Vatra
15: Vatra
„Pij“, naložio mi je nježan glas koji je uspio doprijeti do moje svijesti.
Pod zubima sam osjetio hladnu kožu. Čeljust mi se automatski stisnula i očnjaci su proboli tu neobično tvrdu kožu.
Na jeziku sam osjetio krv. Plaho sam je progutao, a onda se nisam mogao zaustaviti. Pio sam krv kao da je nikad prije nisam pio. Osjetio sam kako mi tijelo doslovno zarasta – postajalo je gipkije i snažnije, čvršće, jače. Već dugo nisam osjetio takvu snagu u tijelu.
Nastavio sam piti, a osoba od koje je krv dolazila bila je posve mirna. Nije se niti trznula. Nakon nekoliko minuta, napokon je potreba popustila.
Odmaknuo sam se i duboko uzdahnuo, otvorivši oči.
Bio je već mrak, sunce je zašlo, ali moje su se oči odmah priviknule na tamu. Preda mnom je bila ruka, blijeda ruka čije je zapešće bilo obliveno krvlju.
Amy me gledala odozgo, djelujući potreseno i zabrinuto.
„Jesi li dobro?“ upitala je, pomalo nesigurno.
Gledao sam je u oči, ne shvaćajući sasvim zašto je ovdje.
Kimnuo sam.
Pogledala me optužujućim pogledom koji me natjerao da se lecnem. „Što si, zaboga, ovdje radio?“
Nisam ništa rekao, već sam je nastavio gledati, u nijemom pokušaju da joj objasnim ono što nisam mogao riječima.
„Pokušao si se ubiti“ protisnula je, a oči su joj se ponovno ispunile suzama. „Ti budalo jedna!“ Viknula je iznenada na mene, a niz lice joj je kliznula krvava suza.
Svrnuo sam pogled u stranu, shrvan sramom.
„Zašto?“ Nastavila je vikati.
„Amy, žao mi je zbog…“, počeo sam, želeći se napokon ispričati zbog svega što sam joj priuštio, ali ona je presjekla.
„Nemoj se ispričavati, molim te.“ Rekla je, vrteći krasnom glavom, potresajući zlatne valove kose.
„Ne, doista sam bio potpuni idiot…“
„Luke“, zajecala je, „zar ti ne vidiš koliko je ovo bolesno?“ Suze su joj nastavile teći licem. „Svi smo vampiri, a odnosimo se grozno jedni prema drugima zato što se drugačije hranimo!“
Ova me rečenica zaustavila. Blijedo sam zurio u Amyno lice.
„Željela sam s tobom izgladiti stvari, ali nisam imala snage krenuti te pronaći, a sad kad smo se sreli ti se odlučiš ubiti!“ Pokrila je lice rukama. Nisam se usudio pokrenuti se, nisam znao želi li da je zagrlim. „Ja sam kriva za to što se dogodilo. Nisam smjela tako suditi, pretpostavila sam da si postao loša osoba zato što si odlučio krenuti drugim putem. Nisam imala pravo učiniti takvo što.“
„Prestani“, rekao sam joj, osjećajući navalu emocija kako će se probiti na površinu. Boljela me sama pomisao da sam joj nanio bol, a činjenica da je situacija bila i obrnuta, posve me smela.
„Ali ono što mi nije jasno…“, nastavila je, i dalje prolijevajući suze, „zašto si se, pobogu htio ubiti? Zašto me želiš tako okrutno kazniti za to što sam…“
Poljubio sam je. Privinuo sam je uza se, zagrlivši je, nekako zaštitnički.
Odvojivši usne od njezinih, šapnuo sam: „Prestani, molim te.“
Izgledala je ošamućeno i zbunjeno, s takvom djetinjom nevinošću u licu.
Drhtavo sam se nasmijao. „Nemoj da raspravljamo o tome čija je krivnja“, rekao sam.
Nasmijala se kroz suze i slabašno kimnula. A onda mi se sama uvukla u zagrljaj. Odjednom me pukla činjenica koliko mi je samo nedostajao njezin dodir, njezina blizina, njezini poljupci i brižnost. Sjedili smo tako u tami, zagrljeni, u tišini, uživajući u činjenici da smo ponovno zajedno, ponovno cijeli. Riječi su bile šture i nevažne. Nisam htio da ovo završi, nisam htio da me zora još jednog dana podsjeti na ono što sam malo prije planirao učiniti. Nisam htio da riječi ponovno dobiju jaču ulogu od dijela – da me one, ili izostanak istih, ponovno udalje od Amy, da mi je otmu sad kad sam je napokon ponovno imao, produbljujući time moju bol do te razine da iskreno neću htjeti da me sljedeći put netko spasi.
