Udruga za poticanje savjesnog informiranja i djelovanja

https://blog.dnevnik.hr/upsid

srijeda, 29.07.2009.

Pušači - sumanuta kolektivna svijest

Zgražava se: Nikola Horvat
Ovu temu želim pretresti već nekoliko mjeseci, ali nikako da smognem koncentracije i povučem svo ono gnušanje što u sebi gajim spram nekih ljudskih bijednosti. Naime, radi se o pušenju i svim popratnim jadima što prate to zlo. Uopće ne želim pisati o tome kako je pušenje štetno, to već stijene drobe pucajući na suncu. Prošetao bi radije spektrom raznih likova, karikatura, događaja i groteski koje susrećem na svom putu.
Prvo bi se dotakao pušačke ekološke neosvještenosti! Poznajem doslovno 2 pušača koji svoje čikove uredno gase i bacaju u smeće. Svi ostali, a ima ih ko pljeve, bacaju svoje ostatke preuzvišenog užitka na pod. Bez trunke grižnje savjesti ili svijesti o lijepoj nam planeti, bez smisla za estetiku i bez obzira oni svoje čikove nemilice bacaju na podove parkova, šuma, puteljaka, izletišta, trgova, ulica, stajališta, odmorišta, haustora, predvorja, vrtova i ostalih površina. Nema tog prostora koji bi bio dovoljno svet da bude pošteđen čika. Osobito ostajem fasciniran pušačima u žurbi koji trčeći na tramvaj bacaju svoj opušak na pod ko od šale i uletavaju u prometalo. U ovoj kategoriji su mi najdraži biseri koji ulazeći u javno prometalo zdušno uvlače posljednji dim slasne cigarete i zadovoljno otpuhuju svoj smrad unutar zatvorenog prometala - pa ti diši, konjino jedna koja si se našla tamo, u ostalom tko ti kriv što ne pušiš, u tom bi slučaju guštao!!! U ovoj zanimljivoj kategoriji posebno mjesto u mom srcu imaju mlađahni konzumeri dotičnog otrova koji se u noćnim satima okupljaju oko gajbe piva kako bi je opjevali i uzdigli na tron, a sve to na klupicama u parku. Nakon njihovih hodočašća na klupe diljem parkova te iste klupe postaju radioaktivni otpad, a količina čikova, ispod nekoć lijepih klupica, se može uspoređivati sa brojem pokojnih kineza. Taj prizor nije nužno lijep, naprotiv, a osjećaj koračanja po poluižvakanoj, nagorenoj, naslinjenoj prešanoj vati je nadasve simpatičan, u meni izaziva refleks za prisilno izbacivanje sadržaja želuca kroz usta i ponekad kroz nos (definicija preuzeta sa Wikipedije).
Drugo čega bi se dotakao jest lako povredivi ego dragih nam pušača čim im se dotakne njihovo sveto pravo na trovanje sebe i drugih. Nejednom sam izrazio negodovanje u birtijama kada bi mi netko iza leđa puhnuo dim u glavu, i umjesto oprosti dobivao sam prezrive poglede tipa "...pa kaj ti hoćeš, majmun jedan, ak to smeta odi si van, moj tata ima veću kuburu!!". Nadalje, ako si dovoljno drzak pa izraziš zabrinutost za svoje zdravlje te pušačima to kažeš naići ćeš na salve negodovanja. Među najomiljenijim apologijama svog poroka je usporedba sa ubojitim prehrambenim navikama: "pa kaj onda, kad ideš u McDonald's onda se ne brineš za zdravlje!", ili još bolja koja spaja svijest o svesvjetskoj zagađenosti i izvrsno poznavanje kemijskih spojeva i reakcija: "da samo znaš koliko te truju staklenički plinovi i gradski smog!!". Naravno, susreo sam se sa dva primjera u kojima je pušač moju zamjerku ozbiljno shvatio i poštedio me dima, u svim ostalim slučajevima popušio sam, doslovno.....tuđu cigaru.
Treći fenomen koji bi elaborirao je pušačka nonšalancija i drskost. Naime, volim jesti i kada se fino papa to mi predstavlja pravi mali gušt i ne volim kada me se smeta dok jedem. I tako, potaknut onom starom da i cucak ima mira dok ždere, umislio sam si još jedan grijeh predragih nam pušača. Sporo jedem, uvijek posljednji završim, ali prije nego što završim uvijek se nađe jedan Borg koji zapali svoj štapić i pokvari mi cijeli obrok. To je već tradicija. Hvala Bogu na novom zakonu, više u restoranima nema terorista koji mi pokade hranu, kao da treba istjerati đavle iz nje. No, kada sam na nekim feštama, svadbama, tulumima obavezno mi zadime i ono malo mira koji sam si rezervirao da okrijepim tijelo kakvim odreskom ili pilećim krilcem. Bujice psovki koje mi tada prolamaju um ne želim dijeliti sa vama, no mogu vam reći da se samoga sebe prepadnem u tim trenucima.

