a gdje je Svjetlo U Tmini…? pogledah malo postove od ranije. svega tu ima. i priča s otoka Preko Puta što su samo sječanje, kao stara crno-bijela obiteljska fotografija naknadno ručno bojana, što u okviru od svijetle bukovine, pomalo načete crvotočinama, visi na zidu iznad kreveta spavaće sobe. i svakim je danom sve više bljeđa, sve više siva. vrijeme s nje polako odnosi boju kao tihi vjetar bijele gromade oblaka. i bljesne ponekad, u negdašnjem sjaju, kad starica, u velikom spremanju, s nje kuhinjskom krpom ukloni prašinu. i pripravnica je tu. tajanstvena i tiha kao dama iz Hitchcock-ovog filma što iznenada prošeta kroz kadar i nestane. i do kraja filma, iz scene u scenu, publika iz tame kino dvorane nestrpljivo iščekuje njen povratak. da li je bitna u zapletu radnje ili ju je samo, taj majstor celuloidne trake, prošetao filmom da odvrati pozornost. i Ženski je Bosanac ovdje. kao promrzla ranjena ptica koja je zaklon pronašla sletjevši na moj dlan. ne znam kako zaliječiti njene rane. ne znam kako je vratiti u gnijezdo, visoko u krošnji njenog stabla. znam samo da je moram zaštitnički nježno skriti dlanovima svojih ruku i zagrijati toplinom svoga daha. dugujem to, toj malenoj ptici, za sve nježne pjesme u sumornim noćima, za sve vesele cvrkute u gluhoj tišini, za raskošne boje njenog perija u sivilu zbilje. a gdje je Moje Svjetlo U Tmini? Ja sam samo čovjek. sada to znam. ni Zlo ni Naopako, samo Čovjek (dopustite da parafraziram Derviša Ahmeda Nurudina Meše Selimovića). i ponašam se tako. obično. svakidašnje obično. i u nedostatku svojih briga, kao seoska baba na klupici pred kućom u nedjeljno prijepodne, brinem tuđe briga. a Moje Svjetlo U Tmini, moj putokaz na usamljenom raskršću nekih cesta u ravnici kojoj ne vidi se kraja, mojim osmjehom tjera tugu, u mom pogledu gleda budučnost, na mom ramenu sniva snove i živi, lagano, u mom životu svoj život. Cesariću, prijatelju stari, tvoje sam riječi, u pijanim noćima, za dobrobit svoju u izvore pretvarao. u malene izvore što su snili, da će nakon nekog puta, postati rijeka duboka, široka, duga. lagani naklon i ''Tko zna (ah niko ništa ne zna. – Krhko je znanje!) – Možda je pao trak istine u me....'' i polegle su riječi, ko mlado žito nakon oluje, djevojke pogleda širokih i vlažnih. Cesariću, noćobdijo! u besanim noćima, tvoje su me riječi opijale tugom. i kleo sam te, i prijetio da tvoja ću djela spaliti, ko bezbožne knjige na lomači inkvizicije, i divio se raskoši tvojih misli, ko malenoj voćki poslije kiše. i svojim sam riječima tvoje govorio misli, ponekad, i kad nisam trebo. Cesariću, saputniče, ti ćeš bolje znati od običnih slova, za Nju, satkati Molitvu... Što htjedoh reći, davno sve sam U djetinjstvu još reko bogu, Ali da nisam kakav jesam I da vjerovati još mogu Za ovo dijete, koje volim, Ovako boga bih da molim: Svojim si zvjezdama napiso U prazno nebo sve sudbine, I mi smo samo tvoja miso, Što sija zvijezdama iz tmine. Svejedno da li ćemo stići Na vrhove il past u bezdan, Mi moramo tek ići, ići Svud kuda put nas vodi zvjezdan! O dobri bože, ako one Zvijezde što sjaju njoj sudbinu U nevolju i jad je gone, U očajanje i crninu, Milostiv pogled na nju svrni, Gle, ima oči kao lane, Od budućih joj dana crnih Učini, Bože, svijetle dane! Sve zvijezde što joj život mrače, O dobri Bože, ti ugasi – Sve one zvijezde koje znače Besanih noći sijede vlasi, I one koje bolest nose U svojem sjaju blijedom I one koje prijete bijedom. I one koje prijete bijedom. Al ako nećeš da ih zgasiš I ako iskušenja treba, Ti moraš, Bože, da je spasiš Pred ponorima mostom neba. I nemoj da joj život zgadiš, Odrediv puno bola za nju, A kad spustiš ruku na nju, Spusti je samo da je gladiš! Mom Svjetlu U Tmini! |
< | studeni, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv