Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/upsid

Marketing

Đe je problem?

Piše: Dejan Šota
Promišljao sam dosta dugo kako izreći svoj stav o sada već poodmakloj temi umjetne oplodnje, a da izbjegnem bujicu uvreda i pogrda od cijenjenog čitateljstva budući da se radi o izrazito nepopularnom stavu – stavu “ubojice nataliteta” i nehumanom, bezosjećajnom antibaby zagovorniku. Dapače, aktualno sociopolitičko stanje ne daje mi prostora podržati u bilo čemu vladajuću familiu koja je ispucala sve svoje kredite. Silne pljuvačke u medijima i šire, po mom mišljenju zakašnjelo pogađaju cjeloživotne moćnike - tek sada kad su “plodovi sustavnog rada” (čitaj: ozakonjene i profinjene korupcije) sazreli. “Idemo dolje, a ne dalje” naljepnica je koja im je garantirana, osim ako građanstvo želi ponovo jesti trulo voće... no i to je moguće, jer dok si lojalan tebi osobno će servirat grožđe…
Oprostit ćete mi: teško je ostati potpuno ‘ladan na divnu nam sadašnjicu…

Pokušat ću se u potpunosti ograditi od cjelokupnog cirkusa nedavno viđenog u saboru i na ulicama. Odnos bračne i vanbračne zajednice, moguća diskriminacija ovih drugih uopće neće biti tema. O tome se dakako može puno toga reći, čini mi se čak da je taj problem puno kompleksniji, pa ću ideju ostaviti nedodirnutom. Potpuno sam svjestan da je u stvarnosti problem braka/zajednice neodvojiv od potpomognutog začeća (za one parove pogođene neplodnošću), no molio bih čitatelje da pokušaju razumjeti moj uži interes, jedan od “izolata” ove složene i osjetljive društvene zbilje.
Naime, na temelju stečene sociopolitičke slike i uronjenosti svakog pojedinca u opću dinamiku hrvatskog javnog života (koja je čas rezigniranost, čas udarni val prigovora i prkosa), ne čudi razina subjektivnosti koja se rađa. Možda je u ovoj krizi nastupila općenacionalna racionalizacija problema, nazovimo to “osviještenje mase”, i premda raste uvid u prave motive prijašnjih poteza vladajućih, ne mogu se otrgnuti dojmu i ne konstatirati kako upravo u tim trenucima (valjda zbog uzburkanih duša) kritički sud zna zatajiti. Kao i u svim velikim društvenim previranjima, baš zbog tog žara - naboja u pojedincu, olako se prihvaća suprotna strana bez stavljanja materije na vaganje. Smatram da je jedan takav primjer upravo problem umjetne oplodnje: u nizu loših vladinih odluka izraslih na sada već “zacementiranom” neodgovornom vođenju države, teško je uočiti jednu pozitivnu crtu; u bujicama povrijeđenih osjećaja parova koji se bore za pravo na dijete lako je zaboraviti na jedno važno načelo – da cilj ne opravdava sredstvo. Zanimljivo je kako se gotov nitko, prema mom iskustvu, nije upitao: “Što je točno tu sporno?”; “Zašto oni baš ovo ne dopuštaju?” Bojim se da je premisa “srednjovjekovni konzervativizam” dovoljna da postane konkluzija bez cijelog silogizma. Stvari se, na žalost, ne gledaju kritički i cjelovito, kako bi se pronašla srž podijeljenog/sukobljenog mišljenja nego je metodom manjeg otpora lakše prihvatiti određeno mnijenje, iako se ono u temeljnim postavkama možda i protivi našem uvjerenju.

What’s all the fuss?!

Medicinski potpomognuta oplodnja je postupak kojim se posebnim medicinskim zahvatom pomaže ženi u donošenju djeteta na svijet. Ono je posljedica neplodnosti u jednog ili rjeđe u oba partnera. Iako vlada uvriježeno mišljenje kako su u većini slučajeva žene neplodne, neplodnost podjednako pogađa i muškarce i žene, i nažalost učestala je. Uzroci su zaista brojni, no postotci daju izvjesnu sigurnost u zaključivanju: u žena to je prije svega starost (sposobnost rađanja drastično opada već nakon 30-te!), oštećenja jajovoda i jajnika (npr. klamidijska infekcija), nepravilni menstrualni ciklusi te endromentrioza; u muškaraca problem je u nedovoljnoj pokretljivosti, smanjenom broju ili potpunom odsustvu spermija u ejakulatu. Načelno, pomoć koja se pruža parovima uopće nije sporna niti upitna. Prigovor tipa: “Igrate se Boga!” pada u vodu baš zbog toga što se ovdje radi o djelovanju koje je u službi života, a čovjek koji je stvoren na sliku Stvoriteljevu dužan je, kao njegov sustvaratelj, zalagati se za život.
Od svih metoda koje se danas u medicinskoj praksi rabe, jedna je – u praksi, ne načelno! – izrazito sporna i po mome mišljenju, zbog posljedičnog djelovanja, nedopustiva (i dakako – najzastupljenija). O još nekima se može raspravljati, ukoliko duhovna zrelost i dugoročna odgovornost prema životu ne prati u stopu tehnologijski napredak. Nažalost, iznova se pokazuje da živimo kao tehnološki divovi ali, s druge strane, i kao duhovni patuljci. Upravo ova “provalija” između dvije vrste napretka dovodi do zloporabe tehnike.