Četvrtu grupu bi nazvao grupa devetokrugašica (prema Danteu). Naime to je grupa pušačica koje puše u trenucima kada im pod srcem raste novi čovjek, aka. mala, nevina, dobra, slatka beba. To je najniži oblik pušača i strogo je rezerviran za žene. I baš kao što žena može biti najdivnije stvorenje, upravo tako, jer se supotnosti jako vole, ona je kadra postati i najveće đubre. Dalje ne trebam razglabati, samo sam imao nasušnu potrebu popljuvati taj šljam!!!
I posljednju, za ovaj članak, podgrupaciju omiljene nam grupe samoubica bih posvetio puačima koji su to po defaultu. Ne znam da li vam se ikada dogodilo da vidite čovjeka, njegovo lice, divan ten, bijele zube i divne prste te da odmah zaključite da je ovaj nepatvoreni autodestrukt? Meni se to često dogodi. Primjetim frajera ili neku tetu i na 37,62 metra VIDIM da je taj/ta zakucan/a jednom rukom na kutiju cigareta. Ti "autodestrukti po defaultu" imaju zajedničku karakteristiku a to je sumanuta želja za samouništenjem i bolnom smrću. To su ljudi koje ja volim protumačiti kao sudbinom proklete i kad se jedno takvo dijete rodi ono mora propušit! U jednoj mislilačkoj epizodi sam skoro izgorio od tjeskobe pitajući se, i ne dobijući odgovor, kako su se takvi ljudi samouništavali prije pošasti cigarete???? I danas me proganja to pitanje i često se budim noću obliven nikotinskim znojem i razrogačenim očima vapijem za odgovorom. Da nisu skakali sa litica, možda su ispijali male količine otrova, ili su išli u lov na zmije, a da ipak nisu hazarderski psovali lokalnom moćniku sve po spisku pa šta bude??? Ne znam, tisuću mu duhanskih listića!!!!
Prečesto sam se sjetio indijančevih majki (mea culpa), a bome i gospođe Columbo razmišljajući o povijesnom putu te biljke. Kako bilo, ne razumijem tu potrebu. Veleumni zaključak koji bi mogao potaknuti na savjesno djelovanje jest da kada sljedeći put uzmete zapaliti - NEMOJTE!!!!! I još nešto, s obzirom da znate tko sam, sljedeći put kada ćemo ispijati kakvo pićence ili glodati neku kost obuzdajte se od zapaljenja, jer sad barem znate što mislim o tome, a ako vam ne ide u obuzdavanju od autodestrukcije ne brigajte, uvijek sa sobom nosim malu količinu cijankalija pa ćemo cugnut koju kap u ime bolne smrti i kraćeg življenja!!!

- 18:02 -

Bubni i ostani živ (18) - Ispljuni na papir - #

četvrtak, 23.07.2009.

Đe je problem?

Piše: Dejan Šota
Promišljao sam dosta dugo kako izreći svoj stav o sada već poodmakloj temi umjetne oplodnje, a da izbjegnem bujicu uvreda i pogrda od cijenjenog čitateljstva budući da se radi o izrazito nepopularnom stavu – stavu “ubojice nataliteta” i nehumanom, bezosjećajnom antibaby zagovorniku. Dapače, aktualno sociopolitičko stanje ne daje mi prostora podržati u bilo čemu vladajuću familiu koja je ispucala sve svoje kredite. Silne pljuvačke u medijima i šire, po mom mišljenju zakašnjelo pogađaju cjeloživotne moćnike - tek sada kad su “plodovi sustavnog rada” (čitaj: ozakonjene i profinjene korupcije) sazreli. “Idemo dolje, a ne dalje” naljepnica je koja im je garantirana, osim ako građanstvo želi ponovo jesti trulo voće... no i to je moguće, jer dok si lojalan tebi osobno će servirat grožđe…
Oprostit ćete mi: teško je ostati potpuno ‘ladan na divnu nam sadašnjicu…

Pokušat ću se u potpunosti ograditi od cjelokupnog cirkusa nedavno viđenog u saboru i na ulicama. Odnos bračne i vanbračne zajednice, moguća diskriminacija ovih drugih uopće neće biti tema. O tome se dakako može puno toga reći, čini mi se čak da je taj problem puno kompleksniji, pa ću ideju ostaviti nedodirnutom. Potpuno sam svjestan da je u stvarnosti problem braka/zajednice neodvojiv od potpomognutog začeća (za one parove pogođene neplodnošću), no molio bih čitatelje da pokušaju razumjeti moj uži interes, jedan od “izolata” ove složene i osjetljive društvene zbilje.
Naime, na temelju stečene sociopolitičke slike i uronjenosti svakog pojedinca u opću dinamiku hrvatskog javnog života (koja je čas rezigniranost, čas udarni val prigovora i prkosa), ne čudi razina subjektivnosti koja se rađa. Možda je u ovoj krizi nastupila općenacionalna racionalizacija problema, nazovimo to “osviještenje mase”, i premda raste uvid u prave motive prijašnjih poteza vladajućih, ne mogu se otrgnuti dojmu i ne konstatirati kako upravo u tim trenucima (valjda zbog uzburkanih duša) kritički sud zna zatajiti. Kao i u svim velikim društvenim previranjima, baš zbog tog žara - naboja u pojedincu, olako se prihvaća suprotna strana bez stavljanja materije na vaganje. Smatram da je jedan takav primjer upravo problem umjetne oplodnje: u nizu loših vladinih odluka izraslih na sada već “zacementiranom” neodgovornom vođenju države, teško je uočiti jednu pozitivnu crtu; u bujicama povrijeđenih osjećaja parova koji se bore za pravo na dijete lako je zaboraviti na jedno važno načelo – da cilj ne opravdava sredstvo. Zanimljivo je kako se gotov nitko, prema mom iskustvu, nije upitao: “Što je točno tu sporno?”; “Zašto oni baš ovo ne dopuštaju?” Bojim se da je premisa “srednjovjekovni konzervativizam” dovoljna da postane konkluzija bez cijelog silogizma. Stvari se, na žalost, ne gledaju kritički i cjelovito, kako bi se pronašla srž podijeljenog/sukobljenog mišljenja nego je metodom manjeg otpora lakše prihvatiti određeno mnijenje, iako se ono u temeljnim postavkama možda i protivi našem uvjerenju.

What’s all the fuss?!

