666999

četvrtak, 29.06.2006.

šerpa


sunce je prljilo po ravnici. daljina se ljuljuškala od sparine. krajobraz je nalikovao sahari. eh, da su nam sad one bosanske piramide pa da ulovimo neku kintu od turizma. dan kao stvoren za ljenčarenje i đabakruharenje.

- bog Šerpa, šta se radi..?
- evo sjedim na terasi kafića i skeniram mlade djevojke, a poslije ću, kod kuće, ručno obrađivati fotografije…
- vidim, dobro ti je…


Šerpa je, za neupućene, ona faca što je predugo magareći balansirao između dvije djevojke pa mu na kraju u ruci ostao samo vrabac – vlastiti.

- ajmo se naći na kavi predvečer.
- ne mogu danas idem na fitnes…


Šerpa je, za neupućene, ona faca što drži do svog vanjskog izgleda više nego do unutarnjeg.

- ajd, ne zajebavaj Šerpa, tko se još po toj vručini nateže sa spravama…
- ne, stvarno ne mogu, stvar je principa… ako samo jednom odustanem moglo bi to posti pravilo…

ma bravo, Šerpa, skidam kapu. čovjek drži do svojih principa i ne odustaje, kao stari prekaljeni komunista koji nizašta na svijetu ne mijenja svoju crvenu knjižicu (iako mu kojekakvi povazdan nude ljepše i šarenije).

razmišljam. koliko li sam se samo principjelnih stvari ''odrekao'' u zadnje dvije godine.
onako iznenada, ničim izazvano, prešutno.
samo sam ih prestao raditi.

kava nakon posla. svratio bih poslije posla u Birtiju, naručio produženu s mlijekom i šlagom i iščitavao dnevni tisak. na poslu bih samo preletio po naslovima, a čitanje vijesti i vjestica ostavio za mir kafića i miris svježe skuhane kave.

šetanje psa. do prije godinu dana šetanje psa bila je ritual. ručak, kratki odmor pa vodilicu u šake. ni sunce, ni snijeg, ni kiša… moj pas i ja u dvosatnoj šetnji obljižnim parkom.

veče uz film. kao veliki filmofil i imalac tisuću filmova na raznim medijima uzimao sam si za pravo da jednu veče u tjednu otkantam sve obaveze i zavrtim filmove od sumraka do zore. nove, stare, ratne, ljubavne, trilere, komedije...

što se to dogodilo, kakva je to ''viša sila'' utjecala da preko noći prestanem raditi stvari koje su bile na spisku pod ''obavezno''. ne mogu se sjetiti s kakvim sam to važnijim događajima zamjenio ritualno ispijanje afterđob kave, šetanje mozgovnih vijuga u pratnji četveronožnog ''prijatelja'' ili cjelonočno buljenje u tv ekran. kao da sam, jednostavno, iz čista mira, s mjesta vozača prešao na zadnje sjedište auta i prepustio se vožnji ne razmišljajući niočemu.
samo se vozam. buljim u prazno i vozam se.

jesu li to prvi znaci dosade?

svijest mi govori
- ma to su prvi znaci ljeta. prazan si kao glava manekenke. odmori se, napuni baterije i sve će opet biti kao prije...

a podsvijest...
- sjeti se samo, tako je počinjalo i prije. i gdje je završilo. sve k vragu. i imao si vremena na pretek i za kavu poslije posla, i za šetanje psa, i za gledanje filmova... vidiš i sam kuda to vodi. zašto si ne želiš priznati da koračaš prema ničemu i samo je pitanje vremena kada ćeš tamo i stići...

Šerpa, ma svaka čast, drži se ti svojih principa kao priljepak morske stijene...
- 11:28 - samo ti piši (17) - nek' printer piše - #

srijeda, 21.06.2006.

kenguri i koale...

gledam naslovne stranice novina. pobijediti australiju najvažnija je stvar u ovoj državi s tristapedeset tisuća nezaposlenih, milijun i po uzdržavanih i još toliko onih koji ponešto raduckaju za ''mižeriju''. država u kojoj su nacionalni sportovi ''dizanje kredita'', ''preskakanje obroka'' i ''rastezanje plaće od prvog do prvog'' bacila je sva svoja nadanja na jedanaest odabranih loptogurača nadajući se da će svojim jedinim životnim umjećem priskrbiti naciji dva dana sreće, a sebi još po koji milijunčić kovertibilnognečeg na bankovni račun.

sjetih se kada me asistant na jednom kolokviju pitao da nabrojim vrste francuskih lovačkih pasa. ispalio sam kao iz topa: platini, žires, tigana…. jedanaest francuskih veličanstvanih loptogurača koji su svojim umiječem ostavili traga u mom mladom životu. kolokvij sam prošao na umjetnički dojam.

nadam se samo da će, nakon sudbonosnog četvrtka, neki slijedeći naraštaji na pitanje profesora – ''po čemu je poznata australija?'' odgovarati: ''kengur, koala, čudnovati kljunaš, eukaliptus, bumerang…'', a ne ''viduka, skoko, čulina, brešano…''
živi bili pa vidjeli…

i dvije tri navijačke parole za podizanje blogovskog morala (tek toliko da se nađe)

