666999

mrzovoljno promatram pristiglu sms poruku. ma znam ja, prosinac je Mjesec Domjenaka i tu se ništa ne može, ali zar baš moram…
sutra si na poslovnom rucku od 15 pa do ko zna…
znam te ručkove. kao dogovoreni sex. znaš kada počinje, ali ne i kakav će biti ni koliko će trajati.
dobro, rekoh sebi, kad je već tako odričem se komocije vlastitog prijevoza i pogodnost odlaska 'KadMiDopizdi' mijenjam za DionizijevNektar… ma tko još pijan nije život odobij'o?
Birtija Na Kraju Svijeta. vijeće staraca uniformirano u siva odjela, bijele košulje i demode kravate okupirale su desetak spojenih stolova. atmosfera ko na karminama. a onda je iz susjedne prostorije zasvirala violina. četiri uvezena cigana, violina, armunika, gitara i kontrabas popunili su prazninu u kutu kod vrata. do prve su stanke manje/više (ne)uspješno pronalazili akorde tamburaških hitova s ove i s one strane Lijepe Plave Rijeke. kada su nakon popijenog pića nastavili u istom tonu povukao sam violinistu za rukav i glasno zavapio:
- pa dobro, znate li vi neku cigansku pjesmu!
- a šta bi da sviramo gazda…?
- počni sa Đelem, Đelem, završi sa Ćaje Šukarije, a sve ono između neka bude tvoj izbor.
- i hoću cijelu Đelem, Đelem, nemoj da mi odsviraš samo strofu-dvije… i gurnuh kao poticaj Mažuranića među strune.
i zasvirala je violina kao sibirski vjetar. na momente blago, ljuljuškajući note kao pahulje snijega nad beskrajnom bjelinom tajge, a onda odjednom, gotovo iznenada, zacvili kao olujni sjeverac i zaigrane snježne pahulje, kao krhotine stakla, zabada pod kožu lica ledeći obrve, trepavice, kosu…

đelem, đelem lungome dromenca
maladilem bahtale romenca,
ej romale katar tume aven?
e carenca bukhale čavohenca

a a romale, a a čavale
a a romale, a aj čavale

napravivši pauzu nakon odsvirane narudžbe stari mi se violinista Mile (a zašto se ne bi tako zvao) nagnuo preko ramena
- di si gazda naučio sve te ciganjske pesme?
- u školi, Cigo, u školi…
u šestom osnovne u razred je stigao Ganci Nikola. sitnog rasta, crne kose, tamnih dlačica ispod nosa… pomalo prestario za razred u koji su ga ubacili. učenje mu nije bila jača strana i po dobrom starom običaju razrednica ga je dodijelila boljem učeniku na skrb – meni.
Ganci je svirao harmoniku u obiteljskom orkestru. dva starija brata, on i sestra. u sedmom je svirao na seoskim proslavama, a u osmom, vikendima, po birtijama i svatovima. on je u mojoj školi učio matematiku, fiziku i kemiju, a ja u njegovoj ciganske pjesme i sočne psovke. i tako smo, u čudnoj simbiozi Sina Jedinca i Muzikanta, otaljigali osmoljetku i svako je krenuo svojim putem.

negdje na prvoj godini faksa (iza mene su ostali vojnički dani, a ispred širom otvorena vrata svijeta) zatekao sam se u jednoj Čardi na obali Rijeke. rođendanska proslava ili tako nešto. dimljena vješalica, ljuta pljeskavica, ćevapi i tek sazrela graševina. 'orkestar' Cigana svojski se trudio izborom pjesama poticati goste na nove runde. netko je iz društva naruči pjesmu (niiisaaaam!) i violinist, omalen mršavi brko sa nakrivljenim tamno sivim šeširom, je prošetao kroz zadimljenu prostoriju do našeg stola. Lepi Cane, Nikolin otac. nadimak je dobio po nekom liku iz crno-bijele televizijske serije. prepoznao me je. ne moram reći da sam, zbog osnovnoškolskih zasluga, te večeri bio privilegiran gost.
i još mnogo večeri nakon toga, za starog druga Nikole Gancija, spretni su prsti Lepog Caneta iz stare smeđe violine izvlačili ponekad vesele, a ponekad tužne, tonove jedne nestale čergarske priče...

Grozdana me naučila prva slova, Ljerka ljubavi prema poeziji, Ganci Nikola ciganske psovke, a Lepi Cane...
Lepi me Cane naučio gdje pritajeno, kao lavica u visokoj travi, spava Duša.




- jel pomaže Nikola, pošalje li koju paru?
- ... i sine, di si ti vidio da mala tica rani veliku ticu!...