a gdje je Svjetlo U Tmini…?
pogledah malo postove od ranije. svega tu ima. i priča s otoka Preko Puta što su samo sječanje, kao stara crno-bijela obiteljska fotografija naknadno ručno bojana, što u okviru od svijetle bukovine, pomalo načete crvotočinama, visi na zidu iznad kreveta spavaće sobe. i svakim je danom sve više bljeđa, sve više siva. vrijeme s nje polako odnosi boju kao tihi vjetar bijele gromade oblaka. i bljesne ponekad, u negdašnjem sjaju, kad starica, u velikom spremanju, s nje kuhinjskom krpom ukloni prašinu.
i pripravnica je tu. tajanstvena i tiha kao dama iz Hitchcock-ovog filma što iznenada prošeta kroz kadar i nestane. i do kraja filma, iz scene u scenu, publika iz tame kino dvorane nestrpljivo iščekuje njen povratak. da li je bitna u zapletu radnje ili ju je samo, taj majstor celuloidne trake, prošetao filmom da odvrati pozornost.
i Ženski je Bosanac ovdje. kao promrzla ranjena ptica koja je zaklon pronašla sletjevši na moj dlan. ne znam kako zaliječiti njene rane. ne znam kako je vratiti u gnijezdo, visoko u krošnji njenog stabla. znam samo da je moram zaštitnički nježno skriti dlanovima svojih ruku i zagrijati toplinom svoga daha. dugujem to, toj malenoj ptici, za sve nježne pjesme u sumornim noćima, za sve vesele cvrkute u gluhoj tišini, za raskošne boje njenog perija u sivilu zbilje.
a gdje je Moje Svjetlo U Tmini?
Ja sam samo čovjek. sada to znam. ni Zlo ni Naopako, samo Čovjek (dopustite da parafraziram Derviša Ahmeda Nurudina Meše Selimovića). i ponašam se tako. obično. svakidašnje obično. i u nedostatku svojih briga, kao seoska baba na klupici pred kućom u nedjeljno prijepodne, brinem tuđe briga. a Moje Svjetlo U Tmini, moj putokaz na usamljenom raskršću nekih cesta u ravnici kojoj ne vidi se kraja, mojim osmjehom tjera tugu, u mom pogledu gleda budučnost, na mom ramenu sniva snove i živi, lagano, u mom životu svoj život.
Cesariću, prijatelju stari, tvoje sam riječi, u pijanim noćima, za dobrobit svoju u izvore pretvarao. u malene izvore što su snili, da će nakon nekog puta, postati rijeka duboka, široka, duga. lagani naklon i ''Tko zna (ah niko ništa ne zna. – Krhko je znanje!) – Možda je pao trak istine u me....'' i polegle su riječi, ko mlado žito nakon oluje, djevojke pogleda širokih i vlažnih.
Cesariću, noćobdijo! u besanim noćima, tvoje su me riječi opijale tugom. i kleo sam te, i prijetio da tvoja ću djela spaliti, ko bezbožne knjige na lomači inkvizicije, i divio se raskoši tvojih misli, ko malenoj voćki poslije kiše. i svojim sam riječima tvoje govorio misli, ponekad, i kad nisam trebo.
Cesariću, saputniče, ti ćeš bolje znati od običnih slova, za Nju, satkati Molitvu...
Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovati još mogu
Za ovo dijete, koje volim,
Ovako boga bih da molim:
Svojim si zvjezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Što sija zvijezdama iz tmine.
Svejedno da li ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kuda put nas vodi zvjezdan!
O dobri bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!
Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi –
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojem sjaju blijedom
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.
Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kad spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!
Mom Svjetlu U Tmini!
Post je objavljen 15.11.2006. u 23:18 sati.