Medicinski potpomognuta oplodnja je postupak kojim se posebnim medicinskim zahvatom pomaže ženi u donošenju djeteta na svijet. Ono je posljedica neplodnosti u jednog ili rjeđe u oba partnera. Iako vlada uvriježeno mišljenje kako su u većini slučajeva žene neplodne, neplodnost podjednako pogađa i muškarce i žene, i nažalost učestala je. Uzroci su zaista brojni, no postotci daju izvjesnu sigurnost u zaključivanju: u žena to je prije svega starost (sposobnost rađanja drastično opada već nakon 30-te!), oštećenja jajovoda i jajnika (npr. klamidijska infekcija), nepravilni menstrualni ciklusi te endromentrioza; u muškaraca problem je u nedovoljnoj pokretljivosti, smanjenom broju ili potpunom odsustvu spermija u ejakulatu. Načelno, pomoć koja se pruža parovima uopće nije sporna niti upitna. Prigovor tipa: “Igrate se Boga!” pada u vodu baš zbog toga što se ovdje radi o djelovanju koje je u službi života, a čovjek koji je stvoren na sliku Stvoriteljevu dužan je, kao njegov sustvaratelj, zalagati se za život.
Od svih metoda koje se danas u medicinskoj praksi rabe, jedna je – u praksi, ne načelno! – izrazito sporna i po mome mišljenju, zbog posljedičnog djelovanja, nedopustiva (i dakako – najzastupljenija). O još nekima se može raspravljati, ukoliko duhovna zrelost i dugoročna odgovornost prema životu ne prati u stopu tehnologijski napredak. Nažalost, iznova se pokazuje da živimo kao tehnološki divovi ali, s druge strane, i kao duhovni patuljci. Upravo ova “provalija” između dvije vrste napretka dovodi do zloporabe tehnike.

Kratka ilustracija: spoznaje u atomskoj fizici mogle su riješiti energetski problem za čitavo čovječanstvo, mikrobiološkim postignućima vjerujem da bi mogli stati na kraj gotovo svim bolestima, no džabe svi znanstveni uspjesi ako nedostaje solidarnosti: moćnici novim pronalascima manipuliraju i uvjetuju slabije, svjetska ekumena se nastavlja raslojavati na bogate i siromašne, civilizacija utvrđuje svoj kastinski poredak, a na iskustvo društvenih katastrofa uopće nije potrebno podsjećati:
Atom ulijeva strah, dinamit se ne koristi samo u građevini, virusima i cjepivima kontroliraš pola kontinenta a dijamant je još uvijek idol zapadnog društva!

- 20:43 -

Bubni i ostani živ (6) - Ispljuni na papir - #

nedjelja, 19.07.2009.

Članak o recesiji, ali bez onih svakakvih brojki koje mi ništa ne znače osim što me podsjećaju na tjesteninu u juhi kad sam bila mala

Zbraja: Iva Babić
„Niksa, (to je naš urednik, op.mene), koju temu da uzmem za idući članak?“ To sam ga upitala jer sam ja osoba koja je neodlučna u takvim stvarima. Neodlučna zato jer je toliko potencijalnih tema, a ja dokono ponosnog mišljenja kako ću ama baš svaku lako pokrit i reć' pokoju mudru, makar se radilo o analognom i digitalnom gridu ili Kotlerovom strateškom marketingu; samo treba prije toga prošetati virtualnom vasionom i pokupit vrhnje. I tako ja njega upitam to što sam ga upitala, nabrijana na krv i pobjedu, a on meni reče „Čuj, recesija je definitvno top tema.“ Spremno i ne trepnuvši obećah izvršenje zadatka ili smrt dobrovoljno konzumiranim cijanidom, tek nakon čega sam počela gristi usnicu pitajući se kako li ću to izvršiti. Svjesni smo i vi i ja da sam mogla šeretski odlijepiti/zalijepiti masu informacija o novim recesijsko- restrikcijskim mjerama, rebalansima, ukidanjima i ostalim receptima iz Jacine kuhinje, a sve ne bi li hrvatski gulaš nahranio mnoge sa što manje mesa. Međutim, moja sramotna istina koju ću vam sada ovdje priznati, jest da ja pojma nemam o recesiji, o privredi, o ekonomiji kao takvoj. To je zadnje o čemu mogu pisati, misliti, djelovati. Moj osobni integritet mi nije dao da samo poharam neku stranicu s puno čudnovatih brojki, jer one meni samoj nisu jasne. 14 millijardi? Što ja znam što je to. Recesija je za mene neka eterična pojava koja, nevidljiva, pluta po zraku, ulazi u ventilacijske sisteme i širi svijest o neimaštini. Kao da prije toga nismo bili svjesni, plaćajući dugove na jednoj kartici drugom. Što se tiče i ostatka svijeta po pitanju recesije, još ću biti toliko smjelo prostodušna i izjaviti da nekad pomišljam da je recesija neveseli događaj koji se odvija čisto na bazi kolektivne psihe.
Po zvanju sam od malih nogu bila humanist: idealist, filozof, filantrop, mizantrop, ali nikada, baš nikada nije mi prošlo kroz glavu baviti se ekonomijom, iako me brojke fasciniraju (ali samo zbog mog opsesivno- kompulzivnog poremećaja). Ipak, morate se složiti samnom da je to sasma u redu. Nitko ne očekuje ni od ekonomista da pokrene novi Sturm und Drang ili Blaue Reitera (kako dobro znam njemački, jeste vidjeli? Ruf mich an)- svatko se vodi po vlastitom principu djelovanja, po vlastitom senzibilitetu kojim doživljava svijet oko sebe i u tome se, između ostaloga, krije bogatstvo čovječanstva; u povjerenju koje imamo jedni u druge da ćemo zajedno, a na različite načine, ljudskom rodu omogućavati individualni i kolektivni razvoj i, na koncu konca, opstanak. Međutim, upravo se u toj raspodjeli djelovanja, ili, ako hoćete, poslova, krije razlog današnjeg recesijskog zapomaganja hrvatskog građanina; čovjek kao zoon politikon je položio svoju vjeru u pojedince koji su imali čuvati boljitak tog najvišeg izraza njegove prirodne društvenosti, države; čuvati ga svojim neumornim radom, voljom, ljubavlju, a mjesto toga, zbog tog povjerenja u pojedince koji vladaju zbog naroda i za narod, doživio je poniženje i prosjački štap. Umjesto političara mudraca, kako ih je Platon zamišljao, dobio je političare bez časti, koji su državu i građane svojim krađama, malverzacijama, korupcijom i pronevjerama sveli na skupljače plastične i aluminijske ambalaže (to su vam oni beskućnici što u američkim filmovima guraju kolica po Central Parku). Naravno, ova je recesija globalna pojava, ali to me samo navodi na zaključak kako su hrvatski političari bili vraški sretni što se pojavila baš u ovo doba; nakon gotovo dva desetljeća nemilosrdne krađe kojom su se okoristili oni sami i njihova rodbina i prijatelji (i baš neću reći kumovi), ova se travestija mimikrijom prerušila u svjetski trend krize, tako da se čini da se za današnje katastrofalno stanje u državi ne mogu nikako okriviti naši političari, nego pad Dow Jonesa. Međutim, ne bi li nam trebalo doći u svijest i pitanje- Pakako je moguće da mi imamo takvu vlast? Nije li zanimljiva, koliko i ubitačna, spoznaja da smo mi sami postavili svoje lopove na vlast i time im dali pajser u ruke? Jedno je jasno- naša politička garnitura se od samih početaka moderne hrvatske politike sastoji od jednih te istih pojedinaca koji samo mijenjaju fotelje, noseći svoje spajalice, hrvatski grb i sponzorski rokovnik iz jednog ureda ili ministarstva u drugi, dok im se računi u banci pune, limuzine lašte, a njihove gospođe bez uspjeha pokušavaju izgledati ljepše i mlađe, dok se na leđima običnih građana prelama gospodarski slom.



