Trenutak jednog umjetnika...
Umjetnici pokreta su prepoznatljivi po svojoj težnji ka stvaranju svijeta koji izrasta iz uvijek novih iskustava. Taj iskustveni svijet iz kojeg se rađa pokret plesača, antropološki sažeto, pronalazi svoja dva polazišta u osjećajima za pokret i zvuk, a tek spajajući te dvije točke u univerzumu svoga uma, u umjetniku se rađa ritam, pomoću kojega on pokretom ostvaruje svoj estetski oblik prostora i pretvara ga u superprostor svog trenutka.
Koreograf crta svoje misaone slike i na papiru nastaju kružnice, zakrivljeni trouglovi, kubusi, tetraederi, poliaederi, a plesač, nošen zvukovima melodije, pleše to nacrtano i dočarava nam višeprotežnost svoga utjelovljenog uma.
Te slike koje gledamo na pozornici doista imaju perspektivu i prisjećaju nas na renesansnu umjetnost. Promatrajući tijelo plesača, ono nam odaje svu svoju ljepotu, sve svoje proporcije i sklad.
Pokret plesača si nesmijemo zamisliti kao nešto apstraktno, jer mišićima impuls za njegov početak šalje mozak. Plesač se pokreće uz tonove glazbe, pa iako zvuk dolazi izvana, njegov mozak ga čuje i spaja s unutarnjim zvukovima koje mi svjesno ne čujemo, ali nošen svojim talentom plesač te zvukove čuje svojim unutarnjim ušima. Mi nažalost još uvijek vjreujemo da taj netko postoji samo u drugome i mi se divimo tom netkom u drugome. Vjerujte mi i naš mozak u svakom slučaju čuje više od nas i u svakome od nas spava zatomljen talenat plesača.
Da bi osluhnuli, ono što naš mozak čuje, potrebna nam je vještina spoznavanja osobnog ritma koji se onda sljubljuje s ritmom zvuka koji čujemo.
Unutarnji i vanjski zvukovi potiču mozak na djelovanje i on organizira potrebnu količinu energije kojom proizvodi impulse za ritam. Svjesno spoznatim ritmom mi sami onda ostvarujemo preduvjete za kreiranje uvijek novih oblika pokreta i načina kretanja. U obliku i trajanju pokreta se odražava energija koja ga stvara, pa tako tonovi zvuka izraženi ritmom prelaze u energiju kretanja i postaju plesni koraci.
Da i ja sam nekada davno tog nekoda tražila u drugome, a onda zahvaljujući pročitanom i naučenom povjerovah u znanost i potražih tog nekoga u sebi.
Kada se pri obavljanju svakodnevnih poslova stavim u mislima u poziciju umjetnika, kreatora kazališnog, baletnog i plesnog pokreta, osjećam svaki pokret kao novo iskustvo slušanja i gledanja svijeta i onda ga pretvaram u moje umjetničko djelo i posao koji obavljam postaje moj umjetnički čin. Ja sama postajem pokret i na koncu moj pokret postaje umijeće mog izražavanja o meni samoj drugima.
Ta interakcija je uvijek dvosmjerna, jer kada umjetnik propitujući sebe samoga osjeti pokret i svoju pokretljivost u apstraktnom smislu, on je uistinu osjetio sam početak pokreta, a onda doista ovisi o samoosjećajnosti svakog umjetnika što će učiniti s toplinom, prazninom i slobodom te "odskočne daske" koja mu se u tom trenu našla pri ruci. Spoznavši posredstvom tonova zvuka, koji dolaze iz vana, osnovni ritam u sebi umjetnik postaje lik koji u tom trenu igra i mi promatrajući njegov ples razumijemo govor njegova tijela.
Stvorite si misaonu sliku jednog umjetnika plesa kojem ste se nekada, gledajući da na daskama, sigurno divili. Postanite samo za trenutak on i pokušajte u potaji svoje dnevne sobe odigrati jednu scenu iz svog života. Pustite na kasetofonu melodiju koja vam je draga i osjetit ćete ritam u sebi, tada izvodite pokrete tim ritmom, pišite na računalu, peglajte, perite prozore, brište prašinu ili jednostavno sjedite osjećajući taj ritam u sebi.
Ja sam studirajući povijest modernog plesa pronašla za sebe lik u plesačici Isadore Duncan. Ona je u svojoj kratkoj karijeri pretvorila svoj pokret u osjetilno osjećajni izražaj. Izmjeničnom igrom između čvrstine prizemljenja i suptilnosti govora tijelom ona je svojim pokretima stvarala grčke statue i freske velikih renesansnih majstora slikarstva.
Snaga njenog izraza pokretom je proizlazila upravo iz njene povezanosti s prirodom u kojoj je rado plesala. Spojivši u sebi dva antička božanstva Apolona i Dionizija, ona je u suzdržanosti svoga bića plesala dionizijski zanos svojih osjećaja.
