666999

srijeda, 15.07.2009.

šta čit'o - 'od'o

- 23:30 - samo ti piši (5) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 25.06.2007.

padobranski post

"..da ti za rođendan ispiše sonet na komšijskom zidu.."

Image Hosted by ImageShack.us



e pa sretan ti rođendan, još malo pa da te upišemo u Osnovnu, hehe

neću mnogo da trućam, dosta ti što inače slušaš moje koještarije :)

al poklanjam ti,za početak, jedan specijalan rodjendanski koktel po mom receptu!!





Recept za koktel "Ponoćno sunce"


Usuti nebo u sebe stakleno,

iscediti sunce, kapi dve, tri,

dodati penušavu mesečinu

i gorčinu noći kada vri.


Posuti gusti prah sumraka,

prstohvat smrvljenih zvezda,

med što kaplje sa oblaka

i koru lunarnog gnezda.




Dodati kockice ledenog svemira,

aromu trava i pokisle prašine,

sočne kriške jutarnjih nemira

i mlaz večernje modrine.




Procediti kroz paučinu sna.

Promešati zgusnutim pogledom.

Žmureći iskapiti sve do dna.



kling kling
ŽIVELI!

sad ono, ako insistiraš na konkretnijem, mogu ti doturiti malo užičke rakije, kajmak, proju i kobasicanjaminjami


Maljutak s padobranom:)


- 00:01 - samo ti piši (31) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 08.01.2007.

kad sam spazio cigane...

mrzovoljno promatram pristiglu sms poruku. ma znam ja, prosinac je Mjesec Domjenaka i tu se ništa ne može, ali zar baš moram…
sutra si na poslovnom rucku od 15 pa do ko zna…
znam te ručkove. kao dogovoreni sex. znaš kada počinje, ali ne i kakav će biti ni koliko će trajati.
dobro, rekoh sebi, kad je već tako odričem se komocije vlastitog prijevoza i pogodnost odlaska 'KadMiDopizdi' mijenjam za DionizijevNektar… ma tko još pijan nije život odobij'o?
Birtija Na Kraju Svijeta. vijeće staraca uniformirano u siva odjela, bijele košulje i demode kravate okupirale su desetak spojenih stolova. atmosfera ko na karminama. a onda je iz susjedne prostorije zasvirala violina. četiri uvezena cigana, violina, armunika, gitara i kontrabas popunili su prazninu u kutu kod vrata. do prve su stanke manje/više (ne)uspješno pronalazili akorde tamburaških hitova s ove i s one strane Lijepe Plave Rijeke. kada su nakon popijenog pića nastavili u istom tonu povukao sam violinistu za rukav i glasno zavapio:
- pa dobro, znate li vi neku cigansku pjesmu!
- a šta bi da sviramo gazda…?
- počni sa Đelem, Đelem, završi sa Ćaje Šukarije, a sve ono između neka bude tvoj izbor.
- i hoću cijelu Đelem, Đelem, nemoj da mi odsviraš samo strofu-dvije…
i gurnuh kao poticaj Mažuranića među strune.
i zasvirala je violina kao sibirski vjetar. na momente blago, ljuljuškajući note kao pahulje snijega nad beskrajnom bjelinom tajge, a onda odjednom, gotovo iznenada, zacvili kao olujni sjeverac i zaigrane snježne pahulje, kao krhotine stakla, zabada pod kožu lica ledeći obrve, trepavice, kosu…

đelem, đelem lungome dromenca
maladilem bahtale romenca,
ej romale katar tume aven?
e carenca bukhale čavohenca

a a romale, a a čavale
a a romale, a aj čavale


napravivši pauzu nakon odsvirane narudžbe stari mi se violinista Mile (a zašto se ne bi tako zvao) nagnuo preko ramena
- di si gazda naučio sve te ciganjske pesme?
- u školi, Cigo, u školi…

u šestom osnovne u razred je stigao Ganci Nikola. sitnog rasta, crne kose, tamnih dlačica ispod nosa… pomalo prestario za razred u koji su ga ubacili. učenje mu nije bila jača strana i po dobrom starom običaju razrednica ga je dodijelila boljem učeniku na skrb – meni.
Ganci je svirao harmoniku u obiteljskom orkestru. dva starija brata, on i sestra. u sedmom je svirao na seoskim proslavama, a u osmom, vikendima, po birtijama i svatovima. on je u mojoj školi učio matematiku, fiziku i kemiju, a ja u njegovoj ciganske pjesme i sočne psovke. i tako smo, u čudnoj simbiozi Sina Jedinca i Muzikanta, otaljigali osmoljetku i svako je krenuo svojim putem.