Ali odjednom mi je pred očima iščezla tama – gledao sam u prizor koji je blještao od jarkog svjetla.
Vidio sam golemu okruglu prostoriju koja je gorjela. Vatre je bilo posvuda – zidovi su gorjeli, krov je gorio, a na vrhu zavojitog stepeništa, među jarkim, divljim narančastim plamenovima stajala je djevojka. Djevojka koju sam vidio ranije, na pramcu broda. Ali sad sam je mogao dobro promotriti.
Kosa joj je vijorila oko lica, jarka gotovo poput vatre koja ju je okruživala. Lice joj je bilo lijepo, blijedo, puno ledenog gnjeva. Crne oči gorjele su od potrebe za smrću.
Sopćući, vratio sam se u sadašnjost. Nastavio sam duboko disati. Amy se uzbunila.
„Što je bilo, Luke?“, pitala me brižno, stavljajući dlan na moje lice.
„Veronica.“
Amyno je lice smjesta otvrdnulo. Vratio se onaj zabrinut izraz koji sam vidio na njezinu licu i licima njezine braće kad sam ih ranije danas vidio na ulici.
„Nije sama“, rekla je Amy mračno.
„Molim?“, upitao sam, posve zbunjeno.“Ti poznaješ Veronicu?“
Polako je kimnula. „Da, poznajem je. Luke…ne znam koliko si upoznat s Vampirskim ratovima…“
„Znam ponešto“, rekao sam tiho, u panici zbog ove posljednje vizije. „Saznao sam dosta toga za vrijeme svoga boravka u Musée des Vampires.“
Izgledala je iznenađeno. „Ti si bio tamo?“ Ali onda je odmahnula glavom, vraćajući se na poantu i požurila je s objašnjenjem. „Uglavnom, nomadi su se pobunili protiv Muzeja zato što su ti vampiri zauzeli jedno od najvećih lovišta u Europi – London. Muzej je ostao netaknut samo zato što je tada na njihovu stranu stala jedna velika skupina vampira. Nomadi su čekali samo i najsitniji razlog da napadnu Muzej, a sad su ga i dobili jer…“
„Jer je Dimitrij ubio Darrena“, dovršio sam šaptom.
Opet je ozbiljno kimnula te nastavila: „Darren je, koliko sam shvatila, bio praktički vođa nomada u to vrijeme. A Veronica mu je ostala odana. Kako god bilo, okupila je tridesetak nomada i desetak crnih čarobnjaka koji mogu izvući korist iz toga ako Muzej propadne. Pozvala je Michaela, Erica i mene, ali mi smo odbili, zato što nismo sudjelovali u prošlome ratu. A ovaj napad bi mogao označiti početak novoga – zapravo, početak novog rata dogodio se onog trena kad je Darren ubijen.“
Informacije su mi se slagale u glavi, izazivajući nove strašne slike razaranja i kaosa.
„Ali vampiri iz Muzeja…znali su što im se sprema, zar ne?“ upitao sam.
„Ne znam“, rekla je Amy, sliježući ramenima. „Ali ako i jesu, nemaju kamo pobjeći – boje se nomada.“
„Ja…moram otići tamo“, dahnuo sam, uspravivši se.
Amy je izgledala unezvijereno.
„Što? Kako to misliš 'moraš'?“
„Moram ih upozoriti…ne mogu dopustiti da ih samo tako unište“, rekao sam, zureći u Amy.
„Luke, isti ti vampiri su te željeli živog oderati kad si ubio Victoriju. Ona je bila istinski vođa Musée des Vampires.“
„Ne mogu samo tako ostati ovdje…Gloria mora znati…Veronica mi je prijateljica!“ Povisio sam glas, djelujući pomalo histerično.
„Ti ne možeš učiniti razliku u tom okršaju“, reče Amy, gledajući me kao da sam sišao s uma.
„Moram pokušati, Amy“, ostajao sam uporan.
„To nije tvoja borba, Luke!“ Viknula je.
