white lilith http://blog.dnevnik.hr/whitelilith

petak, 18.11.2016.

25 godina od...

Znala sam to. Negdje oduvijek u sebi. Živjela sam s tim...godinama, desetljećima. Znala sam to. Osjećala. Vidjela. U nekim lucidnim proročanskim trenutcima sika i osjećaja koji su samo promicali ispred mojih očiju, koje sam osjećala drhtureći u sebi, kao da se događaju toga trena, meni. Godinama prije, nesvjesna što znače.
Bio je prekrasan jesenski dan, dan usred jeseni kada sunce još toplo sjaji, a zlatno-crveno-smeđi sag od lišća prostire se pod mojim nogama u gradskom parku. Znala sam to. Taj sag od lišća bio je već scena mojim životnim prelomnim predstavama, ali ovo je bio vrhunac. Kraj. Zadnja scena.
Jedino nisam znala da će umjesto ptica padati granate.
i da me neće biti strah. Da neću znati što je strah, u tome trenu.
Da neću biti "ondje", da ću biti negdje "izvan vremena i prostora".
Sama, odijeljena od svih i svega.
Znala sam da ću hoditi sama.
Ni žive duše, ni čovjeka, ni psa, ni mačke, ni ptice.
Samo grobna tišina, nakon uzbune, povremeno prekidana detonacijama. Blizu.
Nikada nikome nisam govorila o tome, o tom danu koji živim već godinama.
Samo sam iznova proživljavala taj dan, a kada je došao, nimalo iznenađena, bila sam spremna za njega, proživljenog.
Znala sam da je to taj dan.
Prepoznala sam ga. U ne-pjevu ptica i gromoglasnom crescendu granata. U šutnji. Nedjelovanju. Psovci. Okretanju leđa. Napuštanju. Izopćenju. Dan kada sam ostala bez ičega....i ikoga. Dan koji sam naslućivala godinama prije...dan koji se obistinio.
Pa i dodir, posljednji pozdrav vanjskom stranom dlana na njenom desnom obrazu, onako kako je nikada nisam pomilovala, kazao mi je ono što već znam. Taj hladni obraz, to ukočeno tijelo, to nije bila Ona. Znala sam to, i prije nego sam je dotakla, posljednji put, ne iz svoje želje, nego da udovoljim želji moje bake, njene majke jer...toliki su se trpali u prvi (jedini) red, toliki su si nezasluženo prispisivali pravo boravka uz njen odar... Dok su oko nas odjekivali zvukovi uzbune, u to vrijeme na groblju koje se izbjegavalo, pa ni sahrane nisu mogle biti obavljene.
Nisam se htjela gurati. Ona je u mom srcu. I živi. Smije se i pjeva. Topla, živa, ovo hladno tijelo, to više nije Ona.
Zna da sam tamo negdje u pozadini. Nesvjesno-svijesna, ruku obrgljenih oko tijela u tankom crnom sakou, pod oštrmi sjevercem, nesvjesna onih što me vuku za rukav da daju sućut, gledam zemlju kako se razmrvluje u raci i ne mogu ništa.... Ništa. Ni riječ, ni zvuk, samo praznina ... Praćena teškim lopatanjem i bijegom na ponovnu uzbunu.
A ja? Ne bježim.
Hodam, kao da plovim iznad tla bez prepreka, osjećaja hladnoće i zime, sjeverca u kostima i duši, granata što padaju blizu. Ostajem u tom čudnom hodu do onog saga od zlatno-crveno-smeđeg lišća kojim kročim, kroz gradski park, ispunjavajući sudbinu.
Znala sam. Osjećala to.
Studeni je za mene posebno studen.
I kada krene od Svih Svetih, Dušnog dna, povorka svih mojih kojih nema, kojih se posebno tada sjetim posjećujući grobove i paleći lampione....do Njene godišnjice 4.11. i ove nemoguće ogromne sahrane u to vrijeme kada su padale granaet, a groblje je baš tada bilo meta... (25 ljudi ju je došlo ispratiti, to je vrijedno tisućama danas, u mirnodopsko vrijeme)....do pada Vukovara....
Ne mogu šutjeti danas. Morala sam ovo podijeliti s vama.

Oznake: 25

18.11.2016. u 17:02 • 42 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Travanj 2017 (2)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Srpanj 2016 (6)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (6)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (8)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (7)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (8)
Lipanj 2014 (9)
Svibanj 2014 (14)
Travanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)

Space Oddity


Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira

Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku

Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno

Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_

Vaše riječi na mom Orionovom putovanju...

Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...

dinajina sjećanja 26.02.2015.

***

Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.

Čuvarica pinkleca 07.03.2015.

***

svladavam
onu prirodnu udaljenost
zvijezde do zvijezde
sebe do sebe
učeći ponovno se voljeti
kao nitko do sada

SarahBernardht 23.03.2015.

***

Iza tamne zime, koja je svojim ledom držala moje srce u okovima šutnje, izronila sam u ovo čudno proljeće, toliko mi blisko i toliko daleko.

Razvezala sam ostatak vremena u zlatni titraj srca, koje još uvijek preskače svoje poznate ritmove i, ponekad, zaluta u uspomene.

Shadow-of-soul 26.03.2015.

***

"Ustani iz noći obeshrabrenosti i umor će nestati iz tvoga srca, ovo jutro je puno sunca, puno ptica i cvijeća. Probudi se iz zimskoga sna nevesela bivanja, zakorači u novo proljeće. Ustani kao nekada kad si još bila djete veselja i sreće, prošeći vrtom u ovom svitanju i potraži skrivene simbole života. Zaviri u grm tek procvalih lješnjaka iz svakog pupoljka će ti se nasmješiti jedan od tvojih već zaboravljenih snova. Nasmješi se jutros, rastopi smijehom led sa smrznuta srca i učini ga spremnim za Ljubav."

dinajina sjećanja 04.04.2015.

***

Sva se godišnja doba
izmjenjuju u meni,
postojim.
U dva razlomka Ljubav
kao cijelo stane,
ne dvojim.

zahira 29.07.2015.

***

Odmorila bih se još malo ovdje, na ovoj plavoj planeti pa onda zaplovila u tu sekundu Duše, koja čini sto godina ljudskih i tek onda promijenila ovu haljinu tijela, koju sa toliko ljubavlju tek sada nosim.

Sjena duše 31.10.2015.

***

O ljubavi se ne priča:-)
o njoj se
sanja
pjeva
pleše
kipari i
sklada
Zbog nje se često
pati, smješka, plače
uvijek je mlada i kad je jako, jako stara!
:-))))
Riječi ko i ljudi, pokvare joj smisao,
natječu se samo ko je za kog disao.
Daleko je od taštine, ona daje sve miline:-))))

SarahBernardht 19.02.2016. (10:30)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se