negdje na prvoj godini faksa (iza mene su ostali vojnički dani, a ispred širom otvorena vrata svijeta) zatekao sam se u jednoj Čardi na obali Rijeke. rođendanska proslava ili tako nešto. dimljena vješalica, ljuta pljeskavica, ćevapi i tek sazrela graševina. 'orkestar' Cigana svojski se trudio izborom pjesama poticati goste na nove runde. netko je iz društva naruči pjesmu (niiisaaaam!) i violinist, omalen mršavi brko sa nakrivljenim tamno sivim šeširom, je prošetao kroz zadimljenu prostoriju do našeg stola. Lepi Cane, Nikolin otac. nadimak je dobio po nekom liku iz crno-bijele televizijske serije. prepoznao me je. ne moram reći da sam, zbog osnovnoškolskih zasluga, te večeri bio privilegiran gost.
i još mnogo večeri nakon toga, za starog druga Nikole Gancija, spretni su prsti Lepog Caneta iz stare smeđe violine izvlačili ponekad vesele, a ponekad tužne, tonove jedne nestale čergarske priče...

Grozdana me naučila prva slova, Ljerka ljubavi prema poeziji, Ganci Nikola ciganske psovke, a Lepi Cane...
Lepi me Cane naučio gdje pritajeno, kao lavica u visokoj travi, spava Duša.




- jel pomaže Nikola, pošalje li koju paru?
- ... i sine, di si ti vidio da mala tica rani veliku ticu!...


- 01:14 - samo ti piši (29) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 25.12.2006.

mogao bih, ali neću...


mogao bih sada, na ovom mjestu, svima vama, koji pohodite ovo moje utočište od surove realnosti, koji u mom virtualnom svijetu pronalazite djelić svog virtualnog svijeta, koji u mom Zlu vidite Naopako i koji moje Naopako branite od Zla, napisati poneke Božićne želje.
ali neću.
neću tako.
svima vama, koji navraćate redovito ili ste ovamo samo ponekad zalutali, u ovaj ću sitni sat zakucati na vrata vašeg bloga i čestitku vam uručiti osobno.



- 01:41 - samo ti piši (31) - nek' printer piše - #

utorak, 12.12.2006.

narudžba


nikada nisam mislio da ću napisati post po narudžbi.
nikad ne reci nikad.
u jednom sam mailu, jednom držesnom biću, spomenuo noćenje u stočnom vagonu na trećem a kolosjeku zagrebačkog kolodvora.
- kad budeš primao muzičke želje ima da napišeš post o tome...
vaj not. ponjelo me predprazničko raspoloženje...
a možda i započnem pisati po narudžbi. ko alka vujica.

tog sam toplog rujanskog jutra, nakon cjelonoćnog tuluma uz roštilj i neko crno vino Suvarak (što je podlo, slatkastim okusom, porazbacao po krevetima i kaučima, foteljama i podovima, nas pijance pripravnike) upravo napravio prijavak brižnoj strini. moji su starci, naime, već nekoliko dana posječivali udaljenu rodbinu podno planine što imaše svoju Vilu i mojoj su malenkosti ostavili tri obroka u frižideru i naputak da se, kad zagusti, slobodno javim strini. volim te Dinaride, brinu se o djeci rodbine kao da su nihova.
noć je, velim, bila pijana i pomalo tužna. ja sam gledao Nju, a ona u nekog slindravca koji je cijelu noć prebirao po gitari...
valjda su tako bile promješane karte u toj čudnoj partiji teško shvatljivoj za kibicere. velike partije uvijek odnose samo dobri bleferi.
na zabačenom peronu lokomotiva je kačila teretne vagone i piskavi zvižduk otpravnika u crvenoj kapici jednu je pubertetsku misao u trenutku pretvorila u stvarnost.
uskočio sam.
volio bih da je priča, koja je poslije kružila društvom, bila istinita. volio bih kad bih mogao napisati da sam na ovaj put u nepoznato krenuo zbog Nje. zvučalo bi onako, nekako – trijunfalnije.
kompozicija se vukla sporo kao puž. vagon je bio crn od uglja. zrak je smrdio na dizel iz lokomotive. vjetrić je nebom tjerao bijele oblake kao čobanin stado ovaca preko beskraja plave livade. drveće je, kao u dječijoj igri, virkalo kroz prozorčić vagona. a ja?
ja sam bio sretan ko nova godina.
zagrebački kolodvor, kolosjek tri a i stočni vagon. dan se, kao u mađioničarskom triku, preljevao u sumrak. prljava slama u kutu vagona mirisala je na svježe presvučenu postelju. voda iz pipe natočena u praznu staklenu bocu Žuje i kolodvorski sendvič od frtalj kruha i salame podriguše. zvijezde su se, pod budnim okom mjeseca, igrale skrivača s oblacima. prekriven uzbuđenjem, kao šarenom dekicom, tonuo sam u san.
sreća prati hrabre i lude. rasplet kao iz nekog pustolovnog filma.
povratak u poštanskom vagonu. zahvala debelom brki na samilosti nad izgubljenom mladom dušom. poslijednja postaja - kolodvor na granici. široka rijeka i metalna grdosija mosta što, kao gimnastičar na ručama, grli obale. tridesetak kilometara do Grada u kabini čazmatransovog kamiona promicalo je u sječanju.
buljooki je Bandar ovaj mladelački pothvat, u hipu smišljen u mamurnoj glavi nalik na halloween bundevu, romantično pripisao neuzvračenoj ljubavi. nisam ga demantirao. a i zašto bi. ta ovakvom sam pričom više dobijao nego gubio.

