666999

petak, 26.05.2006.

sjebani post


kradem malo vremena, kojeg zadnjih tjedana imam tek na kapaljku, da lansiram u blogovski eter kratku poruku kao dokaz da sam još uvijek Zlo-i-naopako... i ako ne stignem pisati, i ako vas ne stignem čitati (navraćam često do vas da vidim što ima novoga), i ako ne komentiram još egzistiram...
ma sav sam zbrkan i sjeban...
posao, posao i posao... moje drago Svjetlo U Tmini zaslužuje priznanje ''SPASITELJ SJEBANIH DUŠA''. već smišljam gdje ću joj ga i kako uručiti...

kućni komp je prije nekoliko tjedana odlučio stupiti u štajk i štekati u svim poslovima koje sam mu zadavao, a na moju prijetnju da ću ga pretvoriti u staru kantu odgovorio je samouništenjem hard diska. e, neka si, glupa napravo... eno ga stoji, raskupusan i razdjeljen na sastavne dijelove i čeka da mu presadim taj vitalni organ. donatora HD-a sam već našao, još samo da s ''doktorom'' uskladim termin i oživit ću ga... a onda, onda ću vas sve čitati, komentirati i češće se javljati...
već uskoro, s godišnjice (koje ono?!?) mature...

velika figurativna pusa svima koji navraćaju!
- 13:25 - samo ti piši (28) - nek' printer piše - #

utorak, 09.05.2006.

okreni se...


te su noći, ovoga dana, negdje u ovo vrijeme, prije godina dosta (moglo je biti i sto), gradski čistači, snažnim šmrkovima, kupali njenu ulicu. stojimo na vratima. poslijednje laku noć i poljubac u obraz, mokar i slan. u žutom svjetlu rotacije, kamiona gradske čistoće, njene oči u pogledu kao iz morske dubine. ti to plačeš, lutko? čemu? ta rekli smo, mnogo godina prije ove noći. kad se dogodi, da bit ćemo hrabri. da nećemo plakati. da bit ćemo razumni. da bit ćemo sretni, da bit ćemo ponosni na život koji smo živjeli. ma velik sam ja. i hrabar. i razuman. i sretan, vidi, ne plačem.
krenuo sam niz ulicu. nikada svibanjski vjetrić nije bio tako hladan. dvadeset koraka. dvadesetdva. okreni se Zlo-i-naopako. dvadestčetiri. okreni se, samo jedan trenutak. na slijedećem koraku. na onom poslije njega. na tridesetom, na pedesetom. ma samo baci pogled preko ramena, Zlo-i-naopako. ma samo se ovlaš osvrni, samo pogledom, kao fotoaparatom, uhvati trenutak stvarnosti u fotografiju za vječnost. okeni se Zlo-i-naopako. iskoristi poslijednji trenutak da vidiš sadašnjost kako postaje prošlost.
isisaj pogledom, kao golemim usisavačem, zvukove njenih koraka po betonskom pločniku. povjetarac s njenim imenom iz krošnji lipa. prašinu sa željezne kovane ograde što pamti kako te ljubila. isprazni taj stan od zraka s mirisom seksa, od riječi ''volim te'' skrivene u polici s knjigama, od mirisa pjene za brijanje i svježe opranih ručnika.
osvrni se, Zlo-i-naopako i isprazni poslijednjim pogledom taj stan od svega tvog, od svega vašeg. pomozi joj da u njega lakše useli budućnost.
osvrni se. još samo par koraka do ugla, još samo par koraka i nestat će svijet kojeg si znao. osvrni se. pogledaj ga još jednom, Zlo-i-naopako.
još tri.
još dva.
zadnja prilika, Zlo-i-naopako, osvrni se i zamrzni vrijeme na sto godine. na pedeste. na pet. na dovoljno da zaboravi njegovo sutra. osvrni se...

skrenuo sam iza ugla.
nisam se osvrnuo.
nisam ulovio prošlost u fotografiju sadašnjosti.
nisam uzeo njene korake iz ulice, njeno ime iz krošnji lipa, ni riječ ''volim te'' skrivenu u polici s knjigama, ni mirise svježe opranih ručnika.
ni budućnost joj nisam uzeo svojom prošlosti.

...jel ti to plačeš Dino?
...ne plačem, to je od kiše...
...plačeš, pičko...
...ne plačem, matere mi...

sjećate li se Doli Bell....

- 01:28 - samo ti piši (30) - nek' printer piše - #

srijeda, 03.05.2006.