Ipak, moramo se osvrnuti na izreku Kakav narod, takva vlast. Mislim da je svatko od nas u stanju nabrojati par situacija koje su mu posvjedočile da ti i takvi političari nisu pali s Marsa, nego su došli iz naroda, a, ipak, nitko ništa ne čini. Ovakvo stanje smo učinili i mi sami, svojim inertnim „a što ja tu mogu“ stavom, svojim neudruživanjem protiv tog kriminala, svojom tihom i neiskazanom frustracijom koju zadržavamo eventualno za krug prijatelja okupljenih na pivi, svojim nonšalantnim ponašanjem prema tuđoj nevolji dok nam samima voda ne dođe do grla… Dok je tako, žuč koja se slijeva s usta zbog hrvatske vlasti ništa neće koristiti dok su ruke skršene.
No, neću nastaviti u ovom smjeru, jer će ova logika dovesti do toga da političari nisu glavni i neposredni krivci što nam je danas ovako, a to je mišljenje koje ipak ne dijelim. Nadam se da će nekome odgovarati za svoje postupke, ili, kako rekoše oni neki u Nostalgičnoj- zato se nadan da postoji pakal i raj, neki viši sud, Božja pravda.

A mi, glavu gore, i odsad pametnije. Unatoč svim nedaćama pozivam vas, dragi čitatelji, da ne odustajete od sretnih misli o ljepoti života. Mislim, ako ste ih i prije imali. Ako niste, obavezno ih nabavite. Vrlo su zdrave, zabavne i korisne. Pozivam vas na apsolutnu nadu u bolje sutra- jer, i političari jednom moraju umrijeti.
A mi smo mlađi od njih.



P.s. Gospodine Titaniče, nadam se da nećete zamjeriti posudbu svoga uratka. Apeliram na Vaše srce vjerno dilajući Vašem nećaku skripte i tjerajući ga da uči :)

- 13:12 -

Bubni i ostani živ (5) - Ispljuni na papir - #

petak, 10.07.2009.

Skinhead, Pavelić i pokoje pivo...

Piše: Ana Pletikosić
Tko iole prati događanja u zemlji, a mislim da naši dragi čitatelji to rade, između svih ostalih vijesti iz ekonomske i političke sfere također se može uočiti gorući društveni problem rastućeg nasilja među mladom populacijom, često povezan sa subkulturnim skupinama. Tako sam nedavno naišla na članak u Jutarnjem listu u kojem novinar navodi kako je proveo 3 mjeseca incognito među zagrebačkim skinheadsima, pokušavajući otkriti dublje razloge zašto su ti dečki prešli na „tamnu stranu društva“. Nastranu to što je članak, po mom sudu, dosta površan i ne iznosi nikakve revolucionarne detalje koje bi se moglo očekivati u pompozno postavljenom naslovu, smatram da jest važno da se i o toj temi priča, jer sam i sama više puta ostala iznenađena razinom ozbiljnosti kojom skinheadsi govore o svojim uvjerenjima.
Isto tako sam davno uočila kako najbolja socijalizacija, a time i bolje upoznavanje svijeta i ljudi oko sebe u svakom smislu, od površnog sociološkog promatranja do najdublje antropološke introspekcije, nastaje i razvija se u birtijama i sličnim mjestima neformalnog druženja ljudi. Najčešće te priče i ostanu samo dio trenutka, a ti ljudi budu prepušteni zaboravu, no ovaj put mi se itekako u sjećanje urezao zanimljiv razgovor sa zagrebačkim skinsom jednog bezazlenog ponedjeljka uvečer.
Naime, te večeri je ono što je trebalo biti tipično druženje tri prijateljice u jednom od omiljenih kafića prekinuo već podosta pijan mladić kratko ošišane kose, odjeven u crnu majicu, vojničke hlače i neizostavne martensice. Kad je sjeo za naš stol prvo smo ga, naravno, lijepo zamolile da se makne,jer mi takvi upadi, razumljivo, uvijek stvaraju neugodu. Nije upalilo. Onda sam krenula drugom taktikom, koju sam naučila vremenom (najbolji način kako ukloniti nekoga tko te gnjavi je da ti ugnjaviš njega još više – dugotrajan proces, ali stvarno često pali) i počela pričati s njim, postavljajući sve oštrija i bezobraznija pitanja na račun njegovog izgleda i toga što on predstavlja. Rezultat toga je bio dvosatan razgovor u polu-intervju obliku sa, kako sam ubrzo doznala, Bornom (23) iz Zagreba.