noćenje u stočnom vagonu na trećem a kolosjeku zagrebačkog kolodvora više nikad nisam ponovio. od ove su mi avanture ostala sam lijepa sjećanja, ljubav prema vlakovima i navika da, kad osjetim da me guši skučenost prostora, jednostavno nekamo pobjegnem.


- 11:39 - samo ti piši (26) - nek' printer piše - #

utorak, 05.12.2006.

hotelska droca


početak je kraja godine i posao se lijepi za mene kao asevi za prste kartaškog prevaranta. jasno mi je da nisam plaćen da bih dolazio na radno mjesto nego da radim, ali desetak sati na dan... halo, gospodo, za 3 puta 8 radnici su se izborili još početkom prošlog stoljeća! no, što je tu je.
unazad mjesec dana novi su projekti Firme u kojoj radim uhvatili pristojan ritam od dva u tjednu. postaje mi sve teže paralelno razmišljati o televizijskoj reklami za film, odjeći za hostese i pokroviteljstvom nad Udrugom za zaštitu žaba krastača u seoskim kanalima.
neki dan sam, potpuno iscrpljen, stigao pred zgradu Mog Svjetla U Tmini. nebesko je sito propuštalo jednoličnu, monotonu, hladnu kišu. stajao sam pred zgradom i kroz armirano betonski zid obložen žutom fasadnom ciglom, kao Supermen x-pogledom, promatrao prazan topli krevet njene sobe.
poljubac na ulazu, bacanje u vertikalu i...
nije ni završila s pitanjem "što si radio danas?" a ja sam već zaplovio starim drvenim jedrenjakom u Zemlju Snova. u dalekoj zemlji Hama zli je čarobnjak Eras (nalikovao je mom Šefu kao da su blizanci) upravo vršio teror nad Pokornima. vilenjaci s planine Gor kovali su oružije za konačnu bitku, a Vile su od morske pjene tkale odore za vojnike Slobode. u maglovito jutro zatrubiše trublja, zaržu konji, zakloparaju bojna kola i zaori se urlik Pokornih pračen zveketom vilinskih sablji. bojni pokliči i hropci umirućih i iznakažena tjelesa na crvenoj prosjeci. i zvuk poznate pjesme u daljini...
iz sna me probudila himna koja je označavala kraj televizijskog programa. lagano sam joj glavu s ramena spustio na jastuk i poljubio ju za laku noć.
probudila se.
- ideš?
- idem, lutko.
- ti kao da si došao u hotel. dođeš, legneš, odspavaš jednu rundu i odeš.
- : (
- znaš, sutra ću se napadno našminkati i izazovno obući, ko hotelska droca. možda bude nešta na brzinu...

znam. ovdje sam trebao izgovoriti onu poznatu rečenicu iz plačipičkastih filmova: "nadoknadit ću ti to, ljubavi..."
ali nisam.
znam da ona zna da ja plaćam svoje dugove. sječanj je ionako, u mom kalendaru poslovnih obaveza, mrtav mjesec i već smišljam kako pretvoriti jedan produženi vikend u Oazu Mira. i čemu onda, jednom rečenicom, koja više nalikuje na predizbornu retoriku nego iskreno kajanje Pobožnog pred licem Jahve, kvariti iznenađenje koje slijedi.
i zato.
samo sam se nasmješio na odlasku kako bih pokazao da sam ovaj dijalog shvatio kao šalu.


