petak, 10.07.2009.
Skinhead, Pavelić i pokoje pivo...
Piše: Ana Pletikosić
Tko iole prati događanja u zemlji, a mislim da naši dragi čitatelji to rade, između svih ostalih vijesti iz ekonomske i političke sfere također se može uočiti gorući društveni problem rastućeg nasilja među mladom populacijom, često povezan sa subkulturnim skupinama. Tako sam nedavno naišla na članak u Jutarnjem listu u kojem novinar navodi kako je proveo 3 mjeseca incognito među zagrebačkim skinheadsima, pokušavajući otkriti dublje razloge zašto su ti dečki prešli na „tamnu stranu društva“. Nastranu to što je članak, po mom sudu, dosta površan i ne iznosi nikakve revolucionarne detalje koje bi se moglo očekivati u pompozno postavljenom naslovu, smatram da jest važno da se i o toj temi priča, jer sam i sama više puta ostala iznenađena razinom ozbiljnosti kojom skinheadsi govore o svojim uvjerenjima.
Isto tako sam davno uočila kako najbolja socijalizacija, a time i bolje upoznavanje svijeta i ljudi oko sebe u svakom smislu, od površnog sociološkog promatranja do najdublje antropološke introspekcije, nastaje i razvija se u birtijama i sličnim mjestima neformalnog druženja ljudi. Najčešće te priče i ostanu samo dio trenutka, a ti ljudi budu prepušteni zaboravu, no ovaj put mi se itekako u sjećanje urezao zanimljiv razgovor sa zagrebačkim skinsom jednog bezazlenog ponedjeljka uvečer.
Naime, te večeri je ono što je trebalo biti tipično druženje tri prijateljice u jednom od omiljenih kafića prekinuo već podosta pijan mladić kratko ošišane kose, odjeven u crnu majicu, vojničke hlače i neizostavne martensice. Kad je sjeo za naš stol prvo smo ga, naravno, lijepo zamolile da se makne,jer mi takvi upadi, razumljivo, uvijek stvaraju neugodu. Nije upalilo. Onda sam krenula drugom taktikom, koju sam naučila vremenom (najbolji način kako ukloniti nekoga tko te gnjavi je da ti ugnjaviš njega još više – dugotrajan proces, ali stvarno često pali) i počela pričati s njim, postavljajući sve oštrija i bezobraznija pitanja na račun njegovog izgleda i toga što on predstavlja. Rezultat toga je bio dvosatan razgovor u polu-intervju obliku sa, kako sam ubrzo doznala, Bornom (23) iz Zagreba.
Borna je pripadnik skinheadsa od svoje 14. godine, jer je „ekipa iz kvarta cijela zagrijana za to i ne bi se nikak mogel drugačije uklopit“. Cijela njegova priča se zapravo vrtila oko nekoliko, mogu reći, ključnih termina: 1. Na moje podbadanje vezano uz animozitet sjever –jug je ustvrdio da „nema niš protiv toga kaj sam ja Dalmatinka, bitno je da smo svi mi Hrvati i da nam niko ne dolazi, pogotovo ona gamad tam prek Drine“. Stoga njega nogomet uopće ne zanima i BBB-ovci su mu „obični idioti“. Također, on je očito jedan od onih malo osvještenijih, jer, eto, protiv crnaca isto nema ništa protiv, ali „nek budu tam dole u Africi gde im je i mesto, a ne da dolaze tu uzimat naše žene i tak se slobodno prešetavat“, 2. Drugo moje pitanje, vezano uz Židove, je, očekivano, izazvalo komentar da je Hitler s pravom htio iskorijeniti tu „gamad“ i da je „Mein Kampf“ iznio ideje koje se i danas moraju provesti u djelo, inače će nas „sve židovski lobiji uništiti na svoj način, kao osvetu“. Na moj protuargument da je Hitleru dokazano dosta snažno židovsko podrijetlo, po ženskoj liniji unatrag dvije generacije, moj je sugovornik ustvrdio da je Hitler „i zbog toga tak napal Židove, jer je on uspio sebi iskorijeniti tu prljavu liniju i razviti pravog arijca u sebi“. 