05

četvrtak

rujan

2013

Negdje iznad tuge

Danas me jedna osoba sva sablažnjena upitala – Kako možeš biti tako sretna? Mislim uz sve što ti se dogodilo.
U tom trenu nisam bila sigurna da li me optužuje što sam sretna ili samo naprosto ne razumije svemir oko sebe.
Sretna sam. Kako ne bih bila sretna.
Imam divnog muža. Imamo prekrasan odnos. Ne slažemo se baš uvijek u svemu ali smo tu jedan za drugog. I u dobru i u zlu.
Imam dvoje odrasle djece. Oni imaju svoj kruh u svojim rukama. Napravila sam od njih kostur dobrog čovjeka i sada imaju mogućnost da se sami nadograđuju. Mogu birati u kojem smjeru žele ići. Ništa ih ne sprečava da sami odlučuju. Kako ne bih bila sretna.
Obitelj. Mama, tata, sestre. Ne vidimo se često ali se često čujemo. Dobro se svi zajedno slažemo. Tu smo jedni za druge. Osim sreće to je danas i pravo bogatstvo.
Imam stalni posao, posao koji volim. Drage kolege i dobru atmosferu. Redovitu plaću svaki mjesec. Dobru plaću. Eto, baš sam sretnica.
Auto. Da, imam i auto. I vlastiti stan. Nije li to danas pravi luksuz. Dakle, živim luksuzno.
Imam sreću da to mogu.
Imam znanje. Svo ono koje sam godinama prikupljala i koristila. Znam puno toga.
Nisam ružna. Čak štoviše. Imam malo oblo lice i sasvim pravilno žensko tijelo.
Imam šlauf oko struka koji me uvijek podsjeti na zadnji roštilj s prijateljima i pivo.
Imam kosu prošaranu sijedima i nemaš pojma kako se roza boja jebeno dobro prima na sijede.
Imam cice broj četiri i moj muž ih obožava a ja ih obožavam zato što ih on obožava.
Da vidimo dalje. E da, imam genijalne prijatelje. Često se družimo i baš nam je dobro jedni s drugima. Za mnoge od njih bi napravila puno a i oni za mene. Jako volim svoje prijatelje.
Imam slobodno vrijeme samo za sebe. Iskorištavam ga da činim ono što volim. Volim pomagati drugima. Nisam li sretna osoba kad mogu pomagati drugima? Bolje nego da pomoć treba meni.
Sve oko mene je onako kako želim da bude. Boja moje posteljine, ime moga psa, današnji ručak, 3D naljepnice na frižideru, šljokice na mojim noktima, moji virtualni prijatelji, rozi ručnik u kupaoni, screen moga laptopa, način na koji je otvoren prozor i spuštene rolete.
Reci mi zašto se čudiš što sam sretna?
Možda ću sada zvučati grubo, ali nakon 7 godina muke i toliko krečenja nogu, nakon što ti je umrla beba, ti mene uvjeravaš da si savršeno sretna.
Ja tebe u ništa ne uvjeravam. Ja znam da sam kroz tih 7 godina postala jača osoba, da me ta životna stazica navela da proširim svoje vidike u smjeru za koji nikad nisam mislila da ću posjetiti. No jesam. Upoznala sam opet puno divnih ljudi. Na tom putu se rodila i jedna Tihana koja je naučila da bolest i hendikep nisu prepreka kvaliteti življenja. Da postoje mnogi ljudi koji se godinama bore za dijete i ne odustaju. Da je nada divna stvar jer uvijek imate razloga ujutro otvoriti oči. Naučila je da postoje ljudi koji će ti pomoći u najtežim trenucima tvog života, sa ljubavlju, bezuvjetno. Naučila sam da ne postoji tako velika želja zbog koje ikada treba odustati. Da, puno sam toga naučila a znanje je moć.
I na kraju svega ono glavno. Nikada ne bi mijenjala sve što mi se dogodilo. Nosila sam svoje dijete devet mjeseci pod srcem. Osjetila prve dodire. Puštala mu najljepše melodije. Hranila najboljom mogućom hranom. Pjevušila mu, mazila ga preko trbuha. I na kraju sam je dočekala, dobila u naručje, izljubila i rekla „laku noć“. Neke majke to rade svaku večer, ja sam samo na porodu. I ne mogu ti opisati koliko sam sretna zbog toga. Neke majke neče nikada osjetiti miris svog djeteta ni na tren. Nikada neće poljubiti svoje dijete. A meni je dan taj dar.
Misliš li još uvijek da bih trebala biti nesretna ili želiš i ti osjetiti život iznad tuge?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se