- 18:48 - samo ti piši (12) - nek' printer piše - #

četvrtak, 30.11.2006.

dan republike

vraćam se danas predvečer kući. magla se već tri dana ne diže ili ne spušta (kako god). cesta nalik hororu iz njemih crno-bijelih filmova. dvorište u mraku. pas lavežom pozdravlja gospodara (ili se buni što ga već dva tjedna nisam pristojno prošetao).
- danas je za ručak musaka bez mesa.
- pa, dobro, stara, zar na praznik ručak bez mesa?
- kakav praznik?
- e, majko moja, brzo si ti zaboravila največi praznik naroda i narodnosti....


danas je Dan Republike

slika 1.
veče uoči praznika roditelji me dovoze k baki i djedu. ležaj od grubog sukna napunjen kukuruznom komušinom, jastuk u izvezenoj bijeloj navlaci i perina od iščijanog gušćeg perija. masivni drveni krevet u svjetlo plavo okrečenoj sobi s tamnoplavim motivima ruža izvučenim gumenim valjkom s uzorkom. i zidana peć, naložena samo za tu prigodu. sutrašnji će praznik glavom platiti četiri svinje iz svinjca na kraju dugačkog dvorišta.
jutarnje buđenje na friško pečenu đigericu posutu sa sitno isjeckanim bijelim lukom i topli čaj od šipka s puno ruma (kriomice sam mijenjao svoj 'prazni' čaj za onaj 'mornarski'). a onda, jurnjava za napuhanim svinjskim mjehurom po blatnom dvorištu, sortiranje toplog mesa po drvenim koritima i kacama i prvi komadi mesa nanizani na tanku granu bagrema što se polako peku na vartri kotlenjača.
i večera, negdje oko devet, kokošija juha s domaćim rezancima, kuhano meso sa sosom od kopra i paradajiza, pečena kobacica, krmenadla iz rerne i nezaobilazna sarma. ušuškan pod perinom slušam kako, pred ponoć, tamburaši, već pripiti od svirke po selu, hvataju ritam veselih domaćina.

slika 2.
kino dvorana puni se seljanima. učiteljica proviruje kroz crveni zastor pozornice i smješkom razbija tremu učeničkog zbora. učenici, u bijelim košuljama, plavim hlačama ili suknjicama, crvenim marama i plavim titovka s crvenom zvijezdom petokrakom, poredani u vrstu po veličini nestrpljivo čekaju početak priredbe. Hej Slaveni, Lijepa Naša i onda metež u publici. svake godine nekolicina nesmotrenih bakica zaboravi da se drvena kino stolica, nakon ustajanja, sama preklapa.
recital o njih sto na jednoga, konjuh planini, krvavoj rijeci podno Sutjeske i referat o skupu mudrih glava podno slapa u malenom gradiću Jajcu. a onda... ja, pionir taj i taj marljivo ću se truditi da budem dobar đak.... i kao krv crvena marama, i kao Jadran plava kapa i kao svjetlo u tunelu sjajna petokraka.

slika 3.
sivomaslinasta dvorana doma JNA, friško podšišane glave iz polumraka slušaju splet borbenih i domoljubnih pjesama od vardara do triglava u izvođenju vojničkog orkestra vojne pošte 5113. marijane, marijane, oj svijetla majska zoro, Bregina 'roke mandoljine' i mi smo pješadinci, armija nas zvala... a onda večera. vojnički grah s faširanim, kupus salata, friški kruh i dva deci razvođenog crnog vina. izlazak u grad. češalj, igla, konac i ogledalce na smotri kod dežurnog oficira. Drumski raj pun ko šipak. cigo rasteže harmoniku od stola do stola. preko ceste, u K Putniku, pevaljka na stolu pleše šotu za društvo iz čoška. stol za vojsku i kilo belog i sifon sode na račun dedice čiji potomak čuva granicu na karauli negdje na kosovu. četiri sivomaslinasta prijatelja, hrvat, slovenac, srbin i makedonac, bratstvo-jedinstvo u malom, pohlepnim pogledom šaraju po širokom remenu pevaljke (oprostite, to je ipak suknja). vrijeme nedugo nakon što je netko jako poželio da uz šest baklji doda i bakljavu. vrijeme koje je s juga skandiralo E-Ho (Enver Hođa np. a.) i mirisalo na nemire, na pobunu, na građanski rat.

i nije trebalo dugo da 'složna braća', nakon očeve smrti, požele ugasiti baklje. netko kao da piri svijeću na rođendanskoj torti (poželjevši pritom neku želju), netko limenim poklopcem kakvim se po crkavama gase svijeće, neko ju je gasio vodom, a netko, pak, vrlo maštovito, otkopčavajući šlic i glumeći onog dječaka s neke fontane u civiliziranoj europi. svoju smo baklju gasili kako smo znali, htjeli i umjeli.
kako bilo da bilo, bilo je i prošlo. i neće se vratiti. i ne treba da se vrati. ali kako da zaboravim da sam rođen u državi koja ne postoji. da sam u njoj napravio prve korake, izgovorio prve riječi, napisao prva slova. da sam se prvi put potukao i prvi put poljubio, prvi put legao kao dječak i ustao se kao muškarac, zaradio prvi đeparac, stekao prve prijatelje i prvi se put napio. kupio prvi auto, dobio prvi posao...
sretan mi Dan Republike...
zbog lijepih uspomena....

