorenje lišća i grana, kao da se oko tebe šulja neka nevidljiva šumska vojska, kao da te prate duhovi narodnih priča i legendi, kao da šuma živi i diše uz tebe... A tek miris kiše u šumi! Miriše kao sloboda, miriše kao avantura, miriše kao mir. A kiša na moru? Kada se stušti pljusak, kada te operu moćne kišne kapi, kada te povuku sa sobom i spoje se s morem i imaš osjećaj kao da je sve jedno, i more i kiša i tlo ispod tebe i voda oko tebe, i sve je slano i toplo i oštro povremeno i slobodno. Najljepša uspomena iz djetinjstva beskrajna su putovanja starim stojadinom i promatranje kišnih kapi kako klize niz prozorsko staklo, kako klize i spajaju se u čudnovate oblike, kako iscrtavaju svoje putanje, i dobivaju brzinu kada pokupe druge kišne kapi... Kiša za mene miriši kao doma, kao kuća, kao moj krevet, kao moja ljubav koja mi se prikrada s leđa i ljubi me u vrat, visoko u vrat, tamo gdje počinje kosa.  |
