utorak, 10.08.2010.

greatest

Hrčak mi je uginuo u petak. Činit će se glupo ali još svaki dan plačem radi toga. Jako mi je značio. Dobila sam ga za svoj 19. rođendan od prijateljice. Bio je prelijep. Bijeli. Albino. Mnogima albino hrčci nisu lijepi ali vjerujte mi on je bio prekrasan.

Najgore je to što nisam bila doma tad. Bila sam na moru. Sestra mi je javila da je uginuo.

Kad sam sutradan došla doma i vidjela ga ščućurenog zaklopljenih okica, suze su same potekle.

Kako mi mogu reći da ne budem tužna i da ne plačem?! Da, znala sam da će uginuti. To ne umanjuje činjenicu da je bio moj dvije godine i da ga sad nema. Da sam ga pokopala ispred prozora. Da svaki put kad pogledam njegov kavez vidim njega u njemu. I onda krenu suze.

Kupili su mi novog hrčka, ali ja nisam spremna za njega. Nisam još preboljela Anaksimandrovu smrt.

<3