p.s. ovaj sam post napisao jučer negdje u ovo vrijeme, ali kako je bio praznik pa blog.hr nije radio, objavljujem ga s jednodnevnim vremenskim odklonom. nadam se da čekanjem nije izgubio na svojoj svježini.

p.s.s. poklopilo se, eto, da je ovo moj 100. post... praznički...
- 17:59 - samo ti piši (19) - nek' printer piše - #

srijeda, 15.11.2006.

molitva


a gdje je Svjetlo U Tmini…?
pogledah malo postove od ranije. svega tu ima. i priča s otoka Preko Puta što su samo sječanje, kao stara crno-bijela obiteljska fotografija naknadno ručno bojana, što u okviru od svijetle bukovine, pomalo načete crvotočinama, visi na zidu iznad kreveta spavaće sobe. i svakim je danom sve više bljeđa, sve više siva. vrijeme s nje polako odnosi boju kao tihi vjetar bijele gromade oblaka. i bljesne ponekad, u negdašnjem sjaju, kad starica, u velikom spremanju, s nje kuhinjskom krpom ukloni prašinu.
i pripravnica je tu. tajanstvena i tiha kao dama iz Hitchcock-ovog filma što iznenada prošeta kroz kadar i nestane. i do kraja filma, iz scene u scenu, publika iz tame kino dvorane nestrpljivo iščekuje njen povratak. da li je bitna u zapletu radnje ili ju je samo, taj majstor celuloidne trake, prošetao filmom da odvrati pozornost.
i Ženski je Bosanac ovdje. kao promrzla ranjena ptica koja je zaklon pronašla sletjevši na moj dlan. ne znam kako zaliječiti njene rane. ne znam kako je vratiti u gnijezdo, visoko u krošnji njenog stabla. znam samo da je moram zaštitnički nježno skriti dlanovima svojih ruku i zagrijati toplinom svoga daha. dugujem to, toj malenoj ptici, za sve nježne pjesme u sumornim noćima, za sve vesele cvrkute u gluhoj tišini, za raskošne boje njenog perija u sivilu zbilje.
a gdje je Moje Svjetlo U Tmini?
Ja sam samo čovjek. sada to znam. ni Zlo ni Naopako, samo Čovjek (dopustite da parafraziram Derviša Ahmeda Nurudina Meše Selimovića). i ponašam se tako. obično. svakidašnje obično. i u nedostatku svojih briga, kao seoska baba na klupici pred kućom u nedjeljno prijepodne, brinem tuđe briga. a Moje Svjetlo U Tmini, moj putokaz na usamljenom raskršću nekih cesta u ravnici kojoj ne vidi se kraja, mojim osmjehom tjera tugu, u mom pogledu gleda budučnost, na mom ramenu sniva snove i živi, lagano, u mom životu svoj život.

Cesariću, prijatelju stari, tvoje sam riječi, u pijanim noćima, za dobrobit svoju u izvore pretvarao. u malene izvore što su snili, da će nakon nekog puta, postati rijeka duboka, široka, duga. lagani naklon i ''Tko zna (ah niko ništa ne zna. – Krhko je znanje!) – Možda je pao trak istine u me....'' i polegle su riječi, ko mlado žito nakon oluje, djevojke pogleda širokih i vlažnih.
Cesariću, noćobdijo! u besanim noćima, tvoje su me riječi opijale tugom. i kleo sam te, i prijetio da tvoja ću djela spaliti, ko bezbožne knjige na lomači inkvizicije, i divio se raskoši tvojih misli, ko malenoj voćki poslije kiše. i svojim sam riječima tvoje govorio misli, ponekad, i kad nisam trebo.
Cesariću, saputniče, ti ćeš bolje znati od običnih slova, za Nju, satkati Molitvu...

Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovati još mogu
Za ovo dijete, koje volim,
Ovako boga bih da molim:

Svojim si zvjezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Što sija zvijezdama iz tmine.
Svejedno da li ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kuda put nas vodi zvjezdan!

O dobri bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!

Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi –
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojem sjaju blijedom
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kad spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!


Mom Svjetlu U Tmini!



