vraćam se danas predvečer kući. magla se već tri dana ne diže ili ne spušta (kako god). cesta nalik hororu iz njemih crno-bijelih filmova. dvorište u mraku. pas lavežom pozdravlja gospodara (ili se buni što ga već dva tjedna nisam pristojno prošetao).
- danas je za ručak musaka bez mesa.
- pa, dobro, stara, zar na praznik ručak bez mesa?
- kakav praznik?
- e, majko moja, brzo si ti zaboravila največi praznik naroda i narodnosti....
danas je Dan Republike
slika 1.
veče uoči praznika roditelji me dovoze k baki i djedu. ležaj od grubog sukna napunjen kukuruznom komušinom, jastuk u izvezenoj bijeloj navlaci i perina od iščijanog gušćeg perija. masivni drveni krevet u svjetlo plavo okrečenoj sobi s tamnoplavim motivima ruža izvučenim gumenim valjkom s uzorkom. i zidana peć, naložena samo za tu prigodu. sutrašnji će praznik glavom platiti četiri svinje iz svinjca na kraju dugačkog dvorišta.
jutarnje buđenje na friško pečenu đigericu posutu sa sitno isjeckanim bijelim lukom i topli čaj od šipka s puno ruma (kriomice sam mijenjao svoj 'prazni' čaj za onaj 'mornarski'). a onda, jurnjava za napuhanim svinjskim mjehurom po blatnom dvorištu, sortiranje toplog mesa po drvenim koritima i kacama i prvi komadi mesa nanizani na tanku granu bagrema što se polako peku na vartri kotlenjača.
i večera, negdje oko devet, kokošija juha s domaćim rezancima, kuhano meso sa sosom od kopra i paradajiza, pečena kobacica, krmenadla iz rerne i nezaobilazna sarma. ušuškan pod perinom slušam kako, pred ponoć, tamburaši, već pripiti od svirke po selu, hvataju ritam veselih domaćina.
slika 2.
kino dvorana puni se seljanima. učiteljica proviruje kroz crveni zastor pozornice i smješkom razbija tremu učeničkog zbora. učenici, u bijelim košuljama, plavim hlačama ili suknjicama, crvenim marama i plavim titovka s crvenom zvijezdom petokrakom, poredani u vrstu po veličini nestrpljivo čekaju početak priredbe. Hej Slaveni, Lijepa Naša i onda metež u publici. svake godine nekolicina nesmotrenih bakica zaboravi da se drvena kino stolica, nakon ustajanja, sama preklapa.
recital o njih sto na jednoga, konjuh planini, krvavoj rijeci podno Sutjeske i referat o skupu mudrih glava podno slapa u malenom gradiću Jajcu. a onda... ja, pionir taj i taj marljivo ću se truditi da budem dobar đak.... i kao krv crvena marama, i kao Jadran plava kapa i kao svjetlo u tunelu sjajna petokraka.
slika 3.
sivomaslinasta dvorana doma JNA, friško podšišane glave iz polumraka slušaju splet borbenih i domoljubnih pjesama od vardara do triglava u izvođenju vojničkog orkestra vojne pošte 5113. marijane, marijane, oj svijetla majska zoro, Bregina 'roke mandoljine' i mi smo pješadinci, armija nas zvala... a onda večera. vojnički grah s faširanim, kupus salata, friški kruh i dva deci razvođenog crnog vina. izlazak u grad. češalj, igla, konac i ogledalce na smotri kod dežurnog oficira. Drumski raj pun ko šipak. cigo rasteže harmoniku od stola do stola. preko ceste, u K Putniku, pevaljka na stolu pleše šotu za društvo iz čoška. stol za vojsku i kilo belog i sifon sode na račun dedice čiji potomak čuva granicu na karauli negdje na kosovu. četiri sivomaslinasta prijatelja, hrvat, slovenac, srbin i makedonac, bratstvo-jedinstvo u malom, pohlepnim pogledom šaraju po širokom remenu pevaljke (oprostite, to je ipak suknja). vrijeme nedugo nakon što je netko jako poželio da uz šest baklji doda i bakljavu. vrijeme koje je s juga skandiralo E-Ho (Enver Hođa np. a.) i mirisalo na nemire, na pobunu, na građanski rat.
i nije trebalo dugo da 'složna braća', nakon očeve smrti, požele ugasiti baklje. netko kao da piri svijeću na rođendanskoj torti (poželjevši pritom neku želju), netko limenim poklopcem kakvim se po crkavama gase svijeće, neko ju je gasio vodom, a netko, pak, vrlo maštovito, otkopčavajući šlic i glumeći onog dječaka s neke fontane u civiliziranoj europi. svoju smo baklju gasili kako smo znali, htjeli i umjeli.
kako bilo da bilo, bilo je i prošlo. i neće se vratiti. i ne treba da se vrati. ali kako da zaboravim da sam rođen u državi koja ne postoji. da sam u njoj napravio prve korake, izgovorio prve riječi, napisao prva slova. da sam se prvi put potukao i prvi put poljubio, prvi put legao kao dječak i ustao se kao muškarac, zaradio prvi đeparac, stekao prve prijatelje i prvi se put napio. kupio prvi auto, dobio prvi posao...
sretan mi Dan Republike...
zbog lijepih uspomena....
p.s. ovaj sam post napisao jučer negdje u ovo vrijeme, ali kako je bio praznik pa blog.hr nije radio, objavljujem ga s jednodnevnim vremenskim odklonom. nadam se da čekanjem nije izgubio na svojoj svježini.
p.s.s. poklopilo se, eto, da je ovo moj 100. post... praznički...
Post je objavljen 30.11.2006. u 17:59 sati.