666999

u jednom svom zavirivanju preko zidina čivutskog vrta obećao sam jedan post posvetiti iskrenosti u pisanoj riječi. ''ljudi se vežu za riječ, a Zlo za vražije rogove'' kaže stara narodna, e pa...

sjećate li se još diskete? one male (najčešće) crne pločice koja je služila za prenos podataka prije nego je cd postao jeftiniji od dugmeta, a dok je stik još bio misaona imenica. a sjećate li se dos-a? onog lijepog programčića u kojem se, na sivoj podlozi, krzavim slovima ukucavao tekst u jednom fontu i jednoj veličini...

vrijeme prošlosti...
toliko blizu kao kuća prvog susjeda, a opet toliko daleko kao spoznaja o njegovom životu.

na jednoj sam takvoj disketi, iz vremena kada se djevojke moglo impresionirati pisanom riječju, a ne skupim autom, pronašao slijedeće pismo...

***
čemu kriti...
obojala si moj život jednim dodirom svoga prsta. kao debelim kistom umočenim u vodene boje ispunila si konture prazne dječije bojanke. i sviđa mi se kako se plava razljeva nebom. i zelena na kojoj stojim. i ono sunce što se žuti u kutu i kada kiša pada. i drvo i ograda i kučica s crvenim krovom. i nema veze što je ptica samo smeđa fleka. čujem ju kako pjeva.

čemu kriti...
u plavetnilu tvojih očiju vidim zemlju rijetko sretnih ljudi. pastirsku idilu skrojenu perom onih romantičnih pisaca. nestvarni svijet oslobođen od laži, strahova, licimjera i pokvarenjaka. i ako mi dozvoliš da kročim u njega, ostavit ću na ulazu dobar dio sebe.

čemu kriti...
za taj je osmjeh vrijedilo dopustiti da mi u kuću usela Galović, Vidrić, Cesarić, Šimić i ona uvijek pijana boemčina Tin. vredilo je, s tobom pod rukom, šetati kroz sibirska bespuća Pastermakovog ''Dr. Živaga'', kroz misli Ljermontovog ''Junaka našeg doba'', preko Zagorkinog ''Krvavog mosta''. vredilo je za tih nekoliko sati života u tvom romantičnom svijetu.

čemu kriti...
za čarobnjaka Merlinovog kova budućnost je već daleka prošlost. na žalost ja nemam tu kristalnu kuglu. Ja, na žalost, ne znam odabrati put iz prosutog graha, iz rasutih kostiju po zelenoj čoji. ja nemam tog dara da vidim, kad se rastaljeno olovo ulije u vodu, što će donijeti sutrašnji izlazak sunca na horizontu. ali ono što mogu obečati je da ćemo njegovo rađanje zajedno dočekati.

***

a ova je priča završila prije nego je počela.
i da li je vrijedila sva ta iskrenost?
da li sam se trebao diviti bojanci a da je i ne pogledam. izbrbljati ''…Možda je pao trak istine u me, a možda su sanje…'' uvjerljivo kao da cijelu pjesmu znadem. da li sam tih nekoliko besanih noći mogao zamjeniti za tri sata Omara Sharifa. bi li primjetila? mogao sam je uvjeriti da držim u ruci tu kristalnu kuglu i gledam u njoj budućnosti što pršti od sreće. mogao sam, velim…
i da li se isplatila sva ta iskrenost?
htjedoh naivno plavetnilo oceana obojati s nekoliko kapljica svoje krvi, a ona je samo privukla jato morskih pasa. poželjeh snove sanjati i na javi, a sanjah košmare.

a da sam tada lažima opjevao najljepše stihove za neko bi vrijeme imao ono što i nije bilo moje.
i što bi s tim?
strepio da će mi je jednoga dana ''ukrasti'' neki lažac veći od mene.

disketa, ta mala crna plastična pločica, kao rekvijem, ne prošlosti, nego prošlih vremena.

''kod tebe uvijek tužne priče…'' kaže Penellope u komentaru na zadnji post. k vragu i k dođavola! kad malo pogledam unazad ispadne da sam kao Žalosna Sova (onaj lik iz stripa o Komandatu Marku) koji u životu vidi samo crnu stranu.
obzirom da po blogu piskaram evo već godinu dana dao sam si u zadatak da za početak nove školske godine napišem domaću zadaću: ''moje ljetovanje''. pa krenimo…

Domaća zadaća
12. rujna 2006.