- 23:18 - samo ti piši (20) - nek' printer piše - #

četvrtak, 09.11.2006.

u noći kad se gutaju reklame


svako smije jednom godišnje biti snob. ima na to puno pravo. ja svoje koristim u noći kad se gutaju reklame. ne propuštam ovu jedinstvenu priliku da prošetam kroz društvo viđenih ljudi. da utrčim, kao nenamjerno, u gomilu poznatih baš u trenutku kad zablicaju novinarski fotoaparati. da uzmem zadnji kanape s tacne pred Tarikovim nosom. ili da, kao slučajno, zalijem vinom Laninu posuđenu svečanu haljinu. taj jedan dan u godini naprosto obožavam biti snob...

Šerpa je nazvao Sponzora i nagrebao dvije vip ulaznice. bit će opet ića i pića. ma samo da im ne ponestane vina kao lani.
dolazi po mene u dogovoreno vrijeme. otvaram vrata suvozača a tamo u mene bleji fizionomija njegovog Velikog Šefa. razvlačim osmjeh i da prikrijem zbunjenost učtivo pozdravljam. kao, vrata sam otvorio baš zbog tog pozdrava. sjedam iza u šaraglje i nabacim Šerpi pogled OdkudOvajMajmunOvdje. samo se nasmijao. pizda ti materina, čekaj da ostanemo sami pa ćeš se smijati krezubo! vožnja je protekla u mobilisanju Velikog Šefa. taj ima rodbinu ispod svakog kamena i svi su se odlučili javiti baš tog popodneva. htio ne htio bio sam prisiljen slušati silna rodbinska naklapanja. razgovori umni. takvima su nekada još prije puberteta radili lobotomiju.
- odkud ova budala s nama? pitao sam Šerpu dok je Veliki Šef u Hrastovima častio sićom Klozet Frajlu.
- pozvao ga Sponzor, šta sam mogao...
- mogao si ga otrovati, baciti ga pod vlak, zabiti mu plastičnu kemijsku u oko. nekada si imao mašte... ja s ovim ne mislim cijelo veće piriti u pištaljku, da znaš...
- onda si pozovi neko društvo, imamo jednu kartu viška...

uzimam mobitel i biram skraćeni 112 (broj za hitne intervencije) – Ženskog Bosanca
- halo, lutko, možeš li u osam biti ispred Lisinskog? ma ništa ne pitaj... obuci nešto svećanije i vidimo se...

stigla je u osam i deset. tramvaji u Metropoli nikada ne stižu na vrijeme kad ih trebaš(!?)... bezlične laži nekih dama prihvaćam s osmjehom. u dvorani ludnica. mjesta ni za lijek. selimo na šank. vino i kanapei u pravilnom nizu, kao vagoni transsibirske željeznice. ubrzo shvaćam:
- nastavimo li ovim tempom, lutko, bit ćemo pijani ko majke prije nego ovo okonča...
- ako se napijem kao zemlja hoćeš li me iskoristiti?
- naravno da neću! koja svrha ako se poslije ničega ne sjećaš...
- onda ajmo na kavu. znam jedan dobar kafić u blizini...


sjedimo uz kavu i evociramo uspomene. kao dva ratna druga pedeset godina nakon presudne bitke. a prošlo je tek nekoliko tjedana. tek nekoliko dana od zadnjeg telefonskog razgovora. kako vrijeme brzo protiće kada su kilometri jedina konstanta.
u jednom trenutku mi se omaklo
- a On?
- nazove kad ima vremena. ponekad i navrati. ma sve to polako gubi smisao. sreća pa mi je od početka bilo jasno da ovo neće biti prića s hepiendom. samo ne znam do kada ovog klinički mrtvog pacijanta držati na aparatima...

- uvijek postoji dva načina – evolucijom i revolucijom. ili ćeš pustiti da sve umre samo od sebe ili ćeš to ubiti jednim telefonskim pozivom. kako god, neće ti biti lako...
- ma na to se pripremam od prvog dana. mislim da mi je u glavi sve bistro...


o kako bi želio da si u pravu lutko. kako bi želio da ti mogu pokazati put u na kojem umiranje na ostavlja bol. ali ga nema. nebitno kojim putem krenula iz nekog će te grma već zaskočiti. prišunjat će ti se, kao indijski tigar, polako, nečujno, bez šuma, bez krika, baz daha. i kad osjetiš da je tu njegove će kanđe već derati tvoju kožu, zubi se zarivatu u lubanju, njegov stisak čeljusti drobit će tvoju glavu kao nestašno dijete šarenu pisanicu. i zadnje na što ćeš pomisliti prije nego nastupi tama bit će On. u zadnjem tragu svjetlosti koji bude ušao u tvoje umiruće oči bit će njegov lik. i jedino što tada može učiniti tvoja ''bistra glava'' je da ta Njegova poslijednja slika bude prikaz Raja, a ne Pakla...

