Petnaesti, jubilarni

Da, da....dosli smo i do te brojke. Da mi je netko na pocetku pisanja ovog bloga rekao da cu biti toliko uporna i da cu prezivjeti sva ova nadanja i padanja, rekla bi mu da je totalno lud.
Kada sam shvatila da idemo u 15. postupak vantjelesne oplodnje, prvo mi je palo na pamet 15 molitava Svete Brigite. Toliko puta i mi vec molimo za jednu zelju.
O cetrnaestom nisam ni pisala, nisam imala ni volje, ni zelje, a ni snage....ionako je prohujao kao dasak vjetra i u nasim srcima ostavio samo jedan jadan trag biokemijske trudnoce.
Tada nismo cak nikome ni rekli da idemo opet, jer nismo vise mogli slusati ni rijeci podrske, ni rijeci nade, a kasnije ni rijeci utjehe. Moje zlato je Maribor shrvao, mislim da nije vise imao snage za to, samo preveliku zelju. Al eto, zelja i srce je opet nadvladalo razum.
Nekako imam osjecaj da sam ja prevladala svaku negativnu emociju u sebi vezanu uz postupke, iscekivanja, eventualnu trudnocu. I dalje sam emotivno prazna prema tome i dalje se ne nadam nicemu i uopce ne mogu shvatiti sto ili tko me to tjera da idem dalje i dalje....
Mozda moj prekrasni suprug koji mi je na pocetku ovog ciklusa rekao – „Ja bi probao“.
Mozda moj prekrasan doktor koji ima toliku vjeru u to da ce od mene napraviti trudnicu i njegove rijeci – „Samo mi nemojte odustati!“
Sinoc sam bas razmisljala o Leonardi Boban i njenoj Ruzi...i njoj je moj doktor govorio da ne smije odustati. Eto, isplatilo se poslusati ga.
Sad vec i dvoumim kakvi ce biti moji osjecaji ako ikada ugledam tu pozitivnu betu. Hocu li biti sretna kao sto bih bila prije 3, 4 godine. Hocu li?
Hocu li se sjetiti kako sam se 18 sati mucila na prvom porodu i pozaliti sto sam bila tako prokleto uporna? Ili cu izbezumljeno skakati, a muz ce mi donijeti kacigu da na stropu ne razbijem i glavu i luster?
I u svom tom razmisljanju dodjoh do zakljucka da u stvari nemam pojma jesam li emocionalno sasvim presusila ili sam mozda napokon emocionalno sazrjela pa realnije gledam na zivot.
I u svom tom razmisljanju, shvatila sam da vec ocajno mrzim ime Laura i da ce mi se curica vjerojatno zvati Roza. Ako nam se zalomi mangup, imat cemo Stjepana. Ako nam se ne zalomi, imamo i nasa 2 D koja me ovih dana okupiraju 100 na sat. Ovo ljeto imamo i jedan upis u srednju skolu i bas nam je veselo.
Kako god, osjecam se super i sretno. Sasvim drugacije i smireno prihvacam svijet oko sebe.
Za sat vremena si idem dati stopericu, a u utorak sam na punkciji. Imam 3-4 lijepa klomifenska folikula. Valjda ce biti bar jedna dobra jajna stanica. Pa, vise nam ni ne treba.
Ako sam u proslom klomifenskom ciklusu imala 2 krasne stanice i od njih dobivena 2 osmostanicna zametka, onda ce valjda i sada nesto biti.
Pitala sam doktora s obzirom na toliko neuspjesnih pokusaja, sto moze biti uzrok. Jedino i iskljucivo nedovoljno dobar zametak – eto, to je odgovorio.
Pa valjda ce nam se nekad i potrefiti taj dovoljno dobar zametak.
I tako......drzim se ja one narodne - E pa ova kokoš dok god može nesti jaja, ona će i pokušavati!!! – ko pijan plota.
Moj dragi doktor kaze da ako nam sada ne uspije da na jesen idemo u jednu pravu musku stimulaciju, tako da ocito vec imam i isplaniran put za dalje. Valjda.
Trenutno me od svega najvise veseli to sto ce mi seka roditi necakinju pocetkom kolovoza, sto cu napokon biti teta i sto cu kolovoz provesti na moru kod nje i roditelja.
Veseli me moje kumce, moja mala bucka Mia, njezin smjeh i miris….i kad malo bolje razmislim, stvarno sam ispunjena i sretna i spremna prepustiti se sudbini.
Petnaest molitava svete Brigite na samom kraju imaju i zavrsnu molitvu. Nadamo se da cemo i mi imati svoju zavrsnu, kada cemo napokon punim srcem zahvaliti na Bogu sto nas je blagoslovio zajednickim djetetom. A ako ne, jos uvijek imamo Brigitinu zavrsnu da mu se obratimo…..ionako je duboka i prekrasna