Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/upsid

Marketing

Svi smo mi Sanader!

Piše: Stipe T. Odak

Iako bi se iz naslova na prvi pogled moglo zaključiti da se odnosi na gospodina Ivu, moja namjera je bila drugačija. Ovaj usklik naime smjera na njegovu suprugu, gospođu Mirjanu, poznatu arheologiju i želi naglasiti jednu vrlo važnu odrednicu hrvatske javnosti – nevjerojatnu sklonost kopanju!

Nedvojbena je stvar da je premijerova odluka o ostavci došla u vrlo teškom trenutku i da nimalo ne pogoduje trenutnom stanju. Čini mi se i da način na koji je obznanjena nije bio osobito dobar izbor. Ali, zamolit ću vas da na trenutak pogledamo stvari iz posve druge perspektive. Čisto radi intelektualne vježbe koja će nam možda ukazati na neke druge probleme koji su puno dublji….

Javnost traži objašnjenje! Javnost ima pravo znati!

Evo nas na početku. Dakle, što se tiče navedenog slučaja, pogrešno je tvrditi da javnost nije dobila objašnjenje o ostavci gospodina Sanadera. Objašnjenje je obznanjeno na izvanrednoj konferenciji za novinare koja je sazvana upravo zbog toga. To što to isto objašnjenje možda nije zadovoljavajuće, sasvim je druga priča. Kritike vezane uz pitanja je li odluka strateški ispravna, je li čin uzmicanje, je li donesena u pravo vrijeme, je li iznevjerila birače itd., su legitimna. Štoviše, logična. No, ono što me zabrinjava je stalno inzistiranje na objašnjavanju razloga jer oni izneseni očito nisu „dovoljno dobri“. Iako je naznačeno da su osobne prirode, svemoćna JAvnost je nastavila propitivati jer je za nju taj koncept privatnosti očito – nepostojeći. Jednom kada se uđe u javnu sferu očito je potrebno prihvatiti da je čovjekova intima javno dobro kojim on više ne raspolaže. Javne osobe su, u očima javnosti, samo ispražnjene lutke čija je unutrašnjost ispunjena tvrdom plastikom kako bi se izbjegla mogućnost da se u njoj više išta zadrži što bi izmaklo očima JAvnosti.

JAVNOST IMA PRAVO ZNATI!
Pitam se, tko je taj veliki JA na početku JAVNOSTI? U čemu se to sastoji njegova subjektivnost i dobrostivost? Čime nas je to ono zadužilo da bismo mu nepovratno dugovali sve što imamo? Uostalom, ako JAvnost ima prava (znati), koje su to njezine obveze koje proistječu iz tog prava?
Hoće li se ta ista javnost pobrinuti da umješno rukovodi onim što smo tako velikodušno pred nju istresli? Hoće li se pobrinuti da ne iskoristi ono što smo joj dali protiv nas? Hoće li se obvezati da nas neće povrijediti?

Priča o premijeru Sanaderu o ovom kontekstu je prilično neznatna, jer su problemi puno dublji. U njegovoj bi se situaciji još moglo reći da se javnost brine za nešto što je javna stvar, ali nažalost svakodnevica je ispunjena puno radikalnijim slučajevima. Ta će ista JAvnost ovih dana biti opsjednuta razlogom smrti Michaela Jacksona. Ili, da uzmem bliži primjer, ta je ista JAvnost znatiželjom koja odlikuje samo rijetke šarplanince otkrivala koji je pravi uzrok smrti Đorđa Novkovića. Jer – vjerojatno se podrazumijeva da smo toj JAvnosti dužni položiti računa i o svojoj smrti.