- žao mi je što ti moram reći, ali na to nikada nemožeš biti spremna. ma znaš, uvijek me možeš nazvati...
- znam...
- a kako je na poslu...?


moj Bože koliko li smo blesavih tema iscrpili u narednih tri sata. koliko li smo smijeha prosuli po inventaru malenog kafića. koliko smo truda uložili da susret pretvorimo u luna-park. ali sve je nakako bilo uzalud. u zraku se naprosto osjetio Njegov miris...

danas popodne je stigao njen sms
- spustila sam mu slusalicu. sad je stvarno gotovo.

čekam da me sutra nazove... što reći... ne mogu joj pomoći...


- 01:00 - samo ti piši (21) - nek' printer piše - #

subota, 04.11.2006.

prikazanje

svoje bi prikazanje na blogu trebao započeti jednom pjesmom i jednom isprikom. pjesma je ona stara Stavrosova (izvukoh čovjeka iz naftalina, što ćeš...)

umoran
umoran sam prijatelji
umoran
i od vina i od žena
umoran
k'o da mi je trista godina...


a isprika?

velika!

najveća!!

svim onim dragim ljudima koji su pohodili ovaj blog nadajući se da će na njemu konačno osvanuti nekoliko (ne)suvislih rečenica jednog (ne)shvaćenog tekstopisca...
sorry, ljudi, moji dragi virtualni prijatelji! ispalo je kako je ispalo...

a navraćao sam, ponekad, na ovaj blog. i pročitao komentare. i otvorio poneke vaše postove. i iščitavao ih. i nastavio šutjeti, kao da to nije moja priča, kao da to nije dio moga Svijeta, kao da to nisu ''moji'' ljudi, moji dragi prijatelji...

a zašto?
eh, neki suvisli razlog i pravi odgovor na žalost ne znaju niti moje Zlo niti njegovo Naopako.

istina. pred ovim sam istim kompom sjedio već nekoliko puta i započinjao ovaj tekst. i završavao ga klikom na maleni ctveni x-ić u desnom gornjem kutu. i hladno i bezobzirno na Wordovsko pitanje: ''hoćete li spremiti napisani tekst?'' odgovarao s ''no''. slao sam ovu ispriku u Recycle Bin kao da ju prazna pvc ambalaža na kojoj ću zgrnuti milijune.

istina. zadnjih sam se mjeseci zatrpavao i bivao zatrpavan poslovima iz kojih se nisam mogao isključiti jednim klikom na nakom (ne)posojećem prekidaću u glavi. kad neki posao radiš onda ga radiš sto posto ili ne radiš. naprosto je tako u poslu kojim se bavim.

istina. i lutao sam Lijepm Našom. Gutao Reklame, feštao po Cvijetu Turizma, nadglasavao tamburaše , cijedio Dionizijev nektar iz zelenkasto-žutih bobica, pripomagao u pražnjenju bačvi za berbu dvije i šestu. u drušvu veleštovanog gospodina Ballantines-a hvatao ritam Rolling Stonesa, Doorsa, Santane i ostali velikana r'n'r na party-u njima u slavu i nama na čast.

istina. provodio sam vrijeme i kao partijaner i kao isposnik. ponekad usamljen u velikom društvu, ponekad u samoći kao na briji.

od zadnjeg se piskaranja dogodilo nekoliko stvari koje su ''zaslužile'' dobiti svoj post. neke sam naprosto propustio napisati onda kada su bile ''svježe'', kada su u meni izazvale neku emotivnu reakciju. kako je vrijeme odmicalo neki su događaji dobili svoj nastavak i bilo je glupo pisati o njima, a ne osvrnuti se na početak priče. o nekim sam, pak, događajima, tijekom vremena, promjenio mišljenje (pobjeda Naopakog nad Zlim ili obrnuto) i više nije imalo smisla napisati što mislim, a da prije toga niste saznali što sam mislio. i tko zna da li bi sve bilo tako da sam odmah ''objelodanio'' događaj i pročitao komentare. bez zezanja, neki od vas su mi komentiranjem pomogli da korigiram nake stavove.

sve u svemu ponio sam se kao srednjoškolski kampanjac. propustio sam naućiti gradivo onda kada ga je bilo malo, a kada ga se skupilo naprosto mi je bilo mučno započeti ga učiti (uz sav rizik da od nekih od vas dobijem keca kao zaključnu ocjenu).
i volio bih kada bi mogao obečati da će ovaj post biti samo predhodnik nekim redovnijim budućim postovima. kad bih mogao obečati da ću redovito ''učiti'' i biti marljivi član ove zajednice. kad bih mogao obečati da ću...

trudit ću se, dragi Alkione. Provi. Mladene. trudit ću se dragi moji prijatelji da ne nestajem nenadano i ničim izazvano. trudit ću se da slijedeći post ne započinjem isprikama...