Borna je pripadnik skinheadsa od svoje 14. godine, jer je „ekipa iz kvarta cijela zagrijana za to i ne bi se nikak mogel drugačije uklopit“. Cijela njegova priča se zapravo vrtila oko nekoliko, mogu reći, ključnih termina: 1. Na moje podbadanje vezano uz animozitet sjever –jug je ustvrdio da „nema niš protiv toga kaj sam ja Dalmatinka, bitno je da smo svi mi Hrvati i da nam niko ne dolazi, pogotovo ona gamad tam prek Drine“. Stoga njega nogomet uopće ne zanima i BBB-ovci su mu „obični idioti“. Također, on je očito jedan od onih malo osvještenijih, jer, eto, protiv crnaca isto nema ništa protiv, ali „nek budu tam dole u Africi gde im je i mesto, a ne da dolaze tu uzimat naše žene i tak se slobodno prešetavat“, 2. Drugo moje pitanje, vezano uz Židove, je, očekivano, izazvalo komentar da je Hitler s pravom htio iskorijeniti tu „gamad“ i da je „Mein Kampf“ iznio ideje koje se i danas moraju provesti u djelo, inače će nas „sve židovski lobiji uništiti na svoj način, kao osvetu“. Na moj protuargument da je Hitleru dokazano dosta snažno židovsko podrijetlo, po ženskoj liniji unatrag dvije generacije, moj je sugovornik ustvrdio da je Hitler „i zbog toga tak napal Židove, jer je on uspio sebi iskorijeniti tu prljavu liniju i razviti pravog arijca u sebi“. 3. Na svoje djelovanje, tj. okršaje sa svima onima koji u Lijepoj Našoj ne pripadaju (najčešće su u pitanju Romi, ali nastradaju i Srbi i Bosanci) se referira kao na „obavljanje posla“ i to za viši cilj, obnavljanje NDH kao etnički čiste i nadmoćne hrvatske države. „Nikad nam nije bilo tako dobro kao tad, ja to znam jer puno čitam o tome, i ovo sad kaj su napravili nakon rata, s braniteljima i svime, je sramota za hrvatski narod. Obične prodane duše koje ližu dupe Europi i svima kojima stignu, a zakaj, kad bi mogli fino solo funkcionirat“. Ono što je mene najviše iznenadilo jest da „obavljanje posla“ seže također i na upadanje u narodnjačke klubove i premlaćivanje onih „koji slušaju srpsku muziku, j**m im srpsku mater izdajničku“, bez obzira bili oni Hrvati ili ne. Najzanimljvija je crtica vezana uz ovogodišnji koncert Zdravka Čolića, kad su on i njegova ekipa napravili sačekušu tako da su cijelo vrijeme kružili oko Arene i ispitivali ljude gdje idu. Ako je odgovor bio „na koncert“, ni pet ni šest i ubili bi Boga u njima, s tim da je posebno naglasio kako je „tak ćopil i neki bračni par s dvoje dece, pa je razbil i ženu i muža...al decu nisam diral, hehe“.
Ono što je mene najviše pogađalo je nevjerojatna lakoća i hladnokrvnost s kojom je pričao o ostalim zgodama i razbijanjima ovog i onog, kao da sam ga pitala što je to jutro jeo za doručak. Inače, da je riječ o inteligentom mladiću iz dobre obitelji se potvrdilo kad sam ga pitala koliko ima kaznenih prijava. Kako je sam rekao, policija mu je stalno za vratom, i trenutačno ima 3 kaznene prijave, dvije za nanošenje teških tjelesnih ozljeda i jednu za prijetnju ubojstvom, ali će se to sve „posušiti“ jer „stari ima veza u policiji“. Šokantno, otac je ne samo bivši policajac, nego je i branitelj sa činom bojnika, a trenutačno, koliko sam uspjela shvatiti, je na visokoj funkciji u Ministarstvu financija. Toliko o funkcioniranju pravne države i jednakosti pred zakonom. Očito je da tu roditelji ne mogu ništa (majka, koja je inače profesorica, je digla ruke od njega i ne razgovara s njim) ili su propustili kad su nešto mogli; njegov mlađi brat se također infiltrirao u skupinu i ne sumnjam da će poći njegovim stopama.
Kada je napokon otišao iz kafića (jer je bio radni dan i ujutro je morao na posao), ostala sam ne samo zgrožena onim što sam sve čula, nego i stala razmišljati kolike su samo uzročno-posljedične veze, od odgoja djece (kako spriječiti ovakvu radikalnu socijalizaciju koja nuka pojedince da drugim ljudima narušavaju slobodu) do države i što ona (ne) čini u pitanju sprječavanja nasilnika (od sustava socijalne skrbi koji je tu podosta nemoćan: kako sam saznala, Borna je bio jedanput na psihijatrijskom vještačenju na Vrapču, ali od toga na kraju nije bilo ništa; pa do policijsko-sudskog aparata za kojeg je on očito nedodirljiv). Nažalost, većina bi danas od ovakvog pojedinca samo pobjegla ili okrenula glavu i držala se krilatice „ne diram te, ne diraj me“. Kršćanski moral izričito kaže da ne treba osuđivati čovjeka, nego čin, stoga ni ja ne tvrdim da je Borna ili njemu slični krivac ili nepopravljiv, ali je ono što oni rade za svaku eksplicitnu osudu, koja mora biti univerzalna. Nitko nema pravo u ime ideologije uskraćivati slobodu drugom pojedincu i to se načelo, uz ostale, mora striktno propagirati kako se mržnja ne bi dalje širila.

- 16:02 -

Bubni i ostani živ (5) - Ispljuni na papir - #

srijeda, 08.07.2009.

Mt 21, 31

Zaključuje: Nikola Horvat
Zaista, kažem vam, carinici i bludnice, pederi, transvestiti, masturbatori i ateisti, psovači i nevjernici, komunisti, slovenci, anarhisti, tajkuni i bogataši, jehovini svjedoci, hare krišnovci, sektaši i karizmatici pretekoše nas u kraljevstvo Božje!