„JAvnosti dugujemo objašnjenje!“ – prekrasna floskula koja me podsjeća na neke davne robovlasničke režime u kojima su se odnosi uglavnom temeljili na dužnostima podanika koji su još jedino u skrovitosti mogli pjevušiti blues. No, u novom sustavu odnosa svemoćne JAvnosti ni ta unutrašnjost više ne smije biti povlašteno mjesto osobe. Na nešto me podsjeća sve to… Joj podsjetite me, kako li se ono zove onaj nedavni sustav u Njemačkoj u kojoj je unutrašnja pripadnost nečemu morala biti i izvana naznačena jednim ornamentom u obliku žute zvjezdice? Sustavi se mijenjaju. I eto tako, mic po mic, došli smo u blagostanje medijskog kapitalizma u kojem je sve dobilo svoj samoljepivi papirić s cijenom. Pa valjda jedino u takvom sustavu razmišljanja nekome može pasti na pamet da „proda“ svoju priču o razvodu nekim novinama. I to vrlo unosno. Pošto kila patetike? Pa kako se nakon svega toga možemo čuditi da jedna emisija poput Big brothera umije rušiti sve rekorde gledanosti. Kada više ni sami nismo sigurni o svojoj normalnosti jedino je logično da otkupimo „objektivnu“ sliku života koju možemo neometano promatrati i naučiti nešto o sebi samima. Ne mogu vam ni reći koliko mi je u formaciji moga osobnog identiteta bilo bitno da vidim kako se Matko odnosi prema kućanskim poslovima ili o čemu će stanari pričati uvečer dok gledaju televiziju! Čudesno! Vjerujem da se jedino u takvom stanju duha popraćenom s pripadnom razinom morala može dogoditi da netko postane poznat zato što može progutati bocu od Coca Cole (usp. Red Carpet) ili zato što je sposoban u isto vrijeme otkopčavati grudnjak i nevješto čitati vijesti s blesimetra. Joj pa da, živimo u Hrvatskoj i svi smo ponosni na činjenicu da je najgledaniji filmski uradak u povijesti nacionalne kinematografije snimljen na brodu i to u naturalističkoj maniri koja vješto fingira seksualni odnos. I valjda su me samo moje konzervativno-puritanske manire natjerale da taj uradak nikad ne pogledam, vođen sviješću da se radi o nečijoj intimi koja ne smije biti povrijeđena!

Nemojte molim vas pomisliti da sam zaveden mišlju kako je to stanje oznaka naše endemičnosti. Svjestan sam da nije. (U tom smislu vrlo je ilustrativna bila nedavna izjava Slavoja Žižeka. Pričao je kako je jednom prilikom na fakultetu u Kini držao trosatno predavanje o Hegelu, a prvo pitanje koje je uslijedilo nakon toga bilo je: „…hmmm, možete li nam reći kakav je osjećaj biti oženjen za argentinskog modela?“). Intime, Slavoj, intime! Očito ne shvaćaš novu "fenomenologiju duha"!
Treba reći i da je samo je po sebi razumljivo da su mediji svete krave čija je potraga za takvom robom profetska dužnost koja se nikako ne smije izigrati. Prisjetimo se kako su nedavno Ivana Banfić i Toni Cetinski poslali u medije slike na kojima se nalaze zajedno što je izazvalo lavinu natpisa o mogućoj vezi. Kada su ti isti mediji doznali da su prevareni i da se radilo o kadrovima iz spota uslijedile su oštre kritike na taj postupak. Pa kako im je samo palo na pamet?

Javnost ima pravo znati!

Pojedinčeva je sveta dužnost opravdati se pred nepogrješivim ročištem javnog gledateljstva kojim upravlja čvrsta ruka frenetičnih voditeljica koje po svim procjenama spadaju u skupinu osoba visokorizičnih na oboljenje od polipa na glasnicama. Tko ne bi pokleknuo pred autoritativnim sudom tih modernih utjelovljenja božice Iustitiae (samo bez poveza i vage u lijevoj ruci) koje u različitim emisijama prosvjetljuju narod i kroje medijsku pravdu zajedno s javnošću koja im je povjerena.

- Želim gledatelja sada! Želim gledatelja u studiju za 5…4…3…2…1… evo, gljiva radi, sada možete neograničeno zvati… želim čuti samo jedno slovo, samo jedno slovo. Dakle: „__R I V__J E!“… samo jedno slovo!
- Ovdje Stanko iz Crikvenice… Da nije „Č“?


Vraćajući se na kontekst s kojeg smo i počeli, pitam se što to zapravo javnost danas doista želi čuti? Koja bi ju to informacija iz usta bivšeg premijera uspokojila? Ovdje nije osnovno pitanje koja je prava „istina“ iza svega, nego – može li danas postojati išta što čovjek smije ostaviti za sebe, sakriti od očiju JAvnosti, sačuvati negdje unutra i poput kakve dragocjenosti iznijeti samo pred one koje voli. Koliko smo spremni ustrajavati u inzistiranju za razlozima? Što ako su razlozi doista duboko osobni? Što ako je primjerice posrijedi moguća rastava braka? Ili možda snažna depresija? Ili možda neka druga bolest koja se ipak ne želi iznijeti?

Tko zna. Možda bi se JAvnost zadovoljila takvim objašnjenjem, poštovala tu privatnost, i ne bi nastavila dalje kopati? Pa pozna valjda i ona svoje granice! To što joj se povremeno dogodi da napiše na naslovnici visokotiražnih novina o dvoje ljudi koji umiru u bolnici da imaju „smisao za tumor“ samo je slučajna pogreška. Neće se ponoviti. Nema sumnje!


Post je objavljen 03.07.2009. u 03:59 sati.