E-mail
harpocrat210@gmail.com





vilenjak

29.08.2007., srijeda

Vjetar

- ...Vjetar...on mi je spasio život...
- Kako to misliš, kapetane?
- Vidiš sinko, talijanci su držali most, i ovdje smo trebali prijeći uvalu da dođemo u partizane, mi skojevci. Ali zapuhao je vjetar, pa ja nisam uspio.
- I kako ti je to spasilo život?
- Pa ovih sedam momaka koji su prešli, šest ih je poginulo na Sutjesci.
- A taj jedan?
- Na Neretvi.
- ...
- Sve je sreća. Ona je najvažnija stvar u životu.

- 16:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

25.08.2007., subota

Radno vrijeme Skippera

Statistike kažu da sasvim pristojan broj posjetitelja već 9 mjeseci dolazi na moj blog kroz pitanje postavljeno google tražilici:

'Radno vrijeme Skipper Silba'

To sigurno nešto znači.

Odlučio sam provjeriti. (Ako još radi).


- 11:15 - Komentari (16) - Isprintaj - #

23.08.2007., četvrtak

Blejk

Can Jerusalem be rebuilded here
In this trivial time, in this land of fear?
In Jerusalem, where the grail remains
Walk into the light and dissolve the chains

Jerusalem...

Here is her secret place
From hence she comes forth on the churches in delight
Here is her cup, filled with its poisons
In these horrid veils
And here, her scarlet veil, woven in pestilence and war
Here is Jerusalem, bound in chains
In the dense of Babylon...


- 11:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.08.2007., utorak

U podzemlju (3)

- Hvala bogu da ste došli! Manijak mi je htio uništiti sve ovo što sam stvorila svojim rukama i od čega hranim sebe i svoje dvije kćeri!

- A što mu bi?

- Taj me progoni otkako su mu propala ulaganja. Znate, ja sam nekad bila direktorica. Onda sam otišla u rat, da pomognem obrantii našu Hrvatsku, a kad sam se vratila, firme više nije bilo. Srela sam prijateljicu, Vedranu, i ona mi je dala posao. To je tad bilo popularno.

- Posao?

- Znate, ono, financijski inžinjering. Zaduživale smo ljude, isplaćivale visoke kamate, ali u ugovorima im je pisalo da to nije sigurno. Ali ne čitaju... Pa se ljute. Nakon nekog vremena je to sve propalo. Ali većina je shvatila da ja nisam kriva, ja sam samo pomagala Vedrani. Osim ovog. Goni me kao vrag grešnu dušu. Ali trebalo mu je neko vrijeme da me nađe ovdje.

- A šta je ovo - upitala je Karolina. Ona inače ne priča puno s ljudima na terenu, ali ambijent ju je, očito, fascinirao.

- Otvorila sam ovaj salon da vratim dugove i prehranim i odškolujem kćeri. Taj bolesnik, Ivan se zove, je upao je unutra sa odvjetnikom i sudskim ovršiteljem. Rekao mi je da sam ja odgovorna za štetu, da ima sudsko rješenje i da će mi zaplijeniti sve što imam. Rekla sam mu da nemam ništa osim ovog podruma, kojeg iznajmljujem od rodice. Kako nemaš, povikao je, i otvorio moju garderobu. Uzeo je i iz nje bundu i dao je ovršitelju. A ta bunda košta 5000 maraka...

- Ali rekli ste da jedva imate za stan, hranu i škole?

- Ma da, srce, ali to je poklon. To mi je dao jedan naš iseljenik kojeg sam izliječila bioenergijom. Zato što sam ga iscijelila, kupiio mi je bundu kao u znak zahvalnosti. I to da mi otme, za dug koji je ionako Vedrana skrivila! Nisam mu to mogla dopustiti. Vrisnula sam i potegnula bombu koja mi je ostala iz rata kao uspomena. Kad mi uzimaju bundu, neka sve ide!

- Iz rata? - Upita sad već sasvim sluđena Karolina.

- Da, iz rata, bebo moja. Već sam ti rekla. Ja sam s našim dečkima otišla u rat, u brigadi 'Zmajevi'. Imam tu i spomenicu... Evo sad ću ti pokazati, pa slikaj.

Tren kasnije se vratila sa papirom. Nije to bila baš spomenica, a ni potvrda - ali je imala autentični pečat i UrBroj. Znam ih prepoznati, jer sam većinu svog slavnog ratovanja radio u informatici HV-a. To je, realno govoreći, bilo pismeno u kojem je zapovjednik brigade našoj junakinji napisao zahvalu na sudjelovanju u sanitetu brigade, a za kraj je začinio rečenicom 'i uvijek ćemo se sjećati najljepših trenutaka u obrani domovine'. I udario pečat. Ne baš da se potvrda može iskoristiti u pravne svrhe, ali Marija je doista nosila uniformu...