- 22:43 -

Bubni i ostani živ (17) - Ispljuni na papir - #

petak, 03.07.2009.

Narav premijerstva

Piše: Nikola Horvat
Uvijek sam se pitao dokle seže granica zdrave radoznalosti i želje za znanjem a gdje počinje voajerizam. U našim je medijima teško razlučiti tu granicu. Sve se nekako pretapa i kao da postaje jedna masa. I u svijesti JAvnosti je slično. JAvnost vjeruje novinama i televiziji, a opća zainteresiranost ljudi za tuđom intimom postoji otkada i svijeta. Svi smo mi voajeri na neki način. Netko to pokazuje na sva zvona i ne stidi se, a netko svoj voajerizam skriva kao zmija noge. Kako bilo, mislim da svaka znatiželja za tuđim životima nije baš dobra. Primjera takve loše znatiželje ima na pretek pa neću nabrajati. No, dotakao bi se znatiželje koja nas tjera da se zapitamo "pa pobogu, zašto je čovjek kojemu nas je većina dala povjerenje iznevjerio?". Da li je takvo pitanje ona štetna znatiželja?

Postoje zanimanja koja se mogu nazvati javnim zanimanjima i jedno od takvih zanimanja je i premijersko zanimanje. Narav tog posla ne dopušta previše opuštanja i pogrešaka. Odgovornost je velika, a premijerov život i jest donekle javna stvar. Ipak, mene zanima jel nam čovjek koji vodi državu živ, zdrav, emocionalno stabilan, zdrave etičnosti i sl., a vas? Kada jedan takav čovjek tolike odgovornosti, u vremenima kada sve ide nizbrdo samo jedan dan osvane i kaže: "Ja sam svoju dionicu odvozio, sada je na drugima red.", onda je nekako logično da nam se pitanja sama nametnu. Od tih pitanja ja ne skrivam pogled. Kao prvo, pitao bih kako je moguće da je on svoju dionicu odvozio a još mu nije istekao mandat? Nije li njegova dionica do kraja mandata? Drugo, kako to da se kolaps države poklapa sa njegovim odlaskom??? To su legitimna pitanja koja je dužan dati, no o tome ni riječi. Narav njegova posla je takva da on daje odgovore. Sasvim je logično da će poneki čovjek pitati i pokoje neumjesno pitanje, no sve što je ova jadna nacija dobila je bilo jedno veliko ništa!!!!! Tko to zaslužuje? Zar da se i dalje osjećam kao iznevjereni kreten samo zato što me sram da ne postanem wannabe voajer? Činjenica je, premijerovi odgovori su čista demagogija, igra, manipulacija, kukavičluk i pronevjerje povjerenja koje mu je ukazano sve dok ne smogne hrabrosti reći što ga je nagnalo na otkaz. Ako je nešto osobne prirode onda bi bilo lijepo da smogne hrabrosti barem dati naznaku o čemu se radi, jer niti jedan narod ne smije biti žrtva nečije ludosti. Mislim da su puno veći problemi ovog naroda, od upadanja u možebitni voajerizam i grešno stanje, izgubljeno povjerenje u vlast i nemogućnost stjecanja ponovnog povjerenja, stanje indifirentizma u kojem se već nalazi ovaj narod a ovakvi ga slučajevi još više u to guraju, osjećaj naroda da je jeftina kurva kojoj svatko može trpati kada mu god dođe, nisko samopouzdanje koje ovakvim potezima pada još niže (ne znam samo gdje je dno) i slično.

Samovolja, egoizam, teatralnost, bahatost i ekskluzivizam su samo neke od karakteristika koje su resile našeg premijera. Resile su ga u služenju, rese ga i u okretanju leđa. Tko zna, možda je njegova odgovornost zadovoljila kriterije, ali smo mi proždrljivi, a možda i nismo. Ja spadam u skupinu ljudi koji smatraju da je dužnost tog čovjeka bila da nam iznese objektivne činjenice svog odlaska koliko god one nepodnošljive bile, ipak je to narav njegovog posla. Bio si premijer u dobru, budi i u zlu!!!

- 11:42 -

Bubni i ostani živ (7) - Ispljuni na papir - #

Svi smo mi Sanader!

Piše: Stipe T. Odak

Iako bi se iz naslova na prvi pogled moglo zaključiti da se odnosi na gospodina Ivu, moja namjera je bila drugačija. Ovaj usklik naime smjera na njegovu suprugu, gospođu Mirjanu, poznatu arheologiju i želi naglasiti jednu vrlo važnu odrednicu hrvatske javnosti – nevjerojatnu sklonost kopanju!

Nedvojbena je stvar da je premijerova odluka o ostavci došla u vrlo teškom trenutku i da nimalo ne pogoduje trenutnom stanju. Čini mi se i da način na koji je obznanjena nije bio osobito dobar izbor. Ali, zamolit ću vas da na trenutak pogledamo stvari iz posve druge perspektive. Čisto radi intelektualne vježbe koja će nam možda ukazati na neke druge probleme koji su puno dublji….

Javnost traži objašnjenje! Javnost ima pravo znati!

Evo nas na početku. Dakle, što se tiče navedenog slučaja, pogrešno je tvrditi da javnost nije dobila objašnjenje o ostavci gospodina Sanadera. Objašnjenje je obznanjeno na izvanrednoj konferenciji za novinare koja je sazvana upravo zbog toga. To što to isto objašnjenje možda nije zadovoljavajuće, sasvim je druga priča. Kritike vezane uz pitanja je li odluka strateški ispravna, je li čin uzmicanje, je li donesena u pravo vrijeme, je li iznevjerila birače itd., su legitimna. Štoviše, logična. No, ono što me zabrinjava je stalno inzistiranje na objašnjavanju razloga jer oni izneseni očito nisu „dovoljno dobri“. Iako je naznačeno da su osobne prirode, svemoćna JAvnost je nastavila propitivati jer je za nju taj koncept privatnosti očito – nepostojeći. Jednom kada se uđe u javnu sferu očito je potrebno prihvatiti da je čovjekova intima javno dobro kojim on više ne raspolaže. Javne osobe su, u očima javnosti, samo ispražnjene lutke čija je unutrašnjost ispunjena tvrdom plastikom kako bi se izbjegla mogućnost da se u njoj više išta zadrži što bi izmaklo očima JAvnosti.

