srijeda, 14.07.2010.
I will never regret
Možda mi bude bilo bolje sad kad sam upisala nešto što me zanima.
Čitam po forumima razloge zašto netko želi biti psiholog i ako netko kaže da želi pomoći drugima odmah ga popljuju. Pa što je tim ljudima? Ne bi li psiholog trebao pomagati ljudima, raditi s njima?
Pričala mi je meni vrlo draga prijateljica da je slušala jedan kolegij s budućim psiholozima. Gledali su film Let iznad kukavičjeg gnijezda i znate što su ti budući psiholozi radili dok su gledali film? Smijali su se. Njima su osobe s psihičkim poremećajima smiješne. I to su vam budući psiholozi. Grozno.
Drago mi je da ću slijedeće godine i ja biti tamo i spustit ih na zemlju.
A koji su moji razlozi zašto želim biti psiholog?
Ne želim samo sjediti i gledati kako mnogi mladi umovi propadaju u ovom svijetu. Želim to promijeniti, želim biti tu za njih, želim ih slušati, želim ih stvarno vidjeti, želim poboljšati ovaj svijet.
Prenaivno? Koga briga, to je ono što želim.
Konačno sam došla i do tog novog lista, novog početka. Mogu zaboraviti zadnje dvije pogrešne godine. Učinila sam pogrešku s odabirom fakulteta ali da ju nisam napravila danas ne bih bila ovdje. Ne bih mijenjala svijet.
Promijenit ću nečiji svijet. Nabolje. I bit ću sretna. Jer volim osmijeh na tuđem licu. Jer volim osmijeh na svome licu.