Kratka ilustracija: spoznaje u atomskoj fizici mogle su riješiti energetski problem za čitavo čovječanstvo, mikrobiološkim postignućima vjerujem da bi mogli stati na kraj gotovo svim bolestima, no džabe svi znanstveni uspjesi ako nedostaje solidarnosti: moćnici novim pronalascima manipuliraju i uvjetuju slabije, svjetska ekumena se nastavlja raslojavati na bogate i siromašne, civilizacija utvrđuje svoj kastinski poredak, a na iskustvo društvenih katastrofa uopće nije potrebno podsjećati:
Atom ulijeva strah, dinamit se ne koristi samo u građevini, virusima i cjepivima kontroliraš pola kontinenta a dijamant je još uvijek idol zapadnog društva!


U valu razočaranja (da bude jasno – potpuno opravdanog!) naspram pokušanog dijaloga duha i tehnološkog rati-a, fobija prema progresu ima svoje temelje. Napredak više nije novo ime mira. Ta osjetili smo da fali hrabrosti, odgovornosti i topline srca! Konzervativizam počinje sjati novim sjajem, zabrane itekako dobivaju smisao pa možda i možemo donekle razumjeti težnje moralnih učitelja da natpis “Ne smiješ!” bude širi nego što je potrebno.
Osobno, nisam pesimista, nadu neprestano treba iskopavati, tako bar vjeruju idealisti.

Natrag na problem: oplodnja in vitro (oplodnja u staklu, tj. epruveti) znači izvantjelesnu oplodnju zbog nekih od uzroka neplodnosti u parova. Žena prima hormonske injekcije kako bi u jednom ovulacijskom ciklusu stvorila više jajnih stanica; te stanice, kada sazriju, izvlače se iz jajovoda (napominjem: traumatsko iskustvo!) kako bi se odmah oplodile spermijima. Nakon tri do pet dana od trenutka oplodnje embriji (preporučuje se više njih: 3 ili 4) vraćaju se u maternicu kako bi se u njoj dalje razvili. [Postoji nekoliko podvrsta te metode: ZIFT, GIFT i ICSI, no razlike su samo tehničke naravi (ovise o pokretljivosti spermija)]. Zbog toga se događa da mnogi parovi ovim putem dobiju dvojke ili trojke. E tek sada dolazimo do problema! U čitavom ovom procesu, stvara se suvišak embrija zbog uspješnosti unutar određenog broja pokušaja, koji se zatim može (a i ne mora) iskoristi u sljedećim pokušajima ili donirati drugim parovima… no što je sa onim “ostatkom” koji se ne iskoristi? Nije mi nažalost poznato koliko se jajnih stanica jednim postupkom oplodi, no činjenica ostaje da se ne isplanira svakom od njih cjeloviti razvitak! Bio to postotak od 5% ili 85% embrija (ovisno o pokušajima i uspješnosti) ova stvarnost je nedopustiva. Dakle, ne dovodi se u pitanje sama metoda kao pokušaj potpomognutog stvaranja života, nego znanstvena nedosljednost ljubavi prema ljudskom životu. Što ćemo sa “tehničkim suviškom” koji zapravo nije raspoloživ tehnički materijal nego beba u epruveti? Kako izaći na kraj s tim “nuspojavama” ove metode?
Nažalost, stvarnost je složenija nego što se čini na prvi pogled: nameće izrazito veliku odgovornost za koju smatram da velika većina nije sposobna. Vraćam se na temu prije: jesmo li sposobni izdržati teret odgovornosti kojeg ova medicinska metoda nužno donosi? Hoćemo li biti samo glasni mame i tate koje žele dijete pošto-poto, ili ćemo voljeti i one male, nerođene, jedva vidljive naše bebe? Jesmo li sposobni za ljubav koja je viša od one nagonske, od roditeljskog prohtjeva za rođenjem potomka?! Upravo ova metoda, koja ljude u planiranju života toliko približava Bogu, stavlja ih na najveću kušnju do sada! Hoće li se pokazati kao prave slike Stvoritelja koji ljubi svako svoje dijete? Ili će udarit linijom manjeg otpora: “dobio sam što sam htio”? Ako je odgovor drugo, smatram da nismo vrijedni ovog znanstvenog dostignuća!
No kao, radikalni optimist, vjerujem da sporni medicinski pronalazak treba biti otvoren roditeljima.
Kad bih sam imao takvu kliniku, prije samog postupka bih temeljito educirao roditelje i posvijestio im odgovornost koja ih nalazi (ukoliko ne prihvaćaju takvu odgovornost, odbio bi ih tretirati), zatim bih se svim silama zalagao da svaka beba u epruveti bude čuvana kao kap vode na dlanu, da bi svaka pojedinačno, sve do jedne dobile priliku razviti se u maminu stomaku.
No, pitam se, protivi mi li se zdrava matematika u mome naumu? Možda će jednostavno, embrija uvijek biti u suvišku? Ovdje se sada otvara problem mora li ih se baš toliko oploditi samo da bi se povećao % uspješnosti, stavljajući postrance ideju o životu njih samih? Bojim se da je medicinska praksa nažalost vođena statističkom vjerojatnošću a ne iskrenom filantropijom… ili je, još gore, potpuno nedodirnuta senzibilitetom o čovjekovu dostojanstvu u njegovom početku.

Ukoliko odbacujete načelo da čovjek ima svoje dostojanstvo od samog začeća, molio bih vas da se suzdržite agresivnih komentara, budući da se radi o temeljnom, načelnom razilaženju u kojem ne može doći do kompromisa. Pritom bih takve čitatelje uputio na svoj post “Sloboda izbora ili tko jači tlači”, tamo će naći prostora za takve rasprave.


Post je objavljen 23.07.2009. u 20:43 sati.