JAVNOST IMA PRAVO ZNATI!
Pitam se, tko je taj veliki JA na početku JAVNOSTI? U čemu se to sastoji njegova subjektivnost i dobrostivost? Čime nas je to ono zadužilo da bismo mu nepovratno dugovali sve što imamo? Uostalom, ako JAvnost ima prava (znati), koje su to njezine obveze koje proistječu iz tog prava?
Hoće li se ta ista javnost pobrinuti da umješno rukovodi onim što smo tako velikodušno pred nju istresli? Hoće li se pobrinuti da ne iskoristi ono što smo joj dali protiv nas? Hoće li se obvezati da nas neće povrijediti?

Priča o premijeru Sanaderu o ovom kontekstu je prilično neznatna, jer su problemi puno dublji. U njegovoj bi se situaciji još moglo reći da se javnost brine za nešto što je javna stvar, ali nažalost svakodnevica je ispunjena puno radikalnijim slučajevima. Ta će ista JAvnost ovih dana biti opsjednuta razlogom smrti Michaela Jacksona. Ili, da uzmem bliži primjer, ta je ista JAvnost znatiželjom koja odlikuje samo rijetke šarplanince otkrivala koji je pravi uzrok smrti Đorđa Novkovića. Jer – vjerojatno se podrazumijeva da smo toj JAvnosti dužni položiti računa i o svojoj smrti.

„JAvnosti dugujemo objašnjenje!“ – prekrasna floskula koja me podsjeća na neke davne robovlasničke režime u kojima su se odnosi uglavnom temeljili na dužnostima podanika koji su još jedino u skrovitosti mogli pjevušiti blues. No, u novom sustavu odnosa svemoćne JAvnosti ni ta unutrašnjost više ne smije biti povlašteno mjesto osobe. Na nešto me podsjeća sve to… Joj podsjetite me, kako li se ono zove onaj nedavni sustav u Njemačkoj u kojoj je unutrašnja pripadnost nečemu morala biti i izvana naznačena jednim ornamentom u obliku žute zvjezdice? Sustavi se mijenjaju. I eto tako, mic po mic, došli smo u blagostanje medijskog kapitalizma u kojem je sve dobilo svoj samoljepivi papirić s cijenom. Pa valjda jedino u takvom sustavu razmišljanja nekome može pasti na pamet da „proda“ svoju priču o razvodu nekim novinama. I to vrlo unosno. Pošto kila patetike? Pa kako se nakon svega toga možemo čuditi da jedna emisija poput Big brothera umije rušiti sve rekorde gledanosti. Kada više ni sami nismo sigurni o svojoj normalnosti jedino je logično da otkupimo „objektivnu“ sliku života koju možemo neometano promatrati i naučiti nešto o sebi samima. Ne mogu vam ni reći koliko mi je u formaciji moga osobnog identiteta bilo bitno da vidim kako se Matko odnosi prema kućanskim poslovima ili o čemu će stanari pričati uvečer dok gledaju televiziju! Čudesno! Vjerujem da se jedino u takvom stanju duha popraćenom s pripadnom razinom morala može dogoditi da netko postane poznat zato što može progutati bocu od Coca Cole (usp. Red Carpet) ili zato što je sposoban u isto vrijeme otkopčavati grudnjak i nevješto čitati vijesti s blesimetra. Joj pa da, živimo u Hrvatskoj i svi smo ponosni na činjenicu da je najgledaniji filmski uradak u povijesti nacionalne kinematografije snimljen na brodu i to u naturalističkoj maniri koja vješto fingira seksualni odnos. I valjda su me samo moje konzervativno-puritanske manire natjerale da taj uradak nikad ne pogledam, vođen sviješću da se radi o nečijoj intimi koja ne smije biti povrijeđena!

Nemojte molim vas pomisliti da sam zaveden mišlju kako je to stanje oznaka naše endemičnosti. Svjestan sam da nije. (U tom smislu vrlo je ilustrativna bila nedavna izjava Slavoja Žižeka. Pričao je kako je jednom prilikom na fakultetu u Kini držao trosatno predavanje o Hegelu, a prvo pitanje koje je uslijedilo nakon toga bilo je: „…hmmm, možete li nam reći kakav je osjećaj biti oženjen za argentinskog modela?“). Intime, Slavoj, intime! Očito ne shvaćaš novu "fenomenologiju duha"!
Treba reći i da je samo je po sebi razumljivo da su mediji svete krave čija je potraga za takvom robom profetska dužnost koja se nikako ne smije izigrati. Prisjetimo se kako su nedavno Ivana Banfić i Toni Cetinski poslali u medije slike na kojima se nalaze zajedno što je izazvalo lavinu natpisa o mogućoj vezi. Kada su ti isti mediji doznali da su prevareni i da se radilo o kadrovima iz spota uslijedile su oštre kritike na taj postupak. Pa kako im je samo palo na pamet?

Javnost ima pravo znati!

Pojedinčeva je sveta dužnost opravdati se pred nepogrješivim ročištem javnog gledateljstva kojim upravlja čvrsta ruka frenetičnih voditeljica koje po svim procjenama spadaju u skupinu osoba visokorizičnih na oboljenje od polipa na glasnicama. Tko ne bi pokleknuo pred autoritativnim sudom tih modernih utjelovljenja božice Iustitiae (samo bez poveza i vage u lijevoj ruci) koje u različitim emisijama prosvjetljuju narod i kroje medijsku pravdu zajedno s javnošću koja im je povjerena.