KOL'KO NAS IMA, JEBOTE, KOL'KO NAS IMA…
MALO VAS JE, MALO VAS JE, PIČKICE…


- 11:42 - samo ti piši (15) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 19.06.2006.

drage moje i dragi moji...


vrijeme se vuče ko dunavska teglenica. prelazak iz zime u ljeto u samo nekoliko sati pretvorilo me u tropskog lenjivca (kad bolje razmislim ujutro nam se njuške baš i ne razlikuju previše). elan za posao pada mi brzinom kazaljke za gorivo šumaherovog ferrarija. od osam do devet srćem kavu i hvatam zalet za neki smisleni posao, a onda na prozor zakuca vručina i počnem disati na škrga ko naši reprezentativci protiv đapanaca.

e, da, svoj sam dični komp dao u ruke vrlom majstoru i… ''ala je opravio, svaka mu čast…''. pomislih tada, kad već imam novi stari komp ajd da zatražim adsl (nije meni zbog veće brzine, boljeg protoka niti da vidim golog gobca nego da dobijem đaba onaj iPod – ma kad je đaba nek je i govno). i zatražim ga. u međuvremenu podnesem zahtjev za prekid suradnje starom provajderu. stari otkaže u roku od dva dana, a novi se još uvijek ne javlja. pasmater i takvoj ažurnosti (i jednih i drugih). jebla vas europa… dvadeset dana bez kućnog pristupa na net, a mjesec pun neradnih dana ko pas buha.

od zadnjeg javljanja prošla i proslava x-te godišnjice mature.
bilo je… nekako sjetno. a kao da je bila nedavno ta sredina svibnja, davne neke godine s kraja stoljeća kad poslijednji puta iskoračišmo iz velike zgradurine kaki boje, ostavivši iza sebe drvene klupe, stolice s metalnim nogama, zelenu ploču s ''proricajućom'' porukom ''JEBI SE ŠKOLO!'', ucviljene profesore i gomilu raskidanih knjiga i, puni mladelačkog oprimizma, krenušmo cestom od žute cigle.
i sve ove godine koračali smo po toj toj cesti snova, jahali oblake, lovili zvijezde, ganjali karijere, šljakali, učili… i opet se sreli. na žalost, ne svi. neki su se na tom putu i pogubili. odabrali krive oblake. slijedili daleke zvijezde. odlepršali, kao ptice selice, u neke daleke krajeve.

počelo je organizacijskim zavrzlamom i neopisivim trudom. uporno sam, po n-ti put nazivao neka meni čudna ''zamjenska'' prezimena, neke stare telefonske brojeve i neke daleke rođake što bi možda mogli znati gdje li je sada ''nestala generacija''. kako je teško pokupiti tu raštrkanu dječurliju, uskladiti datum, vrijeme, restoran, jelovnik… (slijedeći puta ovu organizatorsku zajebanciju prepuštam nekom sa živcima ko tenkovska gas-sajla)

- halo, oprostite što se ispričavam, ja bih trebao Gospođu M…
- a tko je treba?
- Zlo-i-naopako, znate, išli smo zajedno u školu, pa… slavimo godišnjicu mature…
- e, nema nje, ali ostavite broj pa će vam se javiti…

i ostavih broj, ali… hoće li se javiti?

tatina Zlatna Ribica, sadašnja Gospođa M, bila je divno čeljade s kojim sam dvije godine dijelio školsku klupu. prijatelji. i u dobru i u zlu. a onda, krajem rujna, na jednom tulumu u čast Sv. Mihovila (i mojih staraca koji su, na nekoliko dana ostavili praznu kuću), jedan je Pijani Brbljavac između nas spustio metalni rolo (kao onaj s kojim su se nekada zatvarala vrata dućana), ali to je jedna druga priča… jednom ću vam je, možda, ispričati…

daklem, skupilo se nas prekonekoliko. u večini dobrostojeći (ne novčano, naravno), ali nekima, ne žalost, više niti Dobra Vila nebi mogla pomoći. što ćeš, napustila ih kosa, zubi, smisao za humor, pamet (neke već poodavno) i samo se pivska trbušina opire sveprisutnom egzodusu. ali svejedno, bilo mi ih je drago vidjeti. pa ipak smo skupa, pod velikim odmorom, trusili pivo u ''birtiji u susjedstvu'', smišljali psine profesorima cjepljenim protiv humora i prisegnuli ''suhim kurcem'' da ćemo se nalaziti svaku obljetnicu pa makar…. pizda ko izda!

woouuu, 1440 sati… odoh ja malo i raditi… treba danas zaraditi za koricu kruha... sreća pa nisam privatnik, ovih bi dana bio na kruhu i vodi....

drage moje i dragi moji, čitamo se - brzo adsl-om ili đabalesku preko firme...
- 14:42 - samo ti piši (11) - nek' printer piše - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>