''trudit ću se'' jedino je što mogu obečati.

p.s. između ostaloga i zbog jedne simpatične gospođice Nine...

- 13:58 - samo ti piši (13) - nek' printer piše - #

utorak, 19.09.2006.

čemu kriti...


u jednom svom zavirivanju preko zidina čivutskog vrta obećao sam jedan post posvetiti iskrenosti u pisanoj riječi. ''ljudi se vežu za riječ, a Zlo za vražije rogove'' kaže stara narodna, e pa...

sjećate li se još diskete? one male (najčešće) crne pločice koja je služila za prenos podataka prije nego je cd postao jeftiniji od dugmeta, a dok je stik još bio misaona imenica. a sjećate li se dos-a? onog lijepog programčića u kojem se, na sivoj podlozi, krzavim slovima ukucavao tekst u jednom fontu i jednoj veličini...

vrijeme prošlosti...
toliko blizu kao kuća prvog susjeda, a opet toliko daleko kao spoznaja o njegovom životu.

na jednoj sam takvoj disketi, iz vremena kada se djevojke moglo impresionirati pisanom riječju, a ne skupim autom, pronašao slijedeće pismo...

***
čemu kriti...
obojala si moj život jednim dodirom svoga prsta. kao debelim kistom umočenim u vodene boje ispunila si konture prazne dječije bojanke. i sviđa mi se kako se plava razljeva nebom. i zelena na kojoj stojim. i ono sunce što se žuti u kutu i kada kiša pada. i drvo i ograda i kučica s crvenim krovom. i nema veze što je ptica samo smeđa fleka. čujem ju kako pjeva.

čemu kriti...
u plavetnilu tvojih očiju vidim zemlju rijetko sretnih ljudi. pastirsku idilu skrojenu perom onih romantičnih pisaca. nestvarni svijet oslobođen od laži, strahova, licimjera i pokvarenjaka. i ako mi dozvoliš da kročim u njega, ostavit ću na ulazu dobar dio sebe.

čemu kriti...
za taj je osmjeh vrijedilo dopustiti da mi u kuću usela Galović, Vidrić, Cesarić, Šimić i ona uvijek pijana boemčina Tin. vredilo je, s tobom pod rukom, šetati kroz sibirska bespuća Pastermakovog ''Dr. Živaga'', kroz misli Ljermontovog ''Junaka našeg doba'', preko Zagorkinog ''Krvavog mosta''. vredilo je za tih nekoliko sati života u tvom romantičnom svijetu.

čemu kriti...
za čarobnjaka Merlinovog kova budućnost je već daleka prošlost. na žalost ja nemam tu kristalnu kuglu. Ja, na žalost, ne znam odabrati put iz prosutog graha, iz rasutih kostiju po zelenoj čoji. ja nemam tog dara da vidim, kad se rastaljeno olovo ulije u vodu, što će donijeti sutrašnji izlazak sunca na horizontu. ali ono što mogu obečati je da ćemo njegovo rađanje zajedno dočekati.

***

a ova je priča završila prije nego je počela.
i da li je vrijedila sva ta iskrenost?
da li sam se trebao diviti bojanci a da je i ne pogledam. izbrbljati ''…Možda je pao trak istine u me, a možda su sanje…'' uvjerljivo kao da cijelu pjesmu znadem. da li sam tih nekoliko besanih noći mogao zamjeniti za tri sata Omara Sharifa. bi li primjetila? mogao sam je uvjeriti da držim u ruci tu kristalnu kuglu i gledam u njoj budućnosti što pršti od sreće. mogao sam, velim…
i da li se isplatila sva ta iskrenost?
htjedoh naivno plavetnilo oceana obojati s nekoliko kapljica svoje krvi, a ona je samo privukla jato morskih pasa. poželjeh snove sanjati i na javi, a sanjah košmare.

a da sam tada lažima opjevao najljepše stihove za neko bi vrijeme imao ono što i nije bilo moje.
i što bi s tim?
strepio da će mi je jednoga dana ''ukrasti'' neki lažac veći od mene.

disketa, ta mala crna plastična pločica, kao rekvijem, ne prošlosti, nego prošlih vremena.


- 09:02 - samo ti piši (40) - nek' printer piše - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se