- I šta je onda bilo?

- Krenula sam izvući osigurač, ali bombu mi je iz ruke istrgnuo odvjetnik, ili se bar tako predstavio, malo mi je prejak za odvjetnika. Dok mi ju je trgao iz ruke, slomio mi je nokat. To sam maloprije prijavila na policiji, tužit ću ga zbog ozljede.

- I?

- Onda kao da su se otrijeznili. Taj je 'odvjetnik' rekao drugoj dvojici: Možda da odustanemo, sad nas je bog spasio. Da je aktivirala bombu, skidali bi nas žlicom sa zidova ovog podruma. I tako su otišli. Kad sam se smirila, otišla sam prvo u bolnicu, a onda u policiju da ih prijavim zbog upada u stan, uznemiravanja i lomljenja nokta. Rekli su mi da ih tužim privatno jer je to lakša ozljeda. Kako lakša, pa ja rukama zarađujem za život! Kakva država.

Suosjećajno sam klimao glavom. Kćer se izgubila u susjednoj sobi. Obećao sam dami da ćemo u članku istaknuti njenu patnju. Nekako smo se izvukli iz podruma, ušli u auto i krenuli prema redakciji. Smijao sam se cijelim putem, a Karolina je, koncentrirana na vožnju i proživljeno, progovorila tek kad smo se vratili u redakciju.


- 16:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.08.2007., ponedjeljak

U podzemlju (2)

- I to gdje je tip vadio bombu je salon za masažu?
- Da.
- Terapija? Bio je ljut na njih? PTSP?
- PTSP vjerojatno, ali ne bih rekao da je bio na terapiji. To je sigurno kupleraj.
- Toga ima u Zagrebu?
- Da, zlato, ali nije postavljeno pošteno kao kod vas u Americi, nego se svi prave da su moralni pa glume da su nešto drugo.
- Oh. I tamo će biti kurve?
- Mislim da da.

Zamislila se. Ali nije imala puno vremena za promišljanje - naš je trošni Fiat Uno stigao do prastare zgrade. Karolina je u dva skoka bila pred vratima, ali na zvonu nije bilo prezimena koje smo tražili.

- Jesi siguran da je to ta adresa?
- Jesam. Možda je negdje u podrumu.
- I u javnu kuću se može tek tako ući?
- Ne. Ali smisliću nešto.

Jedan od trikova koje sam naučio od Astrologa je da se uvijek pravim da imam rezervno rješenje. Stvarno, nemam uvijek ni prvo rješenje, a nekmoli drugo i treće. Ali najčešće se nečeg sjetim kad dođe stani-pani. Da dobijem na vremenu, obično kažem 'Mi Djevice s podznakom u Lavu a Mjesecom u Ribama uvijek imamo rezervnu varijantu' ili neku sličnu ludost, a u međuvremenu mi nešto sine.

Ništa mi nije sinulo. Ali našli smo vrata.
Naprosto sam pozvonio.

- Tko je?
- Novinar. Čuli smo da je ovdje došlo do tučnjave, da se vadila bomba...
- Čekajte malo.

Karolina me je upitno pogledala - kao, pa možda si mogao smisliti bolju spiku. Dok sam fatalistički slijegao ramenima, začuo se zvuk otključavanja.

- Uđite, Marija će se srediti za tren, ona će vam sve reći - rekla je jedva obučena djevojka ne puno starija od Karoline. A možda i mlađa. Strop podruma je bio klaustrofobično nizak, ali zato je atmosfera cijelog mjesta bila ljepljiva od sveprisutne perverzije. Ovo nije bio samo masažni kupleraj, nego mjesto na kojem se čudak može dobro zabaviti. Crvena svjetla, željezni kreveti, vlaga, oprema za vezivanje, ispucali zidovi. Karolina je gledala teško našminkanu djevojku u gaćicama i majici kao u neko čudo.

- Sad će mama. Još se nije oporavila od šoka. Nisam ni ja.
- Kako se zoveš?
- Petra.
- Ti si joj kćer... krenula je Karolina, a onda ju je prekinula gospođa Marija. Niska, punašna, teška šminka, u bijeloj opravi nalik uniformi medicinske sestre.

- 20:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.08.2007., subota

U podzemlju (1)

- Misliš li da sam premlada za ovaj posao?
- Ma neee.... u svakom slučaju, dobro ti ide.