Zaustio sam da joj odgovorim, ali omeo me zvuk šuštanja. Podigao sam pogled, kao i Amy i vidio da visoko iznad nas prolijeću tri traka crnog dima, vidljivi u tami samo zato što su se micali, jureći prema stablima u daljini.
„Već su tu“, dahnuo sam.
„Luke, ne idi“, rekla je tiho. „Danas sam te gotovo izgubila. Nemoj mi to učiniti ponovno.“
Opet joj je suza kliznula niz anđeosko lice.
Obuhvatio sam joj lice rukama i ponovno je poljubio.
„Moram ići, Amy. Kad se vratim, a obećavam ti da hoću, onda ćemo razgovarati o svemu.“
„Trebala sam znati da ćeš tako reagirati“, rekla je, slabašno se osmjehnuvši.
Izvijeno sam se osmjehnuo, a onda ponovno dopustio tijelu da se razleti u crni dim i vinuo se put neba. Ovaj put je to bilo posve bezbolno – zapravo je bio divan osjećaj, tako lagan i slobodan. Požurio sam za ostalim čarobnjacima, ionako znajući kamo će me put odvesti.
Nakon nekoliko kilometara nesmetanog leta crnim nebom prekrivenim sve gušćim oblacima, obrušio sam se među stabla.
Kretao sam se vrlo brzo, a šuma je bila gusta tako da sam vješto i okretno morao prolaziti između stabala. Znao sam da nisam sam. Čuo sam i nejasno vidio vampire što munjevito trče šumom, gotovo nečujni, ali ne sasvim. Također sam čuo šuštanje ostalih čarobnjaka čija su tijela bila u obliku crnog dima.
Sa svoje lijeve strane uočio sam bljesak crvene kose; Veronica se graciozno uspinjala kroz zrak, skačući na drvo. Ubrzo me prestigla i nestala s vidika.
Nisam doista shvaćao Veronicino ponašanje; ona i Gloria bile su prijateljice. Je li Veronica bila dovoljno okrutna da ih odluči sve skupa uništiti? S druge strane, Gloria se nije naročito potrudila ostaviti Darrena na životu, premda je znala koliko on znači Veronici. Već sam otprije odustao od namjere da shvatim Glorijino ponašanje – možda je željela pobjeći od Muzeja, možda je njoj ipak svejedno što se dogodi s tim vampirima. Nisam to mogao znati.
I dalje sam jurio kroz tamu šume, zajedno s desecima ostalih, sve dok tama nije postala nešto manje gusta.
Istog smo se trena zaustavili.
Sletio sam na sam rub čistine, preuzevši opet svoj oblik, a iz mraka je izronila golema starinska kuća nalik na zamak zbog velikog spleta vretenastih kula koje su se izdizale iznad ostatka kuće. Nigdje nije bilo upaljeno svjetlo – svi su prozori bili zastrti crnim zavjesama.
Na natpisu iznad kitnjastog portala masnim je crnim slovima bilo otisnuto: Musée des Vampires.
Nastala je upravo zlokobna tišina. Nitko se nije micao, nitko nije ni disao. Nije bilo vjetra niti glasova ikakvih životinja. Apsolutna i potpuna tišina. Možda najglasnija tišina koju sam ikad čuo.
A onda su mrak i tišinu naglo zamijenili svjetlo i buka.
Golema je kuća buknula u plamenovima; stakla sa svih prozora su popucala, a iz njih iznikli novi plameni jezici, ližući kameno zdanje kuće, ostavljajući crne tragove na zidovima.
U trenu je nastao kaos.
Na čistinu su pojurili vampiri, dok su se čarobnjaci opet vinuli u zrak i poletjeli prema kući. Zrakom su odjeknule nove eksplozije i pojavilo se još više vatre; sve što je dosad bilo crno, sad je bilo obasjano narančasto-zlatnim sjajem.
Iz gorućih su prozora skakali izbezumljeni vampiri – neki neozlijeđeni, neki uhvaćeni u plamen. U kakvom god da su stanju bili, trčali su ravno smrti u zagrljaj. Na jednog je skakalo po troje nomada. Zrakom su parali krikovi agonije i boli, no brzo bi prestajali. Ubrzo su i pred kućom gorjele mnoge lomače.
Osjetio sam se prestravljeno, pomislivši kako je Amy doista bila u pravu. U šoku sam gledao pokolj koji se odvijao pred mojim očima, previše preneražen da bih nešto poduzeo.