Kako sam se sproveo na moretu.

šest sati putovanja autoputevima svodilo se na izbjegavanja samoubojstvima sklonih čeha, slovaka i mađara. moj Gospode, kako ta gospoda (a i poneka dama) voze! spavanje za volanom, panoramska vožnja u preticajnoj traci, obilaženje kolone po zaustavnom traku, zaustavljanje u tunelu… kao da su na polasku ukalkulirali deset postotni gubitak u tom osvajačkom pohodu na Jadran.
smještaj u apartmanu, priznajem, bio je upravo proporcionalan cijeni koštanja istog. za divno čudo imao je ležaja koliko ih je i navedeno u prospektu, kuhinja je imala šporet, na stol se moglo smjestiti dva tanjura i zdjela, a i za pogled na more nismo se trebali penjati na tavan i podizati crepove.
odmah po dolasku Moje Svjetlo U Tmini izrazila je želju upoznati plažu. i onako tamo namjerava provesti veči dio dana (a kako sam joj vidio u očima, bogami i pokoju noć).
pješčana plaža nalikovala je na Omaha Bich. švabi i talijani čvrsto su držali plažu zabunkerisani ležaljkama, suncobranima i prenosnim frižiderima, a tuzemni gosti uz podršku braće bosanaca nasrtali su po plićaku uz bučnu podršku djece i čeha na desantnim luftmadracima. domaći su u prepunim turističkim brodicama na mahove dovozili friške snage, a leuti s brodskim motorima ''prdavcima'' nadopunjavali potrošenu municiju banana, bresaka, grožđa i smokava. dreka na raznim jezicima i narječjima nalikovala je gradnji Kule Babilonske.
naoružan ručnicima, novinama, časopisima i inim odmorskim potrepštinama spazih oslobođena dva kvadrata pod suncem na obližnjem molu. bio je gotovo nenaseljen, neočekivano za takvu gužvu na plaži. namackan kremaom za sunčanje zalegao sam na topli kamen. umor, sunce i monotono ritmičko šuštanje mora razbijenog o kameni mol ubrzo me odvelo u Carstvo Snova. nisam siguran koliko sam dugo spavao. iz položaja ''ugor na roštilju'' iznenada me prenuo osjećaj da se davim. otvorih oko. pasmater. nadolazeća plima potopila je kameni mol. sad mi je jasno otkuda slobodnih dva kvadrata pod suncem. iskreno se nadam da su oni papci, što su se cerekali gledajući nas, prošli jednako kao mi kada su prvog dana zauzimali busiju na pretrpanoj plaži. neka-neka, već sutra će se pojaviti neko novi, neko neiskusan, neko neinformiran. ima da mu se cerekam…
skupili smo mokre prnje i zavukli se u hladovinu starog bora. odjednom začuh vatrogasnu sirenu. netko je od domaćih, ugledavši boju mojih leđa, prijavio šumski požar. opreznosti nikad na odmet. mjesni je DVD uspješno položio današnju vježbu. i lokalni policajci. i hitna. još je samo falila obalana straža. vjerovatno bi se i oni pojavili da u isto vrijeme nisu spašavali Titanik (čitaj: Čeh na dasci za jedrenje) koji se izgubio na morskoj pučini.
Moje Svjetlo U Tmini je, s blagim osječajem krivice (njen je zadatak bio da me kontunuirano okreće), odlučila posegnuti za spasonosnom narodnom medicinom protiv opeklina. dovukla je iz trgovine šteku jogurta i cijelu me noć zaljevala njime kao da sam korfleks. već sutradan sam bio fit (osim što sam po ulici zaustavljao promet jer su lijevu stranu mog lica brkali sa semaforom) i spreman da suncu izložim stomak i desnu stranu lica. nema smisla da hodam po plaži crveno-bijeli kao da sam u Zvezdinom dresu...

dame i gospodo,
štovani posjetitelji
vjerni i povremeni čitači ovih piskaranja
bloger zlo-i-naopako preživio je godinu dana svog postojanja. kao i svako maleno dijete, plakao sam i smijao se, bio nenadjebivo dosadan i neizrecivo zanimljiv, piškio i kakio, padao i ustajao se i promatrajući vas učio se životu.
neizmjerno vam hvala što ste me trpili u ovo vrijeme moga odrastanja.