666999

početak je kraja godine i posao se lijepi za mene kao asevi za prste kartaškog prevaranta. jasno mi je da nisam plaćen da bih dolazio na radno mjesto nego da radim, ali desetak sati na dan... halo, gospodo, za 3 puta 8 radnici su se izborili još početkom prošlog stoljeća! no, što je tu je.
unazad mjesec dana novi su projekti Firme u kojoj radim uhvatili pristojan ritam od dva u tjednu. postaje mi sve teže paralelno razmišljati o televizijskoj reklami za film, odjeći za hostese i pokroviteljstvom nad Udrugom za zaštitu žaba krastača u seoskim kanalima.
neki dan sam, potpuno iscrpljen, stigao pred zgradu Mog Svjetla U Tmini. nebesko je sito propuštalo jednoličnu, monotonu, hladnu kišu. stajao sam pred zgradom i kroz armirano betonski zid obložen žutom fasadnom ciglom, kao Supermen x-pogledom, promatrao prazan topli krevet njene sobe.
poljubac na ulazu, bacanje u vertikalu i...
nije ni završila s pitanjem "što si radio danas?" a ja sam već zaplovio starim drvenim jedrenjakom u Zemlju Snova. u dalekoj zemlji Hama zli je čarobnjak Eras (nalikovao je mom Šefu kao da su blizanci) upravo vršio teror nad Pokornima. vilenjaci s planine Gor kovali su oružije za konačnu bitku, a Vile su od morske pjene tkale odore za vojnike Slobode. u maglovito jutro zatrubiše trublja, zaržu konji, zakloparaju bojna kola i zaori se urlik Pokornih pračen zveketom vilinskih sablji. bojni pokliči i hropci umirućih i iznakažena tjelesa na crvenoj prosjeci. i zvuk poznate pjesme u daljini...
iz sna me probudila himna koja je označavala kraj televizijskog programa. lagano sam joj glavu s ramena spustio na jastuk i poljubio ju za laku noć.
probudila se.
- ideš?
- idem, lutko.
- ti kao da si došao u hotel. dođeš, legneš, odspavaš jednu rundu i odeš.
- : (
- znaš, sutra ću se napadno našminkati i izazovno obući, ko hotelska droca. možda bude nešta na brzinu...
znam. ovdje sam trebao izgovoriti onu poznatu rečenicu iz plačipičkastih filmova: "nadoknadit ću ti to, ljubavi..."
ali nisam.
znam da ona zna da ja plaćam svoje dugove. sječanj je ionako, u mom kalendaru poslovnih obaveza, mrtav mjesec i već smišljam kako pretvoriti jedan produženi vikend u Oazu Mira. i čemu onda, jednom rečenicom, koja više nalikuje na predizbornu retoriku nego iskreno kajanje Pobožnog pred licem Jahve, kvariti iznenađenje koje slijedi.
i zato.
samo sam se nasmješio na odlasku kako bih pokazao da sam ovaj dijalog shvatio kao šalu.