Neki su vampiri utrčali u kuću, dok su drugi i dalje bježali van, u otmjenim odijelima i haljinama stegnutim korzetima.
Vidio sam kako s drugog kata skače sitna vampirica neuobičajeno crne kose. Serena je potrčala u spas šume, no prije nego je dosegla ijedno stablo, na leđa joj je skočio nomad i počeo joj nemilosrdno izvrtati glavu pod raznim kutovima dok su njezini krikovi odjekivali čistinom. Zatim je na nju skočilo još dvoje vampira te su njezini krikovi zamrli. Slavodobitno su zarežali, a onda pobacali dijelove njezina tijela u jednu od lomača koje su buknule ispred ulaza.
Više nisam mogao to promatrati te sam se vinuo u zrak. Siguran pod krinkom dima, poletio sam prema masivnim ulaznim vratima koja su također gorjela. Ispalio sam čaroliju ravno na njih; uz glasan su se prasak razletjela na mnogo sitnih gorućih dijelova koji su popadali po čistini.
Uletjevši u kuću, sletio sam na mramorni pod golemog okruglog predvorja, na isto mjesto gdje me Gloria prvi put pozdravila i zaželjela mi dobrodošlicu.
Vatre je bilo posvuda. Tamne drvene oplate na zidovima sad su bile prožete divljim plamenovima koji su se uspinjali i do krova i kupole od iste tamne oplate. Zbog toga je cijela prostorija visoka barem petnaest metara bila u plamenu. Kolosalni luster koji je visio s vrha te kupole izgledao je kao da popušta i kao da će se svakog trena srušiti. Veliko je stubište također bilo u plamenu. Antikni stolovi i stolice ležali su razbacani po predvorju, razbijeni u dijelove i zapaljeni. Na ulaštenom su podu također ležali gorući leševi vampira. Znao sam koliko bi bilo opasno da me neki od tih plamenih jezika samo i dotakne. Vatra je bila tako glasna – zvuk njezina buktanja je ponekad nadglasao čak i bolne vriske umirućih vampira. A toplina je bila gotovo nepodnošljiva. Osjećao sam kako mi se vrhovi kose polako uvijaju, a uzavrela mi je krv u žilama mahnito potekla.
A onda sam opet svrnuo pogled na veliko stubište. Iz prolaza koje je stajalo iza njega izašla je djevojka čija je kosa bila jednako divlja kao i vatra oko nje, a čija je boja bila jarke narančaste nijanse, dodatno intenzivne pod zasljepljujućim svjetlom vatre. Stala je kao ukopana na vrhu stubišta, spustivši pogled prema meni, ali ne mijenjajući izraz lica; iako smireno i hladno, iz svake crte njezina lica izbijao je prijezir i ledeni gnjev. U njezinim je očima plamtio oganj silovit kao i onaj koji nas je okruživao.
Shvatio sam da nešto drži u rukama. A onda je nehajno bacila svijetlosmeđi predmet – Dimitrijeva se glava zakotrljala niz stepenice, usput se zapalivši. Poput vatrene kugle je nestala u kaosu veće lomače.
Šokirano sam buljio u plamenove gdje je Dimitrijeva glava dokono gorjela, a zaim pogledao Veronicu, ali onda je ona napravila veći zamah te preko rukohvata bacila Dimitrijevo obezglavljeno tijelo koje je uz mukli udar palo na mramorni pod. Sjećanjem mi je bljesnula slika Dimitrija – snažnog i prekrasnog vampira, neslomljivog, nepobijedivog…
A zatim sam začuo zvuk pucanja metala – lanac koji je držao golemi luster popustio je od vrućine. Luster se nečujno i brzo spuštao kroz zrak.
Odskočio sam unatrag, gotovo natrag do ulaza, a luster je uz zaglušujući tresak udario o mramor koji je od siline udara popucao, na Dimitrijevo tijelo.
Stotine sitnih žaruljica s lustera uz sipljivo su se zveckanje rasule po predvorju, poput bisera, prskajući na sitne komadiće u dodiru s vatrom.
Vatra je podivljala – oplata je s krova počela otpadati. Veliki komadi drva padali su sa stropa, pretvarajući cijelu prostoriju u smrtonosnu klopku.Brzo sam se izmicao projektilima koji su zasuli mramorni pod.