VIRA!


previše posla i premalo sna pretvorili su ovozemaljsko tijelo moje Duše u rasadnik nekih virusa. gripa, il' što li je. u mojoj glavi ranžirni kolodvor. svako malo lokomotiva, uz prodorni pisak i nesnošljivu buku, razbacuje teretne vagone po kolosjecima, slažući dugačke kompozicije za negdje. jutarnje buđenje svelo se na višeminutno iskašljavanje i bolno prebrojavanje koščica (koliko li samo kostiju ima ovaj ljudski organizam).
odlazim liječniku. Doc za mene, već desetljeće, od države uredno uzima ''glavarinu'' pa bi bio red da nešto i odradi. a tamo, sajam penzionera. neka, hvala, nemam ja toliko razumjevanja za ''bolove u križima'', ''žeravicu u stomaku'', ''pohabane kukove'', ''Macine toplice'' i ostale staračko-ambulantne teme. odlazim u apoteku.
- izvolite…
- jedan onaj ''znam kako vam je'', moliću lijepo…
- Maxflu?
- što ja znam kako se zove. maksimalan, minimalan, flu, blju… uvalite mi nešto protiv gripe…

i uvalila mi je nešto djelotvorno. umlatio sam viruse za dva dana i vedar i čio spojio petak s praznikom rada (produženi vikend, ko' nekad) i odjedrismo na jug.
vrijeme nas baš i nije mazilo. nebeski slapovi proljevali su se po kamenim uličicama Vodica, ali koga briga. terasa caffe bara Valentin, produžena s miljekom i šlagom. dok uživam u smiksanom mirisu mora i kave mozak trčkara po mokroj rivi.
gledajući u mračno nebo iznad mola, prijatelj Dani, srknuvši kavu, odjednom prozbori
- jesi li sutra za regatu, ako ne pada jako i ako nas posluži vjetar?
- kakvu regatu!? misliš ono, ukrcamo se u brodicu pa pravac na onaj otok gledati magarce? fala, od magaraca sam i pobjegao dolje…
- mislim na pravu regatu… imamo zakupljenu jedrilicu i skipera. ti, ja i par dečki koji se razumiju u jedrenje. bit će super…
- vidi, ako obečaš da ću više uživati i biti manje mokar od raftinga, tvoj sam čovjek…


subota, podne, dan bez kiše, ali i bez vjetra. nabrijana ekipa pivom ubija tugu i prepričava neke prošle regate. od deset brodova osam je odustalo. pokupili su svoje krpice i otplovili negdje u potrazi za bogom Eolom.
pola jedan, tenda kafića lagano se počela pomicati, kao da ispod zelene dekice, u mirnom snu, diše maleno dijete. a onda, odjednom, stolnjaci na otvorenoj terasi zavijorili su se kao ratne zastave s gusarskih jedrenjaka. dokusurili smo cugu i uz dječačku graju, pohitali na mol.
kratka obuka za nas neznalice. jarbol ovaj, jarbol onaj, jedro ovo, jedro ono, konop ovakav, konop onakav… mislio sam popamtiti sve te, uglavnom talijanske, nazive… a onda mislim, čemu? red je da dopustim Lord of the Sky and Sea da popuni moju prazninu u znanju. i kad se skiper propisno naobjašnjavao, valjda pod uticajem naših telečih pogleda, odredio je našoj družbi vrlo odgovoran zadatak…
- a vas pet (nas trojica i dvije Dame Mještanke) bit ćete ''balast''…
ma ajde! je balast? odavno me niko nije počastio tim atributom.
- sjedite ovdje na boku i kad ja viknem ''Vira!'' prebacite se na drugu stranu… i sagnite glavu da vas ne udari jedro... i ne gazire mi po konopima... i pazite na ''Đenovu'' i…
ma vozi majstore!
prve su dvije ''vire'' bile za skrivenu kameru. jurcali smo, saplitali se, puzali, grebali prstima po krovu kabine, grizli konope… a onda, kad smo skužili stvar…. oštija, koje lipote… Stari, sad potpuno razumijem tvoju ljubav prema moru…
i, da, naša je jedrilica klase ''Amater'' ostavila suparnike za dobru milju plavog mora. s guštom smo, to veče, proslavili pobjedu onom navijačkom: ''malo vas je, malo vas je, pičkice!''

p.s. Šefice, kako sam obećao, prođoh kroz Bilice. nakratko, doduše, jer padala je kiša, ali opet ću...
- 14:39 - samo ti piši (12) - nek' printer piše - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>