Karolina je možda najčudniji paparazzo s kojim sam radio. Ta čudna profesija privlači skoro isključivo muškarce sa ruba, a ona je bila cura iz dobre, gastarbajterske i konzervativne familije. Stigla je u redakciju tabloida 1996. u svojoj 16-oj, javivši se na oglas za arhivisticu. No, odmah je počela slikati, prvo jednostavne stvari, a potom i izlaziti na večernje terene, kako joj je već škola dopuštala. Iduće godine, kad je maturirala u trogodišnjoj fotografskoj, poželjela je raditi i paparazzo. Sedamnaestogodišnjakinja sa znakom 'T' franjevačke mladeži i paparazzo - to je čak i našem Astrologu zvučalo suludo, ali pristali smo jer smo bili u gabuli. Napustio nas je, naime, legendarni avanturist Meri, nezadovoljan time što mu nismo nastavili plaćati uobičajenu svotu (1500 kermi) za njegovu sve slabiju robu. Kad je donio fotke frontmena grupe 'Latifundija' sa ljubavnicom, svejedno sam se založio da mu platimo lovu iako to nikako nije roba za naslovnicu. Ne iz samilosti, nego da ga zadržimo za budućnost. Direktor, međutim, nije imao milosti, pa je tako Meri potražio veće brodove. A mi smo postali tabloidna redakcija bez paparazza.

- Zašto ovo nitko neće raditi? Baš je zabavno, a i zaradim za krpice.
- Paaaaa.....

Zato što uglavnom ne shvaćaš rizike kojima se izlažeš, srećo, a i plaćamo te duplo manje - nisam joj rekao. Uglavnom, njoj je bilo zabavno, a mi smo (uz vanjsku suradnju) dobijali ono što nam je trebalo. No, paparazzo zadataka nema svaki dan, pa sam je, kad je navršila 18-tu i položila vozački, počeo izvoditi i na svoje omiljene terene - morbidnu crnu kroniku i bizarne zajebancije u provinciji. Ovaj smo put išli na zadatak koji nije mnogo obećavao, ali je moje treće senzacionalističko oko pulsiralo kao ludo. Dočuo sam, naime, da je u salon za masažu u Drvinju dolazila policija zbog prijetnje ručnom bombom. Nije bilo detonacije ni ozlijeđenih, pa ni očigledne senzacije, ali bio sam siguran da je tu i bolja priča.

- 13:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

11.08.2007., subota

Vilenjakova mlada misa


Prije godinu i jedan dan, 10.8.2006., napisao sam prvi post na obnovljenom vilenjak.blog.hr-u. Otvorio sam ga dvije godine ranije, na nagovor Gorana Šikića, ali sam ga na ovaj način počeo pisati nakon tjedan dana druženja s drugaricom čiji mi se blog svidio. Htio sam joj pokazati da nisam gori od nje. (Upoznali smo se, inače, u realnom svijetu, na Tomislavcu za Dan udruga, a svoj mi je virtualni identitet otkrila uz savršene palačinke. Kad sam vidio blog, te su me palačinke zakucale kao olovni uštipci zen-majstora Mumona Ekaja: zapitao sam se je li moguće pisati bez autocenzure, direktno iz podsvijesti, a ipak govornim jezikom i urbano, izbjegavajući tako visokoparnost nadrealizma i dosadu stvarnosnog. I ostadoh tako zapitan kao dijete u vremenu...) Blogove su odavno imali prija rahatli i veličanstveni tajp, a nedugo nakon što sam počeo pisati doznao sam da bloga i još dvadesetak meni poznatih osoba.

U početku sam 'Vilenjaka' zamislio kao prozni blog. Sad, kad pogledam tih 150 postova, jasnije mi je da se radi o četiri tipa materijala:

a) proze
b) introspektivno-autoterapijski rantovi (inspirirani metodom 'Intenzivnog dnevnika' P.Vasiljevića)
c) prisjećanja
d) filozofiranja i propovijedi

Jedna dobronamjerna osoba me je jučer upozorila da postova koji djelomice ili u cijelosti pripadaju u ovu zadnju kategoriju - new age propovijedi - ima više nego što sam svjestan. Zapravo je u pravu.

Ali što ću. To sam ja. Ovo je krv moja. Blog je s vremenom postao manje moj performans, a više dnevnik bolesti. Možda to ima nekog smisla.

- 10:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #

07.08.2007., utorak

Dream Quest

Jednom davno sam na tramvajskoj stanici kod Lepušićeve pročitao grafit:
'In a dream I find a way to survive and I was glad'.
Dugo me je progonila ta rečenica, kao neki neprobojni koan koji mi se zalijepio za nepce.