Veronica je i dalje mirno stajala na vrhu stubišta, poput kakvog hladnokrvnog tiranina, promatrajući kaos ispod sebe dok joj je vatrena kosa letjela oko lica.
Kroz predvorje su opet prolazili ostali, bježeći iz kuće, ostavljajući trupla za sobom.
Vidio sam niskog čarobnjaka tamne kose kako je uperio svoj mahniti pogled u neku točko lijevo od mene.
Skrenuvši pogled, vidio sam kako iza ugla prema hodniku zamiču valovi kose boje mahagonija.
Niski čarobnjak nije gubio vrijeme – izvitoperio se u crni dim i poletio za ženom.
Veronica nije pošla za njom, ali nije ni zaustavila čarobnjaka – na licu je imala posve ravnodušan izraz, pomalo mrtav.
Ali ja nisam mogao samo ostati ovdje – još sam se jednom izobličio u stupu dima te sunuo ulijevo.
Brzo sam promicao kroz vatru, slijedeći ostalo dvoje. Zatim sam skrenuo desno – našao sam se u manjoj prostoriji koja je također bila puna vatre – te izletio kroz staklena vrata, našavši se u vrtu kuće.
Ovdje je bilo mnogo tamnije. Vrt je bio vrlo prostran i pravilan, budući da je kuća bila potkovasta tlocrta. A u sredini vrta stajao je veliki i dugi staklenik, nalik na izduljeni terasni šator, visok poput gradske kuće. Njegovi su stupovi bili od kovanog željeza, puni kitnjastih ukrasa. Žena i čarobnjak pojurili su unutra, a ja sam ih slijedio u stopu.
Zaustavio sam se na ulazu u staklenik. Sa stropa su visjeli metalni svijećnjaci u kojima su gorjele bijele svijeće, dajući prostoru mutnozlatni sjaj. Uza stupove su bili poredani razni predmeti u vitrinama, antikni ukrasi i nakit, a po sredini staklenika prostirao se dugi stol, krcat spomenutim stvarima.
Tamnokosa žena domakla je do suprotnog kraja staklenika, no crnokosi čarobnjak je slavodobitno uzviknuo.
Stakla u stakleniku su popucala – cijeli je prostor ispunilo zveckanje i prskanje stakala na sitne komadiće. Zaštitio sam lice rukom. Dva su svijećnjaka pala sa središnje grede i zapalila sadržaj na stolu. Vatra se brzo proširila.
Uspravivši se, ispalio sam čaroliju prema čarobnjaku koji se spremao ubiti tamnokosu ženu. Čarolija ga je pogodila; brzo se okrenuo u zraku i pao na tlo, nepomičan.
Tamnokosa se žena sad okrenula prema meni. Bila je jednako lijepa kao i posljednji put kad sam je vidio, kad me pokušala zavesti, poljubivši me.
Ali nisam mogao obratiti pozornost na njezinu taštinu, niti na njezino kraljevsko držanje. Njezin pogled kao da je prvi put bio posve iskren i posve čist. Prodorne su oči zračile zahvalnošću.
Samo sam kimnuo, pomalo ukočeno, a ona je pune usne razvukla u blagi osmijeh.
Nisam se mogao natjerati da joj uzvratim istom mjerom. Gloria me još jedan trenutak gledala u oči, a onda se hitro okrenula i nestala u tami šume.
Nisam odmaknuo pogled, već sam nastavio zuriti u stabla, kao da očekujem da će se ona vratiti, da će poput pravog borca i pravog vođe obnoviti Musée des Vampires. Ali nije. Otišla je.
Pokušao sam definirati što to osjećam u ovom trenutku, ali uto je zrak proparao visok i rezak zvuk, poput ispaljene vatrometne rakete.
Brzo sam se okrenuo, i vidio kako crni traci dima promiču uz visoke vretenaste kule, ispaljujući na njih čarolije, te kako one, uz glasne praske padaju i ruše ono što je ostalo od te, nekoć veličanstvene građevine.
Spustivši pogled s gorućih ruševina, vidio sam da na vratima kroz koja sam malo prije izašao stoji Veronica. I kao da se maska gnjeva s njezina lica otopila, sada je iz nje zračila razarajuća, ali tiha tuga, izražena u crnim očima koje su gledale u moje lice, tražeći oprost, oproštenje grijeha koje nikad neće doći.
|