Kada u svojoj dnevnoj sobi pokušavam napraviti veliko spremanje, tada uistinu slijedim Isadorine misli i njeno objašnjavanje doživljaja pokreta. Ona me tada poziva u meni još neotkrivenu dimenziju mog postojanja i ja ulazim u svijet misaonih slika. Izvor i ušće pokreta je u samom pokretu koji se onda ulijeva u rijeku mog gibanja dnevnom sobom.
Tada postajem, meni najdraža boginja iz vremena nastajanja mitova, boginja lova i mjeseca, Diana. Stvarajući si misaonu sliku boginje na konju, zamišljam da me beskrajem nosi nebeski vranac, krilati Pegaz i ja se sljubljujem s pokretima te prekrasne životinje i osjećam kako se moj ritam sljubljuje s njenim.
Stabilizirana zdjelica omogućuje mojim nogama treperavi pokret i ja jezdim prostorom. Pokreti mojih ruku, slični napinjaju luka i strijele, polaze iz stabilnih ramenih zglobova i sve što s njima tada obavljam odvija se ritmom mojih misli i moga tijela. Iznad stabilizirane kralježnice, lebdi moja glava i ja očima slijedim plijen, zamazane prozore, mrlje na podu ili prašinu na zadnjem regalu police za knjige. Izvodeći svjesno te pokrete ja osjećam prostor koji njima omeđujem i on na koncu uistinu postaje zakrivljen kao kružnica puna harmonije.
Mislim da bi za svakoga od nas bilo zanimljivo do kraja proanalizirati na koji su način umjetnici plesa razbijali klišee, otvarali nove mogućnosti eksperimentiranja, dodirujući se misaono pokreta poznatih misterija i gozbi u antičkom svijetu, ritualnim obredima egipatskog ili srednjovjekovnog bogoštovanja, letačkih pokušaja Leonarda da Vincija i svih onih barokno pretjeranih oblikovanja tijela u pokretu.
Tada bi spoznali da su umjetnici na razne načine doživljavali pokret, gestu i ples, te da su na ovaj ili onaj način, u određenom trenutku života, često iste te pokrete koristili kao medij svog izražavanja i u svakodnevnom životu. Zašto mi to isto nebi pokušali.
Uvjetovana trendom kolektivna kinetička svijest nastaje u vremenu i prostoru življenja, ali ona, kao svijest o svemu drugome, uvijek vuče korijene iz početaka svog nastajanja.
Samorazvojem tempa života dolazilo je do paralelnog razvoja pojedinih stilova kretanja, na početku su to bili ritualni plesovi primitivnih naroda, folklor, klasični balet, društveni plesovi, suvremeni balet, ritmika, umjetnička gimnastika i stilski definirane koreografije.
U cijelom tom razvoju je uvijek dolazilo i do vječnog vraćanja početku, analizi ljudskog pokreta svodeći ga na inicirajući impuls, na onaj prapokret svemira. Oni čudesni nebeski vranci su u nama, bog sretnog trentka, Kairos stavlja u svakom treptaju našega oka naše biće na vagu i pokušava tijelo i dušu uskladiti u svijesnu spoznaju našeg postojanja.
Mi, generacija koja živi u dva milenija, doživljavamo renesansu naše misli i polako spoznajemo da njome sudjelujemo u održanju i širenju univerzuma.
Misao je jedina energija koja ja se širi brže od svjetlosti, pomnožimo njenu brzinu s masom naših misaonih slika i stvorit ćemo energiju za umijeće pokreta i umijeće našeg življenja.
Brzinu naših misli zamišljam kao nebeske vrance koji jezde beskrajem univerzuma, ona je mjerljiva samo u nano sekundama koje su za nas nespoznatljive, ali mi imamo misao i možemo je ubrzavati i usmjeravati.
Misaona slika neka bude masa te čudesne nebeske kočije, a naše misli neka budu ubzanje koje možemo tada prisjećajući se pri tome Einsteinove formule o energiji međusobno pomnožiti i dignuti na kvadrat.
Ako vam je slika Pegaza daleka i ne prihvatljiva, ako vam se to čini neuvjerljivo, zamislite vašu trepreavu misao kao ples sunca i mjeseca, kao treperenje Venere kada se bez srama na noćnom nebu pred mjesecom presvlači i postaje Danica. Možete misao pretvoriti i u sliku ljubavnog plesa ždrala ili tetrijeba, samo neka misaona slika postane slika nečega što volite.
Istinski pjesnici, poete čijom poezijom sam se u mladosti hranila i još uvijek se njome oduševljavam su iz svog unutarnjeg ritma stvarali stih i svoje osjećaje, svoje misaone slike pretvarali u poeziju. Pjesnici to uvijek čine, pa pokušajte i vi napisati pjesmicu vašoj misli, nazovite je imenom koje u vama budi ljepotu i lakoću postojanja.
Što su ljepše i uvjerljivije naše misaone slike o mislima, osjećajima, tijelu i pokretu i što smo sposobniji svojom voljom i željom te slike pretvarati u pokret stvaramo uvijek veću količinu energije iz koje proizlazi naše umijeće življenja u svakodnevici.
Dijana Jelčić
Eduard Pranger je napisao knjigu... Ples na žici... Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta
|
