Što su ruke???
"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice." Ranko Marinković je napisao štivo o rukama i na koncu kaže, svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? Što su ruke? pita sebe i nas Ranko. Dok smišljam odgovor gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma osjećaja i oblikuje rečenice u, nadam se, razumljivo štivo. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti, daviti i ponekada u nekom nesretnom času i ubijati. Što će učiniti naše ruke odlučuje naš um, izvor čudesne izlječujuće energije, koju nazivamo različitim imenima, a ona je uvijek osnova našeg postojanja. Umijeće pokreta naših ruku izvire iz naših misli i mi tek u dijalogu s njima postajemo umjetnici ili nespretnjaković, virtuozi ili vječni gubitnici, neuspjeli svirači na strunama života ili sanjari posla koji obavljamo. Na njihovim dlanovima je izvor početka, na njima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža. Dlanovi su naše treće oko. Jutros dok smo još ležali u krevetu, naše ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na lice i napravile prvu jutarnju kavu. Nijema igra naših ruku je energija. Na našim dlanovima vjekuje život, a mi uopće nismo svjesni naše ovisnosti o tim prozorima kojim osjećamo i susrećemo svijet u kojem živimo. Primjećujemo ih tek dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima. Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Posao kineziterapeuta je ples ruku po mišićima i zglobovima ljudskoga tijela. Kada postavi dlanove na pacijentova leđa, njegovi savitljivi i gipki zglobovi isijavaju energiju koja se širi mišićima i premošćuje put ka pacijentu. Vršci prstiju pamte ukočenost pacijentovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodi. Kada pacijentova glava leži na dlanovima oni, posredstvom uma i srca, pričaju priču o nepokretnosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, o ukočenosti i neelastičnosti mišića, dlanovi odaju pacijentovo neznanje o njemu samom i njegovom tijelu. Ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju puno više nego što se može, pri razgovoru, spoznati. Energija, reiki, tao, bioenergija, božanska energija se pretvara u energiju svijesnosti, ona otkriva pacijentu slijepe točke njegove svijesti o tijelu, ona skrivene mjesta u njegovoj podsvijesti, koja do tog trena nije osjećao. Naše ruke, ta najvrednija alatka svih vremena, se pokreću snagom naše svijesti i postaju najdjelotvornije izlječujuće sredstvo u svijetu izraslom iz srca univerzuma, iz izvora osnovne energije, života, energije koja se kasnije, mjenjajući oblike pretobražava u ljubav, mržnju, sreću tugu, bolest ili zdravlje. Dijana Jelčić „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006. Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, ruke |