četvrtak, 11.02.2010.
Voljela bih da sam jaka. Voljela bih da sam kao prije.
Voljela bih da ne osjećam ovo.
Voljela bih da mi nije stalo.
Voljela bih da nisam ovdje.
utorak, 02.02.2010.
just read
Čitajući prethodne postove uvidjela sam da svi vrve snažnim emocijama, negativnim snažnim emocijama i onda na kraju se nađe neka srcedrapajuća pouka. Ah. Ovaj post neće biti takav. Pisat ću o bilo čemu što mi padne na pamet.
Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću danas biti žestoki fan Lady Gage, slasno bih mu se nasmijala u lice. Tada je na mojim last.fm ljestvicama prevladavala ekstremna glazba i moje uši nisu htjele ništa drugo čuti osim povremeno Davida Hasselhoffa. A onda jednog dana sve se promijenilo i odtada se ekstremna glazba bori za ostanak na ljestvicama. Glazba Lady Gage mi je uvelike bila inspiracija. Još uvijek je. A i Lady Gaga sama je inspiracija.
Poruka koju ona šalje jest da možemo biti ono što jesmo iako se to razlikuje od onoga na što su ljudi naviknuti. Moram priznati, ja i nisam ono na što su ljudi naviknuti no uvijek sam prilagođavala sebe da ne bih previše odskakivala. No usprkos tome svejedno sam pomalo odskakivala. Čini se da se ne možeš ponekad sakriti iza krinke. A krinke. Ajoj. Koliko njih imam. No počela sam ih skidati. Ima nuspojave. No nisu one posljedica samog skidanja krinki već i nečeg drugog, no o tome ću neki drugi put.
No da se vratim na Lady Gagu. Ona je posebna. Neki kažu da je sve to publicitet no ja ne vjerujem. Ona je zaista takva. Umjetnica. I moje poštovanje će uvijek imati.