Objasnio sam si je kad sam ponovo pročitao Lawcraftov 'Dream Quest of Unkown Kadath'.
To je (onako kako je razumijem) pripovjetka o Sanjaču koji se zaputi u Zemlju Sna kako bi pronašao Bogove i nazočio njihovom plesu. Naravno, na putu sreće neprijatelje i prijatelje, rješava zagonetke, prolazi avanture. Na kraju on stigne do tih Bogova ali oni se zbrejkaju i kažu mu da oni zapravo ne postoje, nego je taj ples na dnu njegovog Sna. (Što je uostalom i logično, jer on cijelo vrijeme putuje kroz njega.)

Kad pretjeram u zaigranosti, to zaboravim. Na žalost.

Ljepota i Ljubav su na dnu Sna.

U njemu se valja centrirati, a ne...

...u izvanjskom.

Amen.

- 02:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

05.08.2007., nedjelja

Križ


U vrijeme kad smo svi još bili video amateri, jedan od mojih prijatelja je snimio kratki film 'Božićna etida' u kojem je miksao slike Gardijskog križa na Mirogoju i blagdanske šoping groznice. Sama ideja me je u prvi mah jako iznenadila. Doživljavao sam ga, naime, kao simpatičnog ali površnog lika. Zadnje što bih očekivao od njega bila bi duboka nacionalna promišljanja.

- I kako si došao na tu ideju?
- Vilenjače, odi jedanput gore pa pogledaj godišta koja su spomenicima okolo. 1973, 1972, 1971, 1970... to su moji i tvoji vršnjaci koji su umrli mladi da bismo mi danas uživali u blagodatima šoping groznice.

Doista. Svake se godine, od te 1995., sjetim tog razgovora.

Oni su umrli mladi.

A mi danas kupujemo na revolving...
...i nas kupuju na revolving.

Cheers!

- 11:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

01.08.2007., srijeda

Vilenjače, i to je Amerika (2)

Dugo sam želio napraviti reportažu o Richardu Milanovichu, kalifornijskom indijanskom poglavici porijeklom iz Zagreba. Prilika mi se ukazala kad sam u jedno putovanje upario dvije američke priče - njegovu i onu o duplerici Nadi. Prije nego što sam krenuo dogovorio sam, naravno, sve s Richardom i njegovom tajnicom. Objasnio mi je da je mnogo jednostavnije da se sretnemo u njegovom uredu u Palm Springsu nego da dolazim drito u rezervat.

No, kad sam stigao u SAD, prestao mi se javljati na telefon.

Image Hosted by ImageShack.us

Nisam se dao zajebati nego sam došao naslijepo u njegov ured. Usput sam otkrio da Los Angeles nije velik kao, npr, Berlin - on je velik kao od Zagreba do Slavonskog Broda. Nešto nezamislivo. U tome je valjda tajna Američkog osjećaja slobode - taj feeling nije utemeljen ni na zakonima niti na stvarnosti, već valjda na samom tom doživljaju prostora. Ceste su široke, auti veliki, a narod živi u kućama a ne u stanovima.

- Dobar dan.
- Errrrr... Hellou.
- Pa, evo mene.
- Moram vam objasniti zašto vam se nisam javljao. Bilo mi je, naime, neugodno. Sad ćete se sigurno razočarati.
- Zašto?
- Pa prešli ste toliki put iz Hrvatske da me vidite. A ja nisam Hrvat. Moj je otac, naime, došao iz Zagreba, ali je Srbin.
- Dragi Richarde, to nije nikakav problem.
- ?
- Rat je odavno završio. Balkan je opet jedan. Mi imamo licencu i za srpski i za hrvatski Playboy. Objavit ću vas u oba. Ništa ne brinite.
- Ne razumijem.
- Rat ne samo što je prošao, nego se većina ljudi pravi kao da ga nije ni bilo.
- Ne razumijem. Ako je tako, onda dobro. Ali ne mogu vjerovati...
- Ništa ne brinite.

Indijanac je ipak bio u pravu. Kad sam objavio priču u oba Playboya, nekoliko neukih kolega me je napalo zbog drugačijeg naslova. U jednom sam slučaju stavio 'Zagrepčanin indijanac'... u glavni naslov, a u drugom 'Indijanac srpskog porijekla'. U slijedećem sam pasusu, naravno, objasnio situaciju. Jednom se starom uredniku, liječenom od alkoholizma, to učinilo kao senzacionalizam, pa me je napao u svom glasilu. Nije shvatio.

Ali ja jesam.

Jednom Indijanac, uvijek Indijanac.

- 16:22 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (9)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (10)
Srpanj 2007 (13)
Lipanj 2007 (9)
Svibanj 2007 (10)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (15)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (11)
Studeni 2006 (24)
Listopad 2006 (14)
Rujan 2006 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Što je sad ovo
Gonzo novinarstvo u kojem autor proizvodi autohagiografiju vlastitog nesvjesnog
Društvena satira

Free Counter
Free Counter
Zašto?
Sve to ima nekog smisla.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se