četvrtak, 29.07.2010.

hallelujah

Mislim da je to bilo krajem prošlog ljeta, kad sam otkrila savršenstvo. Radi se o knjizi. Dobro, knjigama. Riječ je o sagi o Dini. Vrhunac znanstvene fantastike. Barem ja tako mislim. A i mnogi se slažu sa mnom. Nikada nisam nešto takvo čitala. Ostala sam šokirana koliko je dobro.

Zaljubljena sam u tu sagu.

Konačno je zahladilo. Ljeto stvarno nije moje godišnje doba. Uživam u jeseni, uživam u zimi, čak i u proljeću ali u ljetu ne. Ne mogu ga doživjeti. Ne mogu na nanjušiti. Ne volim ni ići na more. Ljetne radosti isto nisu za mene. Radije bih prespavala cijelo ljeto. Ponekad mislim da ono i za to i služi. Kad bih bar mogla toliko dugo spavati.

Možda je čudno, ali jedva čekam početak faksa iako je do toga preostalo još dva mjeseca. Ne znam, veselim se. Iako sam cijele vrijeme visila tamo više nego na starom faxu, još uvijek nisam postala svjesna da sada konačno i tamo studiram. Nisam svjesna da sam ostvarila cilj koji sam si zadala krajem prošle godine. Još uvijek mi ne ide u glavu. Jesam li sad sretna? Nisam svjesna. Valjda treba proći neko vrijeme da me zapravo udari.
Nisam mislila da ću uspjeti upast na taj smjer pošto je to jedan od elitnijih, a moje ocjene iz srednje škole baš i nisu blistale. A eto upala sam. Ipak se sve može kad se hoće. Ja sam živi primjer.

Kad sam sredinom trećeg semestra rekla roditeljima da želim ići na drugi fax, očekivala sam da će se buniti, vikati, zabranit mi, ali bili su sve suprotno od toga. Rekli su mi da je to u redu, da su vidjeli da nisam zadovoljna, da razmislim što želim i da to upišem. Bili su mi velika podrška. Još uvijek su.

Da su bar neki moji, sada bivši, prijatelji bili takvi. Da su imali strpljenja i vjere u mene. Da su izabrali mene.

ponedjeljak, 19.07.2010.

shvati

Želim ti nešto reći. Da, tebi. Hej, ne gledaj okolo, tebi želim nešto reći.

Svaki put kad slažeš nekoga, ubiješ me.

Svaki put kad obmaneš nekoga, ubiješ me.

Svaki put kad si sebičan, ubiješ me.

Svaki put kad nekome odbrusiš, ubiješ me.

Ja sve to osjećam. Ne svojom krivnjom. Takva sam.

Kada pomisliš da ne možeš nekoga ubiti, sjeti se da mene ubijaš svaki puta kad si takav. Sjeti se da ima i drugih poput mene. I da nas sve ubijaš. Možda je netko koga voliš poput mene. I nju ubijaš. I njega ubijaš. I njih ubijaš.

Ja ne želim da me ubiješ. Spremna sam se boriti za svoj život, za svoju dušu. I zato ću ti se nasmiješiti, bit ću iskrena, bit ću nesebična, bit ću ljubazna. I onda me nećeš htjeti ubiti. Onda nećeš nikoga ubiti.

Onda nećeš sebe ubiti. Jer svaki put kad si takav prvo ubiješ sebe. I stvaraš drugo sebe koje te obuzme onda. Postaneš ubojica. Ne nosiš samo to na savjesti, nosiš i druge ubojice koje to postanu radi tebe. Iako to ne osjećaš, ne osjećaš savjest jer si ju u tom trenutku isključio. A kada se ponovno uključi, dignut ćeš ruku na sebe jer to nećeš moći podnijeti. Proždirat će te, dok ne okončaš.

Nemoj se dovesti u tu situaciju. Ne ubij.

Ne kradi. Ne kradi tuđe osjećaje, tuđe doživljaje. Ne kradi ono što je njihovo. Ako ih pitaš, sigurna sam da će ih podijeliti sa tobom. Pitaj ih, ne kradi. Dijeli i s tobom će biti dijeljeno.

srijeda, 14.07.2010.

I will never regret

Možda mi bude bilo bolje sad kad sam upisala nešto što me zanima.

Čitam po forumima razloge zašto netko želi biti psiholog i ako netko kaže da želi pomoći drugima odmah ga popljuju. Pa što je tim ljudima? Ne bi li psiholog trebao pomagati ljudima, raditi s njima?

Pričala mi je meni vrlo draga prijateljica da je slušala jedan kolegij s budućim psiholozima. Gledali su film Let iznad kukavičjeg gnijezda i znate što su ti budući psiholozi radili dok su gledali film? Smijali su se. Njima su osobe s psihičkim poremećajima smiješne. I to su vam budući psiholozi. Grozno.

Drago mi je da ću slijedeće godine i ja biti tamo i spustit ih na zemlju.

A koji su moji razlozi zašto želim biti psiholog?

Ne želim samo sjediti i gledati kako mnogi mladi umovi propadaju u ovom svijetu. Želim to promijeniti, želim biti tu za njih, želim ih slušati, želim ih stvarno vidjeti, želim poboljšati ovaj svijet.

Prenaivno? Koga briga, to je ono što želim.

Konačno sam došla i do tog novog lista, novog početka. Mogu zaboraviti zadnje dvije pogrešne godine. Učinila sam pogrešku s odabirom fakulteta ali da ju nisam napravila danas ne bih bila ovdje. Ne bih mijenjala svijet.

Promijenit ću nečiji svijet. Nabolje. I bit ću sretna. Jer volim osmijeh na tuđem licu. Jer volim osmijeh na svome licu.