3. Na svoje djelovanje, tj. okršaje sa svima onima koji u Lijepoj Našoj ne pripadaju (najčešće su u pitanju Romi, ali nastradaju i Srbi i Bosanci) se referira kao na „obavljanje posla“ i to za viši cilj, obnavljanje NDH kao etnički čiste i nadmoćne hrvatske države. „Nikad nam nije bilo tako dobro kao tad, ja to znam jer puno čitam o tome, i ovo sad kaj su napravili nakon rata, s braniteljima i svime, je sramota za hrvatski narod. Obične prodane duše koje ližu dupe Europi i svima kojima stignu, a zakaj, kad bi mogli fino solo funkcionirat“. Ono što je mene najviše iznenadilo jest da „obavljanje posla“ seže također i na upadanje u narodnjačke klubove i premlaćivanje onih „koji slušaju srpsku muziku, j**m im srpsku mater izdajničku“, bez obzira bili oni Hrvati ili ne. Najzanimljvija je crtica vezana uz ovogodišnji koncert Zdravka Čolića, kad su on i njegova ekipa napravili sačekušu tako da su cijelo vrijeme kružili oko Arene i ispitivali ljude gdje idu. Ako je odgovor bio „na koncert“, ni pet ni šest i ubili bi Boga u njima, s tim da je posebno naglasio kako je „tak ćopil i neki bračni par s dvoje dece, pa je razbil i ženu i muža...al decu nisam diral, hehe“.
Ono što je mene najviše pogađalo je nevjerojatna lakoća i hladnokrvnost s kojom je pričao o ostalim zgodama i razbijanjima ovog i onog, kao da sam ga pitala što je to jutro jeo za doručak. Inače, da je riječ o inteligentom mladiću iz dobre obitelji se potvrdilo kad sam ga pitala koliko ima kaznenih prijava. Kako je sam rekao, policija mu je stalno za vratom, i trenutačno ima 3 kaznene prijave, dvije za nanošenje teških tjelesnih ozljeda i jednu za prijetnju ubojstvom, ali će se to sve „posušiti“ jer „stari ima veza u policiji“. Šokantno, otac je ne samo bivši policajac, nego je i branitelj sa činom bojnika, a trenutačno, koliko sam uspjela shvatiti, je na visokoj funkciji u Ministarstvu financija. Toliko o funkcioniranju pravne države i jednakosti pred zakonom. Očito je da tu roditelji ne mogu ništa (majka, koja je inače profesorica, je digla ruke od njega i ne razgovara s njim) ili su propustili kad su nešto mogli; njegov mlađi brat se također infiltrirao u skupinu i ne sumnjam da će poći njegovim stopama.
Kada je napokon otišao iz kafića (jer je bio radni dan i ujutro je morao na posao), ostala sam ne samo zgrožena onim što sam sve čula, nego i stala razmišljati kolike su samo uzročno-posljedične veze, od odgoja djece (kako spriječiti ovakvu radikalnu socijalizaciju koja nuka pojedince da drugim ljudima narušavaju slobodu) do države i što ona (ne) čini u pitanju sprječavanja nasilnika (od sustava socijalne skrbi koji je tu podosta nemoćan: kako sam saznala, Borna je bio jedanput na psihijatrijskom vještačenju na Vrapču, ali od toga na kraju nije bilo ništa; pa do policijsko-sudskog aparata za kojeg je on očito nedodirljiv). Nažalost, većina bi danas od ovakvog pojedinca samo pobjegla ili okrenula glavu i držala se krilatice „ne diram te, ne diraj me“. Kršćanski moral izričito kaže da ne treba osuđivati čovjeka, nego čin, stoga ni ja ne tvrdim da je Borna ili njemu slični krivac ili nepopravljiv, ali je ono što oni rade za svaku eksplicitnu osudu, koja mora biti univerzalna. Nitko nema pravo u ime ideologije uskraćivati slobodu drugom pojedincu i to se načelo, uz ostale, mora striktno propagirati kako se mržnja ne bi dalje širila.
- 16:02 -
Bubni i ostani živ (5) - Ispljuni na papir - #