- Želim gledatelja sada! Želim gledatelja u studiju za 5…4…3…2…1… evo, gljiva radi, sada možete neograničeno zvati… želim čuti samo jedno slovo, samo jedno slovo. Dakle: „__R I V__J E!“… samo jedno slovo!
- Ovdje Stanko iz Crikvenice… Da nije „Č“?

Vraćajući se na kontekst s kojeg smo i počeli, pitam se što to zapravo javnost danas doista želi čuti? Koja bi ju to informacija iz usta bivšeg premijera uspokojila? Ovdje nije osnovno pitanje koja je prava „istina“ iza svega, nego – može li danas postojati išta što čovjek smije ostaviti za sebe, sakriti od očiju JAvnosti, sačuvati negdje unutra i poput kakve dragocjenosti iznijeti samo pred one koje voli. Koliko smo spremni ustrajavati u inzistiranju za razlozima? Što ako su razlozi doista duboko osobni? Što ako je primjerice posrijedi moguća rastava braka? Ili možda snažna depresija? Ili možda neka druga bolest koja se ipak ne želi iznijeti?

Tko zna. Možda bi se JAvnost zadovoljila takvim objašnjenjem, poštovala tu privatnost, i ne bi nastavila dalje kopati? Pa pozna valjda i ona svoje granice! To što joj se povremeno dogodi da napiše na naslovnici visokotiražnih novina o dvoje ljudi koji umiru u bolnici da imaju „smisao za tumor“ samo je slučajna pogreška. Neće se ponoviti. Nema sumnje!

- 03:59 -

Bubni i ostani živ (7) - Ispljuni na papir - #

četvrtak, 02.07.2009.

Sanaderov teatar apsurda

Piše: Domagoj Mesić

Jučer nas je sve iznenadio potez premijera Hrvatske vlade dr. Ive Sanadera koji je hladnokrvno ničim izazvan podnio ostavku na sve svoje funkcije i otišao iz politike. Nije to ništa čudno, nije prvi državnik na svijetu koji se odlučio ua takav potez, a neće ostati niti zadnji. Sjećamo se velikih povijesnih ostavki kao što su bile one predsjednika Richarda Nixona zbog afere Watergate ili ostavka čelične premijerke Margaret Thatcher. Ipak, ono što čini Sanaderovu ostavku drugačijom, specifičnom i zanimljivijom, osim činjenica da je premijer naše zemlje, jest obilje mistifikacije u jučerašnjem potezu koje stvara nepotrebnu napetost. Ta mistifikacija se dogodila, i još se događa zbog neobrazlaganja razloga same ostavke, zbog naglosti samog čina… Zanimljivo je kako nitko iz Vlade nije izašao pred javnost i izvijestio javnost o onome što se dogodilo i o onome što nas čeka. Zanimljivo je i to da Jadranka Kosor, kao izgledna mandatarka nove vlade, još uvijek nije dala nikakvu izjavu za javnost niti odgovorila na jedno od brojnih novinarskih pitanja. Zanimljivo je i to da se Sanader nije obratio ni Parlamentu koji upravo u ovom trenutku raspravljaju o nama gorućoj temi.

Meni zaista nije jasno zašto je premijer u ostavci, Ivo Sanader, dao ostavku na svoje moćne položaje. Da li se umorio i shvatio kako ne može izvući ovu zemlju iz apatije i gospodarske propasti i uvesti je u Europu pa se razočarao? Možda je Ivo Sanader, kako tvrde neki mediji, žrtva vlastite stranke koja se naglo zaokrenula u desno pa se riješila lidera koji joj smeta na putu prema nacionalizmu? Da li je riječ o kukavičluku ili o naputku Europske Unije ili međunarodne zajednice? Nije li premijer bolestan? Ni na jedno pitanje nismo dobili odgovor, osim na trivijalno pitanje o predsjedničkoj kandidaturi. Jednom riječju dogodilo se ovo: u jednom trenutku Ivo Sanader je odlučio ne biti premijer svih Hrvata, a kada su ga Hrvati pitali zašto se na to odlučio, on im odgovara da ima neke svoje razloge… Kada se zamjerilo Sanaderu da njegovo objašnjenje i nije baš objašnjenje, i kada ga se zamolilo da pobliže iznese svoje razloge Sanader je samo ponovio da su razlozi osobni, jednostavno je odlučio na pola puta početi ispočetka.

Sada je stvar već gotova, Sanader više nije premijer, nije niti predsjednik HDZ-a. Koliko smo doznali neće biti niti predsjednik države. Najmoćniji čovjek u državi je preko noći postao gotovo običan građanin, bez velike moći i bez vlasti. U tome nema ništa sporno i činjenicu, da nam Sanader više nije premijer moramo prihvatiti, kakvo god mišljenje imali o njemu. Jedna činjenica nam ipak ne da mirno spavati i čini ovu situaciju mističnom kao što sam napisao na početku teksta. To je činjenica da nitko od nas ne zna za razloge, nitko ne zna ZAŠTO. Ne vjerujem da bi se okupile mase na Trgu bana Josipa Jelačića i tražile od Sanadera da ostane Vladi, ali mislim da bi se brže prešlo preko svega i posvetilo se novom državnom vodstvu.

Ne želim ulaziti u špekulacije i tražiti razloge Sanaderovoj ostavci i pokušavati konstruirati njegovu moguću budućnost. Siguran sam da ćemo u budućnosti još slušati o Sanaderu i da ćemo ga opet gledati na čelnim mjestima dok se vozi u sivim BMW-jima i navija svoje skupe satove za vrijeme govora. Što god da radio i gdje god da bio nadam se da će nam do tada objasniti ovaj potez i ipak reći naciji, koja ga je svojim glasovima postavila na mjesto premijera, razloge zbog kojih odlazi u pola mandata.
Ili će i u budućnosti sve ovo ostati jedan veliki misterij, znanstveno neobjašnjiv i malom prosječnom Hrvatu neshvatljiv. Kao što je rekla Španjol Marković: „Sanader voli mistiku, ipak je on teatrolog!“

- 17:00 -

Bubni i ostani živ (9) - Ispljuni na papir - #